Anđelka Stević Žugić: “Razvod bih nazvala krajem jedne faze, iza koje slijedi neki novi početak”

Upoznali smo je putem malih ekrana još prije desetak godina, kroz humorističnu seriju Andrija i Anđelka, u kojoj je s Andrijom Miloševićem maestralno predstavila sve izazove muško-ženskih odnosa i života udvoje. Glumački talenat da nas zabavi i nasmije Anđelka Stević Žugić nastavila je i nakon toga, kroz monodramu Šta me snađe, a lik Jovanke Joke Jakovljević odlučila je reprizirati kroz nastavak pod naslovom Šta me opet snađe i to kroz uvijek aktuelnu temu razvoda. 

Posebno je zanimljiva činjenica da Jokina situacija u novoj monodrami (razvedena žena u kasnim tridesetim koja nakon propasti braka pokušava da se nosi s rolerkosterom sopstvenih emocija i tuđih mišljenja, upadajući u razne tragikomične situacije) ima sličnosti i sa dešavanjima na privatnom planu. Naime, Anđelka se 2021. razvela od ugostitelja Darija Prpića, s kojim je u devetogodišnjem braku dobila sina Jakšu. Novu ljubav pronašla je s Markom Žugićem, za kojeg se udala prošle godine, kada je na svijet došla i njihova kćerka Čarna. Ipak, krenuli smo najprije od monodrame.

Šta je to opet snašlo Jovanku?

– Snašlo je jedno potpuno novo stanje i faza u životu, koja nastaje u trenutku kad je odlučila da se razvede u svojim kasnim 30-im. To stanje bismo u najkraćem mogli nazvati stanjem šoka, u kojem se ona skoro savršeno ne snalazi. Mnogi su tu, naravno, da joj pomognu, samo je pitanje koliku štetu prave. Ipak, Joka je borac i ne predaje se lako uprkos dosta surovom okruženju i žestokoj konkurenciji.

Kako se snalazi u novoj predstavi? Kako ste uopšte odlučili da nadogradite njen lik u novom svjetlu?

– Pisac scenarija je, kao i za prvu monodramu, Nebojša Romčević. On je odabrao temu, uvijek aktuelnu, želeći da se, prije svega, našalimo sa svom tom količinom stereotipa koja prati razvod, da stvari nazovemo pravim imenom i u lice im se nasmijemo. Naravno, pošto je tekst pisao za mene, namjenski, sigurno je imao u vidu i ono što se meni dešavalo. Kasnije smo, spremajući predstavu, taj tekst zajednički dodatno uobličavali, a ja sam, prilagođavajući ga sebi kroz proces, svakako unijela i dio svog iskustva na tu temu. 

U monodrami osim Jovanke igrate i njene prijateljice, rodbinu… Koliko je to komplikovano i zahtjevno izvesti?

– Zahtjevno je, ali i veoma zabavno. To je jedna kombinacija snimljenog i živog materijala, jako je važan ritam, a sami likovi su mi bili zanimljivi i inspirativni i bilo mi je važno da se jasno vidi različit karakter svakog od njih. Igram Jokinu mamu, babu, gataru i psihološkinju, dvije najbolje drugarice, tatu, pripovjedača… Dakle, čitav “stručni štab” podrške. S obzirom na to da su njihovi segmenti u predstavi ipak nešto kraći i fragmentarni, bilo je zabavno i izazovno učiniti svaku tu vinjetu drugačijom i upečatljivom. I jasno pozicioniranom u odnosu na Jokin život i problem.

Koliko se poistovjećujete s Jovankom, kako ste gradili njen lik? 

– Jovanku, kao i svaki lik koji igram, volim, i trudila sam se da joj u prvi plan izvučem tu neku njenu dobru, naivnu i iskrenu stranu, čak i kad priča i pravi gluposti. Jedna od Jovankinih osobina koja mi je lično najbliža jeste nepokolebljiva vjera u putokaze srca. Svašta sam joj mogla reći da joj put bude lakši, ali kao i većina nas, i ona voli da uči na sopstvenim greškama, i zato Joka ima svoj način, a sudeći po reakcijama publike do sada, mnogi se u njenim načinima prepoznaju. Zato je Jovanka jedna od nas.

Koliko razvod ostavlja prostora za stigmatizaciju žene?

– Svakako nije tako teško i nedopustivo, kao što je nekad u prošlosti bilo, ali i kao pojedinci i kao društvo u cjelini imamo još mnogo da učimo na temu neetiketiranja, poštovanja tuđih, ličnih izbora, ma kakvi god oni bili i u okolnostima kad oni nikog drugog ne ugrožavaju, niti se tiču. Dug je to put, ali važno je da smo krenuli njime.  

