Tag: slajder

Kanadska terapeutkinja Viktorija Prudi upozorila je da su djeca sve lošija u školi i emocionalno nestabilna zbog pretjerane upotrebe tehnologija i “lošeg” roditeljstva.

Ona je opisala ono što vidi kao zabrinjavajući trend u ponašanju djece.

„Tokom mojih deset godina rada kao dječjeg terapeuta, vidjela sam, ai dalje gledam pad u socijalnom, emocionalnom i akademskom funkcionisanju djece. Kao i nagli porast poteškoća u učenju i drugih dijagnoza“, upozorila je Prudi.7

Ona je dodala da su danas djeca u katastrofalnom emocionalnom stanju i mnoge stvari iz našeg modernog stila života dovode do toga.

„Uprkos najboljim namjerama, nažalost, menjamo mozak naše djece u pogrešnom smjeru“, primijetila je terapeutkinja.

Kako bi apelovala na roditelje, navela je pet razloga zašto se to događa, a u pitanju su sljedeće navike:

– djeca dobiju sve što žele, kada žele i ne podnose kad im se kaže „ne“

– imaju veoma ograničenu društvenu interakciju

– roditelji stvaraju vještački svijet zabave za djecu u kom ne postoji dosada

– djeca previše koriste tehnologije koje ih emocionalno isključuje

– roditelji ne postavljaju čvrste granice.

Isto tako, naglasila je i kako roditelji mogu da promijene život djeteta „vježbajući“ njegov mozak kako bi moglo uspješno da funkcioniše na društvenom, emocionalnom i akademskom nivou, prenosi Index.rs.

To je prvenstveno postavljanje granica, vođenje računa o tome šta je dobro za dijete, a ne ono što dijete želi u određenom trenutku, ograničavanje korišćenja tehnologija i učenje djece njihovim obavezama, što će im biti određena podloga za budućnost.

N1

Preljuba ne mora biti samo fizička, ona može biti i emocionalna, skrivena, možda je čak nismo ni svjesni. Naravno, ne morate da dijelite svaki detalj života sa svojim partnerom. 

Takođe niste u obavezi da prikazujete poruke i razgovore sa drugima. Ali ako krijete veliki dio svog odnosa sa drugom osobom od svog partnera, to je crvena zastava.

Budite iskreni

Ako osjećate da morate da krijete svoj odnos sa drugom osobom od svog partnera, postoje dva moguća razloga: ili imate nezdrav odnos sa partnerom, ili imate nezdrav odnos sa drugom osobom. Razmislite o svojim osjećanjima i budite iskreni prema sebi, i prema drugima.

Emocionalno varanje se često manifestuje kroz neprikladnu komunikaciju koju imate sa drugom osobom. To mogu biti direktne riječi koje koristite u razgovoru, ili samo neprikladan govor tijela ili ponašanje. 

Evo nekoliko primjera komunikacije koju ljudi u emocionalnim aferama imaju sa drugom osobom:

– Flertovanje – Razgovor o vašoj trenutnoj vezi i otkrivanje tajni koje vam je partner povjerio.

– Kritikovanje vašeg partnera drugoj osobi.

– Otkrivanje dijelova sebe koje ne otkrivate svom partneru.

– Razgovor o seksu sa drugom osobom (čak i ako se samo šalite).

Prošle veze

Ne morate imati emotivnu vezu sa nekim koga ste upravo upoznali; možete sanjati o prošlim vezama. Sasvim je prirodno da s vremena na vrijeme razmišljate o svom bivšem, pa čak i da se prisjetite svoje prethodne veze. 

Ali ako često razmišljate o tome koliko je stara romansa bila lijepa i kako bi bilo dobro da je ponovo oživite, ovo bi mogao biti znak emocionalne prevare

Pravoslavni vjernici danas proslavljaju Božič. Ljudi jedni druge pozdravljaju riječima “Hristos se rodi!” i otpozdravljaju “Vaistinu se rodi!”

Prema drevnom vjerovanju i običaju, Božić se smatra veselim porodičnim praznikom. Na taj dan se ne ide u goste, već se Hristovo rođenje proslavlja u svojoj kući.

Hrišćani tradicionalno vjeruju da bi tog dana svi koji su tokom godine bili u svađi, trebalo da se izmire i oproste jedni drugima uvrede.

Božiću prethodi 40-odnevni post, a na dan praznika trpeza je bogata i mrsna.

Rano ujutru dočekuje se položajnik na poseban način jer on donosi sreću u kući za narednu godinu.

Kada položajnik odlazi, običaj je da se daruje kako bi u porodici imali napretka tokom cijele godine.

Običaj je takođe da domaćica rano ujutro na Božić, zamijesi tijesto od kojeg peče pogaču. U ovu pogaču, koja se zove česnica, stavlja novčić. Onome kome zapadne komad pogače sa novčićem, taj će imati novac tokom cijele godine i pratiće ga sreća.

