Vladeta Jerotić objašnjava zašto je teško ljudima da vole

Nije pretjerano smatrati da je najveća nesreća za ljude i ovu planetu na kojoj oni žive – katkad potpuna, katkad djelimična nesposobnost jednog velikog broja ljudi da vole. Isto tako ne izgleda mi nimalo preterana misao da se čitavo čovječanstvo i zemlja pod njim održavaju prije svega zahvaljujući onim malobrojnim ljudima koji su u stanju da vole. Prisjećam se jedne stare jevrejske legende koja kaže da svijet počiva na trideset šest pravednika i da gubitkom samo jednog od njih patnje sveta bi postale tako teške i surove da bi bile u stanju da otruju i dušu djeteta. Nije li se ovaj broj pravednika u svijetu već počeo da smanjuje?

Vrlo je vjerovatno da bi mnogi ljudi bili začuđeni kada bi čuli da je samo mali broj ljudi zaista sposoban da voli. Proveravajući sami sebe, upitali bi se: zar nisu pružili toliko dokaza svoje ljubavi prema roditeljima, prema svojoj djeci, siromašnijoj rodbini, zar nisu davali priloge unesrećenima, zar nisu pokazali ljubav prema otadžbini onda kada su je branili?

Otkrića savremene psihologije i psihopatologije o suštini ljudske prirode i skrivenim potencijalima koji iz nesvjesne psihe djeluju i u osnovi upravljaju ljudskim postupcima u priličnoj su mjeri odrekla čovjeku uljepšanu predstavu koju je o sebi stvorio i za koju je vjerovao da je može trajno da održi. Uostalom, dovoljno je poći već i od jednostavnog pitanja: otkud toliko zla, nesreće i nepravde u svijetu kada je većina ljudi uvjerena u ispravnost svojih postupaka, časnost svojih namjera i iskrenost svoje ljubavi?

Trebalo bi, naravno, prije svega definisati pojam ljubavi, što nije jednostavno. Izbjegavajući da odemo u krajnost pa da ljubav podižemo na nedostupan presto, „čiste, idealne, platonske ljubavi“, ili da ljubav svedemo na ljepši izraz za zadovoljavanje osnovnih nagonskih potreba, ili samo na „maskiranu sebičnost“, biće dovoljno da se poslužimo riječima upravo jednog vrsnog psihoanalitičara kakav je bio Oto Fenihel: „O ljubavi se može govoriti tek kad razmišljanje o objektu dostigne toliki stepen da je vlastito zadovoljenje nemogućno ako se i objekt ne zadovolji.“ Ako ove Fenihelove riječi ne shvatimo doslovno, onda smo na dobrom putu da stvarno razumijemo pojam ljubavi. I tada nam ljubav neće više izgledati kao trenutak inspiracije ili slučajna spontanost izlivanja osjećanja, već kao zadatak i trud.

Ne ulazeći u složeno poreklo naše potrebe za ljubavlju, i to ne samo potrebe da se primi ljubav od drugih, već i one značajnije, iako izvedene i sekundarne, da se ljubav drugima pruži (i to bez svjesnog ili češće nesvjesnog očekivanja da će ona biti uzvraćena ili bilo na koji način i kada „naplaćena“), želimo ovdje da iznesemo najčešće razloge zbog čega ljudi nisu u stanju da vole, ili, kao što smo to u naslovu istakli, teško mogu da vole. Teškoćama voljenja prilazimo isključivo kao dijagnostičari i sagledavamo ih samo sa psiholoških pozicija, svjesno se ograđujući da budemo i terapeuti, ili da ovaj problem osmotrimo i sa nekih drugih, sigurno značajnih i opravdanih stanovišta.

1) Ne znam da li je ijedan čovjek u stanju da voli ako nije bio voljen. Ili – na drugi način rečeno – koliko smo i s kakvom snagom u detinjstvu bili voljeni, toliko ćemo biti u stanju da volimo i mi druge. Roditelji koji nisu željeli dijete ili su ga željeli, ali odmah poslije rođenja, bilo iz koga tragičnog razloga koji je mogao doći spolja ili iz samih roditelja, ovo dijete nisu stvarno prihvatili niti ga zavoljeli, stvaraju, često i bez svoje volje, uslove patološkog razvoja djeteta. Mada se s pravom ističe da je za pravilan psihički rast djeteta neophodna ljubav oba roditelja, ima dosta primjera u životu koji pokazuju da je katkad i ljubav samo jednog roditelja (pod uslovom se izbegne preteran, pa i bolesni vid ljubavi prema djetetu) dovoljna da dijete ne liši šanse u budućnosti da i samo nekoga zavoli.

2) Ljudima je teško da vole, jer su ljubav od roditelja doživeli pomiješanu sa mržnjom, grubošću i surovošću. Treba najprije raščistiti sa iluzijama da postoji neki čovjek (znači i roditelj) koji bi bio u stanju da gaji prema bilo kome čistu ljubav, i to u nekom zamišljenom, neprekinutom toku. Čovjek je u dubini svoga bića ambivalentan, sklon da voli i mrzi jednu istu osobu ili stvar. Nije bilo malo primjera u životu, naročito u odnosima roditelj-djeca ili u ljubavnim odnosima, da se neka „velika ljubav“ pretvori u divlju mržnju, ali i obratno, mada ređe, da je mržnja pretočena u ljubav. Upravo zbog ove prevrtljivosti ljudske prirode, koja dolazi od imanentne prisutnosti „dobrog“ i „zlog“ u čovjeku (koju je hrišćanska kultura Zapada jače doživela i istakla od one azijske na Istoku), dijete rano doživi, gotovo bih rekao na arhetipski način, ovaj dualizam i rano stekne veliku nesigurnost s obzirom na odnos prema ljubavi.