Nazvali ste svoj razvod ujdurmom, izazovom… Kako biste zapravo definisali razvod? I kakve posljedice on ostavlja po onoga ko ga je upravo prošao – i u emotivnom smislu, ali i u društvenim odnosima? 

– Razvod sam nazvala ujdurmom jer se, konkretno u mom slučaju, mnogo nepoznatih ljudi iz meni nepoznatih razloga bavilo na ne baš lijep način mojim razvodom, tako da su ga drugi htjeli učiniti takvim, nije imalo veze sa mnom i mojim izborom. Međutim, ako se to isključi, i ako su ljudi koji se razvode zreli i odgovorni, rješava se manje-više normalno. Razvod bih nazvala krajem jedne faze, iza koje slijedi neki novi početak. Nije prijatno, niti lako, zatvarate jedno poglavlje života, neke stvari se trajno i zauvijek mjenjaju, kad imate djecu to je dodatno delikatno pitanje, ali ako se u svemu tome možete zagledati u sebe i jasno vidjeti gdje ste i gdje želite da idete, naći ćete pravi način. Dok se dešava, jer vjerujem da je malo onih koji su odlučili i sve završili preko noći, jedna od najvažnijih stvari je razgrnuti tu mrežu očekivanja, učitavanja, recepata i savjeta svih vrsta, čuti sebe. Ljudi se mijenjaju, i nabolje i nagore, važno je ne ljutiti se na njih što ne odgovaraju našim očekivanjima, biti u miru i sa sobom i sa svijetom.

Postoji li neki period oporavka? Kad je žena spremna za novu vezu? 

– Kao i sve tako lične i intimne stvari, i ovo je krajnje individualno, zavisi od osobe do osobe. Važno je da slušamo sebe i svoje srce, a i kroz ovu moju novu monodramu poručujemo: Srce uvijek zna! Ne vjerujem u univerzalna rješenja, preporuke i šablone. Baš jako ne vjerujem.

Humor je specifična forma, većina glumaca će se složiti da je publiku najteže nasmijati. Kakva je Vaša percepcija?

– Humor zaista ima svoje specifičnosti i nije lako nasmijati ljude, naročito ako mijenjate i okolnosti i publiku kojoj se obraćate, a kad ste glumac, pa uz to igrate komediju, to je onda dosta često. Meni se sviđa ona izreka Džordža Bernarda Šoa koja glasi: “Humor je najbolji način da se kaže ozbiljna stvar”. Ili u prevodu, najčešće je nešto smiješno jer je istinito, čak i ako malo “nagazite” na tu realnost.

 Šta Vas nasmijava? 

– Muž, djeca, kuma, Andrija Milošević, kad izađem na kafu sa etiketom na haljini…

Koliko je važno pribjeći upravo humoru u teškim vremenima?

– Neko je rekao da je humor često najbrži izlaz iz nelagodne situacije. Međutim, zatvarati oči pred problemima, okretati stvari na šalu po svaku cijenu samo da bismo izbjegli suočavanje s onim što nas muči, nije baš dobar recept, naročito ne na duge staze. Ali učiniti sve da se uprkos nedaćama, problemima i padovima, podignete, osmijehnete i sa vjerom u bolje dane i ljepše sutra, samom sebi, a i drugima, kažete: Šta me opet snađe? Pa sve najbolje, naravno! – e to je ono u šta vjerujem, to je ono što bismo, između ostalog, kao neku mini lekciju ili porukicu, voljeli da ponese i publika sa sobom nakon gledanja ove naše predstave. Humor ne može uvijek da riješi sve probleme, ali da pomogne, sigurno može.

Serija Andrija i Anđelka pobrala je veliki uspjeh i dan-danas se emituje na svim dostupnim kanalima. Kako gledate na to iskustvo? 

– Ogroman uspjeh te naše serije počiva prvenstveno na činjenici da su se mnogi, i muškarci i žene, prepoznali u brojnim situacijama i izazovima koje nosi život udvoje, a o kojima smo na krajnje komičan način govorili. To je serija koju smo dugo u jednom furioznom tempu radili i predstavljala je veliki preokret i u mojoj karijeri i u životu. Donijela mi je mnogo radosti, novih ljudi, poznanstava i prijateljstava, profesionalnih kontakata. Sve u vezi s tim projektom za mene je jedno divno iskustvo, a bonus je i činjenica da je ta serija donijela toliko smijeha i zabave velikom broju gledalaca širom regiona, čitavoj armiji obožavalaca, koji je i dan-danas, prvenstveno zahvaljujući mrežama, gledaju, citiraju i čine još uvijek živom. 

Muško ženski odnosi uvijek su dobra platforma za propitivanje. Razumijemo li se ili zauvijek ostaje da su muškarci s Marsa, a žene s Venere?