Na Božić postoji i vjerovanje da mladići treba da poklone jabuku djevojci koja im se sviđa. Ako djevojka prihvati jabuku, onda će sigurno biti njegova u toku naredne godine.

Fizičko kažnjavanje djeteta nije pravo rješenje za njegovo vaspitavanje, a ruski psiholog Mihail Labkovski je objasnio koje su posljedice ovakvog pristupa djetetu.

On je u par rečenica objasnio da fizičko kažnjavanje u ranom djetinjstvu dosta utiče na njegovu psihu tokom perioda odrastanja.

“Udaranje nije vaspitavanje, to je samo pokazatelj vaše agresije. Nemogućnost vaše samokontrole. Postoje puno bolje i djelotvornije metode, a djeca najviše uče iz onoga što vide kod svojih roditelja. Molim vas, pronađite snagu u sebi i shvatite da nije u redu da tučete djecu. Moguće je da su i vas roditelji tukli u djetinjstvu i sigurno se sjećate tih batina kao najbolnijeg iskustva iz djetinjstva. Važno je da se naglasi da je ovo vrlo ozbiljna i bitna tema o kojoj se danas premalo govori”, objasnio je Labkovski i time uputio apel roditeljima da nikad ne koriste fizičko kažnjavanje.

“Kako biste odgajili dijete koje ima samopouzdanje, kao roditelji morate da naučite da živite po svojim pravilima. Ljudi koji ne znaju šta zapravo žele, žive u svojevrsnom haosu koji usput prenose na svoju djecu, a to nije dobro”, dodao je.

(b92)

Razvijanje empatije kod djeteta pomaže u razvijanju i drugih emocionalnih i socijalnih vještina poput izgradnje samopouzdanja, razvijanja komunikacijskih i liderskih vještina, te boljih i kvalitetnijih odnosa u svakodnenvnim životnim situacijama.

Empatija je veoma važna vještina prilikom razvoja djeteta, stoga je potrebno raditi na njenom razvoju od samog početka. Neka djeca ranije počnu pokazivati određene karakteristike empatije, no to nije slučaj kod većine.

Ljudi uglavnom smatraju da je empatija nasljedna osobina, ali to nije slučaj. Psihološkinja Biljana Begović navodi da je za razvoj empatije kod djece najvažniji odgoj i vaspitanje kod roditelja, a potom i u drugim socijalnim grupama vrtiću i školi.

“Ono što smatram da dovodi do nedostatka empatije u sadašnjem društvu jeste velika upotreba mobilnih telefona i otuđivanje djece od socijalne interakcije od vršnjaka. Sve to što oni rade preko mobilnih telefona, podstiče razvoj agresije i nezainteresovanost za potrebe drugoga, vršnjaka, pa tako i kućnih ljubimaca i to se nažalost reflektuje na stvarni život i njihovo okruženje”, izjavila je za Klix.ba psihologškinja Begović.

Podučavanje emocija

Za početak je važno prepoznati emociju kod djeteta. Ukoliko i dijete poznaje neku emociju, lako će je prepoznati kod drugih. Zbog toga je važno kako se roditelji i okolina ponašaju pred djecom. U ovom slučaju je važno djetetu objasniti da su emocije prirodna pojava i usmjeriti ih da komuniciraju i dijele svoje emocije. Na taj način će se bolje nositi s vlastitim emocijama.

Djeca uvijek obraćaju pažnju na okolinu. Stoga je najbolji način da roditelji vlastitim primjerima i uzorom pokažu kako se treba nositi u određenim situacijama, pa čak i u konfliktnim situacijama.

Podučavanje saosjećanja

Ponekad nije dovoljno reći djetetu da se postavi u tuđu situaciju. Djetetu je potrebno da razumije situaciju u kojoj se neko nalazi da bi shvatilo o čemu je riječ. Najbolji način kako će dijete razumjeti situaciju jeste da svakodnevno uči o drugim kulturama, rasama ili djeci različitog ekonomskog statusa.

To potvrđuje i psihološkiinja Begović i navodi kako bi bilo poželjno kroz neke predmete u formalnom obrazovanju uvoditi razvijanje empatije i drugih socijalnih vještina. Ipak, najvećim razlogom nedostatka empatije, navodi roditelje.

“Roditelji vode brz život, ne razgovaraju dovoljno s djecom i previše su okrenuti tom virtuelnom svijetu. Sve je to jedan lanac, koji podstiče tu vrstu agresije kod djece odnosno nasilja prema vršnjacima. Naravno, koliko je važna porodica, tako i svaka socijalna grupa u kojoj dijete boravi nakon porodice, mora da radi na razvoju empatije kod djece, jer kod nedostatka empatije kod djece ne možemo očekivati da će je imati kao odrasli”, zaključila je Begović.

