Tanja Bošković: “Volim neustrašivost, naš gorštački narod je Mediteran”

Svaki susret sa glumačkom divom Tanjom Bošković (68) je poseban, oplemenjuje, i zadivljuje njenom nevjerovatnom ljepotom i harizmom. Bogata filmska, pozorišna i televizijska karijera koja traje skoro pet decenija. Trenutno je aktuelna predstava Petra koja ostvaruje uspjeh u cijelom regionu, a za Tanju je posebna jer dijeli scenu sa kćerkom Lanom. Tanja proces pozorišne saradnje s kćerkom opisuje kao posebno iskustvo u kojem je Lanu posmatrala isključivo kao mladu glumicu koja ima svoj dar, što je željela ispoštovati. “Nije bilo savjeta. Tu se mora poštovati tuđi dar. Ona ima svoj, a ja svoj. Inače kad dolazim u kontakt s mlađim glumcima pazim šta i kako govorim. Jedno je naš porodični, a sasvim drugo naš kolegijalni odnos. Ona je vrlo osjetljivo umjetničko biće, baš kao i ja. Kroz cijeli proces smo njegovale uzajamno poštovanje i toleranciju.”

Zajedničko iskustvo

Usne joj se zatim šire u smijeh, pa dodaje kako je nakon odigrane premijere zahvalila Lani za zajedničko iskustvo, nakon čega ju je kćerka podsjetila da su kroz takve procese prolazile već nekoliko desetina puta. “Ona je sa mnom prolazila kroz takve procese otkako je naučila čitati. Svaki put. Moj odnos sa djecom je izgledao ovako – pričala sam s njima kao sa odraslim ljudima, govorila sam im šta me tišti i čini sretnom. Nisu uvijek sve razumjeli, ali smo o svemu razgovarali. Preslušavali su me prije svake predstave. Lana je prošla sve dječije bolesti u pozorištu. To je takođe važno. Često postoji predrasuda da se djeca glumaca apriori primaju u pozorište, ali to nije istina. Ne zaboravite da se veoma razlikuju djeca koja su odrasla u pozorištu i djeca koja prvi put dolaze u takve institucije. Lana je već s pet godina igrala prvu predstavu, malu Lolitu. Sjećam se da smo se jedne večeri vraćale kući, a vani je padala kiša. Nismo imale novca za taksi, a ona je propustila drugaricin rođendan kako bi odigrala predstavu. Pitala me: ‘Šta je ovo, jesu li ovo čari umjetničkog života?’. Prošla je i tu ružniju stranu, naučila je da gluma nije samo uvijena kosa, glamur i čokolade i cvijeće na poklon. Po tome se razlikuje od ostalih.”
Lanu, koja se prošle godine udala za dugogodišnjeg partnera, trenera Stefana Adžića, Tanja je dobila u braku sa sad već bivšim suprugom, rediteljem Dejanom Karaklajićem. Osim Lane, plod ovog rediteljsko-glumačkog braka je i 32-godišnji sin Đorđe koji živi i radi kao socijalni radnik na Floridi, a oženjen je anesteziologinjom Katarinom.

Vraćamo se na Petru, a Tanja je prepuna utisaka i izuzetno ponosna na uspjeh predstave: “Riječ je o jednoj interesantnoj temi, nema tako često predstava o majci i tri kćerke. Taj odnos je bogat. To je odličan komad u kojem ljudi mogu da se identifikuju s likovima. Ne volim politički teatar i koncepte, volim glumačko pozorište, igrati situacije koje smo dobili od pisca. To me zabavlja. Nemam više vremena za potrošnju na nešto što me ne zanima. To je komocija koju obezbijedite kada imate toliko godina”.
Razgovor skreće u pravcu dugogodišnje glumačke karijere, a Tanja ističe kako u 48 godina djelovanja ne postoji ništa što bi promijenila. Od pjevačice u filmu Balkan ekspres, lika po kojem je prepoznaju mnoge generacije, da spomenemo samo neka od njenih mnogobrojnih filmskih ostvarenja: Majstori, majstori, Čovek sa četiri noge, Policajac sa Petlovog brda, Rat uživo,Okupacija u 26 slika, Balkanska pravila, Volim te najviše na svetu, Peti leptir, kao i TV lik Lole Golubović u Srećni ljudi. Za dvije godine neće slaviti veliki jubilej jer smatra da nema razloga za slavlje. “Ja sam svoj život potrošila na glumu, sve što sam do sada radila je slava. Što sam živjela, to da slavim? Meni je svaki dan slavlje, meni je divno”. Dodaje kako planira susret s Goricom Popović i Brankom Jerinićem, trojcem koji je zajedno stupio na scenu 19. januara 1973. godine: “Otići ćemo na ručak nas troje koji smo živi, radosni i veseli. Prisjetićemo se tog dana kad smo zajedno počeli”.

Prizivajući sjećanja iz mladosti, Tanja ističe kako je ponosna na sliku koju decenijama nosi u glavi. Još kao mlada glumica prisustvovala je jednom od susreta književnika Danila Kiša i njegovih kolega u Ateljeu 212: “Mi koji smo imali sreću da to slušamo, nismo otvarali usta, osim kada se zaprepastimo. To su velika bogatstva koja su nam darovali. Danas se rijetko čuje prava rasprava, ljudi se svađaju i ne slušaju jedni druge. Tako jadno, tako siromašno. To je zapravo naše siromaštvo. Nemate potrebu da date, a samim time nemate potrebu ni za primanjem. Svako ostaje u svom tijesnom svijetu u kojem se njeguju strah i tuga”.

Govori nam kako upravo zbog toga nije bila sretna tokom prve godine pandemije, nazivajući sebe zavisnicom od zagrljaja i druženja. Samim time ne smatra da su snimci predstava uspjeli nadomjestiti ljudsku potrebu za kulturom za vrijeme pandemije: “To nije pozorište. To nije emocija ni misao, to je samo zabava. Pozorište može da bude zabavno, ali nije tako, ono služi nečemu drugom. Napolju se vrlo rijetko dešavaju čuda, a u pozorištu su svakodnevna. Odlazak u pozorište jeste i mora biti katarza. Umjetnost je oduvijek bila i ostaće pribježište. Pozorište će preživjeti sve”.

Na kraju, Tanja sebe opisuje kao ženu 19. vijeka, koja se nekako uspjela prilagoditi 20. vijeku, iako ju je pomalo žuljao, dok je već 21. nije pretjerano oduševio: “Ja volim neustrašivost, naš gorštački narod je Mediteran. Tu i kad se viče, viče se kao muzika! Polako odlazim s ovog svijeta i idem negdje drugo, to je jedno vrlo prijatno iskustvo. Nemam žal za mladošću, to gledam kao jedno teško prebiranje gdje imate mnogo snage i malo mudrosti. U mojim godinama je obrnuto. Sada je fizička snaga manja, što ne znači da ne mogu da letim!”.

(Gracija)

Related posts

Ostavi komentar