– Postoje dijelovi naših ličnosti koje dijelimo isključivo sa partnerima jer samo oni mogu da ih razumiju. Znate one situacije kada vas nešto emotivno dira isključivo kada dolazi od muža, a ista ta situacija vas ne bi uopšte pogađala da je uradi najbolja prijateljica. Isto tako bjesomučne analize i predugi razgovori su uglavnom rezervisani za drugarice, muškarcima je to zamorno. Moj zaključak je da sa kojih god planeta da smo – jedni bez drugih ne možemo.

I serija Azbuka naših života naišla je na odličan prijem. Kako gledate na tu seriju, kao i na Vašu ulogu Sunčice? 

– Obradovalo me je kada sam pročitala scenario Azbuke koji se bavi problemima savremene porodice. Mislim da je važno da neko obrađuje i te teme. Sunčica je sparing partner glavnoj junakinji i kao takva je funkcija. Ipak, napravili smo i njen karakter tako da ljudi prepoznaju taj tip ličnosti. Izazovno mi je bilo da na malom prostoru napravim ulogu koja je zapažena. Upravo sam iz imena koje su joj namijenili crpila inspiraciju, da svojom pojavom uvijek donese malo sunca, odnosno života.

Evo smo uglavnom pričali o Vama kao glumici i ženi, a kakva ste majka? Kažu da često znamo prepoznavati svoje majke u našem ponašanju jednom kad i sami iskusimo majčinstvo. Kako to izgleda kod Vas?

– Srećom, moja mama je jedna posvećena i svojoj porodici vrlo predana žena. Vrijedna je i nikada umorna za svoju djecu. Ako sam to naslijedila od nje, hvala joj beskrajno. Ono što je moj kec iz rukava jeste da se ne libim da, kad god imam dilemu kako da se postavim i postupim kao majka, zatražim stručni savjet i provjerim samu sebe.

Vaš sin Jakša je dvanaestogodišnjak, a kći Čarna ima tek godinu. Kako izgleda majčinska uloga u trenucima dok imate rasprodane dvorane širom regije sa monodramom? 

– Kada je ljubav osnova odnosa i kada se iz nje kreće, onda se sve postiže. Roditeljstvo je najdivnija stvar i meni najveći smisao. A kako svoj posao obožavam i ne radim ga iz moranja, već iz želje, sve je moguće uskladiti. Dogovor i zajednička organizacija – i stvari funkcionišu. 

Da li je tačno da s drugim djetetom neke stvari postaju rutina? Koliko ste drugačiji sa Čarnom u odnosu na to kad je Jakša bio beba?

– Svako dijete je priča za sebe, nije nužno da im se karakteri i temperament poklapaju, tako da morate upoznati svoje dijete da biste našli pravi način. Možda ste malo spokojniji oko nekih svakodnevnih događaja u životu druge bebe, uvođenja nove hrane, prohodavanja, temperature i sličnog. Niste toliko u panici. Mene Čarna, između ostalog, uči toj posebnoj “prisutnosti u ovom trenutku”. Kod nje sve može i sve je super, ali “nemoj da me reda radi nunaš i nemoj da gubiš fokus, posveti mi se”. 

Godine donose zrelost, mudrost, ono što nam nedostaje kad smo mladi i ludi – kakva je Anđelka danas u odnosu na onu dvadesetogodišnju?

– Mirnija, sigurnija u sebe i zahvalnija na onom što imam, a što često dok smo mladi uzimamo zdravo za gotovo.

U oktobru punite 40. Znam mnogo žena koje kažu kako život počinje u četrdesetim. Radujete li se tim novim poglavljima?

– Svako doba ima svoju ljepotu, naknadna pamet ništa ne znači, jer mladost ne bi bila mladost da smo mudri kao sa nekim zrelim godinama. Vjerujem u ljepotu života, život kao dar i, ma koliko nekad bilo teško, vrijedan je svaki dan. Ponekad je potrebno da se toga podsjetimo, ali tu je ljubav i ljudi koje volimo da nam u tome pomognu ako baš nismo na svom optimumu. Radujem se onom što dolazi, samo da smo zdravi. Biti srećan takođe traži određenu vrstu vježbanja, napora, želje, discipline. Discipline da istraješ u odluci da svakodnevno oko sebe pronalaziš razloge za sreću, zahvalnost i ljubav prema životu. Nije to uvijek lako, naprotiv, ali, ako biramo da uprkos svemu sebe guramo u suprotnom pravcu, ka radosti i veselju, biće mnogo ljepše i učinkovitije ne samo za nas, već i za one koji sa nama žive.

(gracija)

Related posts

Ostavi komentar