U posljednjih nekoliko mjeseci svjedoci amo nemilih scena kada su adolescenti izvršili samoubistvo i potresli domaću javnost.

-Prema podacima policije ove godine su bila četiri samoubistva kod djece. Posljednji slučajevi za koje je javnost saznala su nas sve uzdrmala ali su pokazala i ono o čemu dugo pričamo, a to je da ne postoje servisi podrške za djecu i porodice i da se jako mali vodi računa o mentalnom zdravlju djece. Nažalost, činjenica je da je po pitanju djece zakazalo cijelo društvo, a prevashodno institucije koje su u obavezi da zaštite djecu- kaže za Magazinnina Lepa Žunjić, socijalna radnica iz Udruženja roditelja.

Prema riječima mr Marije Babić, dipl.psihologa, psihotarapeta i sudskog vještaka, suicid je jako osjetljiva tema i kod psihologa, pa se ne može govoriti o nekom univerzalnom razlogu, već se najčešće bave individualnim razlikama.
– Neki od razloga su svakako nedostatak podrške, nedostatak osobe od povjerenja, procijenjene bespomoćnosti koja vodi u depresivnost ali i bježanje u komfort zonu koja vremenom postaje sve uža i uža. Posebno osjetljiv svakako jeste period adolescencije u kom mladi ljudi grade svoj identitet, u svakom smislu i oblasti – ja kao partner, ja kao prijatelj, ja kao student/ zaposleni, ja kao sin/kćerka ali i mnogi drugi. U svemu ovome jako nam je važno da budemo prihvaćeni i procijenjeni uspješni- od strane sebe ali i drugih- kaže mr Babić i dodaje sa disfunkcionalne emocije dolaze kada je naša procjena ovih stvari drugačija od onoga kako bismo mi to htjeli.
– Ovi konflikti nas često uvode u različita emocionalna stanja- ističe ona.

Prema njenim riječima ne postoji mentalno jak i mentalno slab pojedinac.

– Postoje samo okidači i naši odgovori na njih. Ne znači da ako je neko imao više procijenjeno problematičnih situacija u životu pa je na posljednjoj odustao – taj je slab. Takođe, nije ni jak onaj ko nije imao nikakvih “problema” u životu. Jak je onaj ko funkcionalno tj. zdravo odgovara na ove situacije. Naravno da je razgovor u redu, jer svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete. Takoďe, razgovor sa stručnim licima u mnogome pomaže- kaže mr Babić.

Lepa Žunjić naglašava da liniju SOS često zovu roditelji koji primijete promjene u ponasanju djece, nakon nekog događaja koji je bio alarm da nešto moraju uraditi i traze savjet.

-Često određene situacije budu okidač stanja u kojem s u se djeca i porodice nalazile i budu alarm da je potrebno nešto uraditi. Svaki poziv, razgovor, je u stvari akcija koja dovodi je pokretač promjena u porodici i ponašanju djece- naglašava Žunjić.

Na pitanje kao prepoznati dijete koje se bori sa nekim problemom, mr Babić kaže:

– Najčešće ponašanje otkriva neke štetne emocije, pa se djeca ponašaju drugačije nego inače. Povlače se, smanjuju društveni kontakt, postaju razdražljiva ili bijesna. Takođ, tu su i ostala ponašanja kao što je npr. samopovređivanje, koje predstavlja poziv u pomoć u smislu procjene da dijete ne procjenjuje da u datom momentu može da ima adekvatnu komunikaciju sa njemu bliskim osobama.

R.N.

Pozivom na broj 080 888 888 svakog radnog dana od 16 do 20 sati, roditelji mogu zatražiti mišljenje stručnjaka u vezi sa dječjim vaspitanjem, a sve u cilju što boljeg razvoja djeteta. Da pozivi ka SOS Roditeljskoj liniji budu besplatni, prihvatili  su svi crnogorski mobilni operateri koji su u prostorijama Ujedinjenih nacija u Podgorici  potpisali Memorandum o saradnji sa Agencijom za elektronske komunikacije i poštansku djelatnost. 

Sadržaj na TikToku koji se fokusira na hranu i težinu promoviše “kulturu otrovne ishrane” za tinejdžere i mlade, pokazuje novo istraživanje.

Istraživači sa Univerziteta u Vermontu proučavali su 100 videozapisa, koji su uključivali oznake vezane za ishranu i težinu. Svaka od deset oznaka imala je više od milijardu pregleda kada je istraživanje počelo 2020. Kako se baza korisnika TikToka proširila, tako su značajno porasli i pregledi proučavanih oznaka.

