Kada govorimo o kritikovanju osoba postoje dvije vrste, kažu psiholozi. Ono koje nam je prirodno urođeno, tj.instinkt koji svaki čovjek ima i ono koje svjesno činimo, tražeći u ljudima oko nas samo ono najgore.
Sigurno ste nekad uhvatili sebe kako kritikujete neku osobu i stvarate mišljenje samo na osnovu jedne situacije. Ovaj primjer to odlično pokazuje:
Zamislite da idete na porodični odmor i dok čekate let na aerodromu, primjećujete ženu sa malim djetetom. Dijete je nemirno i stvara pravi haos na terminalu. Prva misao koja vam pada na pamet je da majke nema autoritet da kontroliše svoje dijete. Tada primećujete da je djetetu odjeća zamrljana hranom i da mu je premala. Vi to još uvijek ne shvatate, ali već ste primijetili sve nedostatke ovih ljudi. I sad se pitate ko sve leti avionom.
Shvatate kako je lako započeti osuđivanje druge osobe? Niste se upoznali sa ovom ženom i ne znate ništa o njenom životu, ali to vas nije spriječilo da zaključke donosite samo na osnovu onoga što ste vidjeli nekoliko minuta i bili zajedno na istom terminalu.
Kritikovati druge je tako lako da većina ljudi ne shvata da to čini. Ovo je svojstveno svim ljudima, to su urođeni instinkti za preživljavanje. Psiholozi kažu da nam baš ti instinkti pomažu da budemo budni i da budemo spremni da se branimo u bilo kojoj situaciji.
S druge strane postoje ljudi koji svjesno kritikuju druge osobe i traže samo ono najgore u njima.
U tom slučaju, problem se krije duboko u takvim ljudima. Problemi povezani sa dubokom nesrećom, manjkom samopouzdanja ili jednostavno viškom slobodnog vremena.
Ni jedna ispunjena i srećna osoba se ne bavi tuđim životima. To čine samo oni koji nisu uspjeli sopstveni život da organizuju, pa im je lakše da kritikuju druge zaboravljajući na haos koji vlada u njihovom životu.
U suštini, ovakve osobe kriju u sebi velike frustracije i nezadovoljstvo. Kada ogovaraju druge ljude, oni to čine da bi se osjećali bolje. Kada su ljudi nezadovoljni, u drugima pronalaze mane ubjeđujući sebe da su bolji.
Nakon nekog vrema, osuđivanje, postane navika i dio života, a to sigurno vodi ka još dubljem osjećaju nezadovoljstva.
Jedini lijek za ovakve ljude jeste liječenje kompleksa i uzroka njihove nesreće. Međutim, najveći problem je što oni to nikada neće priznati, pa se najvjerovatnije nikada neće ni izliječiti…
(stil.kurir.rs)