Uzmimo samo kao primjer, nimalo rijedak, da dijete u toku samo jednog dana doživi naglu promjenu raspoloženja jednog od roditelja (a ono doživljava afekte svojih roditelja naročito jako), kod kojih se ljubav i mržnja mijenjaju brzinom promjena proljećnog neba, onda mu ne ostaje drugo nego da pošto je preko straha doživjelo ovu smjenu, ili sebe dalje razvija reaktivno se identifikujući sa roditeljima (dakle, razvija se ne autonomno, već heteronomno), postajući postepeno kao roditelji, ili postaje nepoverljivo prema svakom ispoljavanju ljubavi, bilo da ona dolazi iz okoline ili kao impuls iz sopstvene duše.

3) „Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe“ – kaže stara mudrost. Jedan od vrlo značajnih razloga zašto ljudi ne vole ili teško zavole drugog je u tome što ne vole sami sebe. Već smo ranije pisali o rasprostranjenoj zabludi da ljudi u najvećem broju vole sebe. Istina je obrnuta. Poznati francuski pisac Monterlan s pravom je pisao: „Ubeđen sam da je najveći neprijatelj čovjekov u njemu samom“. Zašto je to tako?

Zaista, kada se bolje zagledamo u ljude iz naše okoline, zapazićemo da mnogi ne vole sebe svjesno, još češće nesvjesno. Razlozi za ovakvo duboko odbijanje prihvatanja sebe mnogobrojni su. Da pomenemo samo neke: razočaranje koje su jednom priredili svojim roditeljima rušeći im sliku koju su ovi izmislili o svojoj djeci, djelovalo je depresivno prije svega na njih same; doživljeno razočaranje u idealiziranu sliku, fizičku ili psihičku, koju su o sebi ljudi stvorili, a koja nikako nije u stanju da se uklopi u realnost. Ljudi, drugim rečima, ne vole sebe zato što su se u životu pokazali onakvim kakve sebe nisu zamislili, ili kako ih drugi nisu zamislili.

Najveći broj ljudi, zatim, voli sebe narcisoidno. Ako je voljeti sebe narcisoidno, katkad, dovoljno nekom novom Narcisu, ovakva ljubav se pokazuje kao velika prepreka i njemu samom za odnose sa drugim ljudima, posebno u odnosima drugih ljudi prema njemu. Poznato nam je da ovakav tip ljudi teško može da zavoli zato što su imali roditelje koji su im poklanjali preterano mnogo pažnje; zato što su doživeli strah, realan ili umišljen, da ih roditelji nisu dovoljno voljeli ili zato što su i sami imali narcističke roditelje. Ishod u svim slučajevima isti je: pojačana ljubav prema sebi. Sebičnost ovakvih ljudi posljedica je nedovoljne individuacije, nemanja prilike da se postane individua. Treba ovom prilikom napomenuti da u toku „individuacionog procesa“ postoji jedna faza kada je sebičnost normalna pojava, jer je pojačano bavljenje sobom i pojačana naklonost prema sebi izraz borbe za samostalnost i nezavisnost, borba za svoje Ja. Nažalost, ova faza kod mnogih traje čitav život.

4) Vještački odjeljujući erotiku od seksualiteta, zbog pogrešne ili preterane identifikacije u djetinjstvu, najčešće sa roditeljima suprotnog pola, odrasli čovjek je u erotično-seksualnom rascepu, pa ili „voli“ partnera, pri čemu je u intimnim odnosima impotentan, odnosno frigidan, ili „ne voli“ partnera, pri čemu je sa njim seksualno uspješan. Nije teško u ovakvom rascepu prepoznati tragove nerazriješenog Edipovog kompleksa.

Sve pomenute i mnoge nepomenute varijacije teme „ne moći voleti“ imaju koren u greškama vaspitanja u ranom detinjstvu. Moramo priznati da nam se čini kao da se neke od ovih grešaka, koje su izgleda neizbežne, „lijepe“ za pojedine crte ljudskog karaktera u kojima ima nešto od „primordijalne prirode“, nečega što je urođeno. Na sreću, sve psihološke i psihopatološke šeme, pa i ova izložena, život često demantuje i prevazilazi, iako se jedan dobar dio čovječanstva vlada po njima. Dovoljno je, ipak, znati da se ljubav, kao i sve što je skupoceno i krhko u nama, mora njegovati i gajiti. Prirodnoj težnji prema ljubavi potrebni su povoljni uslovi za razvoj. Jer voljeti drugog čovjeka znači i razumjeti ga, a svakako i – opraštati mu. Nije, doduše, lako voljeti čovjeka onakvog kakav jeste, ali samo ako budemo u stanju da ga ne samo prihvatimo već i da ga zavolimo upravo onakvog kakav jeste, podstaći ćemo ga da postane onakav kakav može da bude.

(Vladeta Jerotić, odlomak iz knjige “Čovek i njegov identitet”)

Related posts

Ostavi komentar