Ovi nalazi studije alarmantni su zbog istraživanja koja ukazuje na to da je korišćenje društvenih medija kod mladih povezano sa neurednom ishranom i negativnom slikom tijela.

Prema istraživačima, sveobuhvatne poruke koje se nalaze u videima o hrani veličaju gubitak težine i prikazuju „nerealnu sliku ishrane i zdravlja“ i promovišu hranu kao sredstvo za postizanje mršavosti.

„Svakog dana milioni tinejdžera i mladih ljudi dobijaju sadržaj na TikToku koji im daje vrlo nerealnu i netačnu sliku hrane i zdravlja“, kaže istraživači Lizi Poup.

Mladi moraju da počnu da razmišljaju kritički

S obzirom na to da TikTok koristi algoritme koji korisnicima sami nude sadržaj o određenim temama, može biti teško pobjeći od toksičnog sadržaja o kulturi ishrane.

„Sadržaji o mršavljenju na TikToku mogu da budu stvarno opasni, posebno za glavne korisnike platforme, a to su mladi“, dodaje Poup.

Prema koautorki studije Marisi Minadeo, činjenica da su milijarde pregledale sadržaj o tjelesnoj težini na internetu govori mnogo o ulozi koju kultura ishrane ima u našem društvu.

„Moramo da pomognemo mladima da razviju vještine kritičkog razmišljanja, ali ono što nam je stvarno potrebno je radikalno preispitivanje načina na koji se odnosimo prema svom tijelu, hrani i zdravlju. Ovdje se zaista radi o promjeni koja će nam omogućiti da živimo produktivno, srećno i zdravo“, zaključila je ona, prenosi Index.hr.

Posramljivanje je jedan od najstarijih alata kojim se roditelji koriste kad žele da disciplinuju svoju djecu.

“Sram te bilo, opet si se upiškio u gaće!”, “Pi, kako te nije sramota, vidiš kako tvoj drugar taj-i-taj sluša mamu, a ti ništa ne slušaš!”, “Kako te nije sramota, vidiš da seka uopšte nema pelenu, a ti si veći i još nosiš pelenu!”.

Još ako je pred drugim ljudima, pa to je onda “pun pogodak”!

Naravno, ovi roditelji misle da će ovakvim načinom komunikacije natjerati dijete da, zbog stida koji osjeća, više ne radi takve stvari. Da će ga tako naučiti šta je sramota, pa da to više ne radi. I možda i hoće. Ali, nije valjda to jedini cilj? Kad osjećaju da roditelji nisu zadovoljni njihovim ponašanjem, djeca se trude da to promijene, ali ako kao metod koristite posramljivanje, to će ostaviti mnoge druge, loše posledice po dijete. Taj osjećaj manje vrijednosti u odnosu na drugara može se trajno usaditi, pa će dijete uvijek imati osjećaj da je onaj neko drugi bolji, pametniji, ljepši od njega.

Razvoj slike o sebi

Slika koju imamo o sebi – o svojim sposobnostima, prirodi, kvalitetima i ponašanju formira se u našim najranijim danima, na osnovu onoga što o sebi čujemo od naših najbližih – roditelja, baba, djeda, vaspitača. Pa zato, ako stalno dobijamo informaciju da smo nevaljali, bezobrazni, smotani, da se ponašamo kao bebe, to je upravo ono što ćemo misliti o sebi. Ali, to NIJE motiv da se popravimo i budemo bolji. Baš naprotiv, djeca se ponašaju na bazi slike koju su stvorili o sebi. Dijete koje vjeruje da je loše, ispoljiće baš takvo ponašanje, provocirajući roditelja da mu opet kaže da je loše. Začarani krug.

Jednostavno rješenje

Roditelji imaju naviku da posmatraju ponašanje, a ne samo dijete i da, samim tim, tretiraju ponašanje umjesto ljudskog bića koje stoji iza tog ponašanja. To je tanak led – kad tretiramo ponašanje, zaboravljajući da je iza njega dijete, sa svojim emocijama i razmišljanjem, lako ćemo posegnuti za metodom posramljivanja. S druge strane, kad se potrudimo da tretiramo osobu koja stoji iza određenog ponašanja, lakše ćemo se fokusirati, disciplinovati dijete bez posramljivanja. Ovo je svakako zdraviji pristup, ali zahtijeva više truda i razmišljanja.

Posramljivanje je linija manjeg otpora – trenutno daje rezultat, a ostavlja posljedice koje se ne mogu odmah sagledati, navodeći time roditelje da pomisle da su postigli nešto dobro.

Posljedice posramljivanja djeteta

Posramljivanje ne umanjuje određenu vrstu ponašanja; ono samo umanjuje samopouzdanje. Ovo će možda uticati i na ponašanje, ali koja je cijena toga? Mnoga istraživanja posramljivanje kod djece povezuju s njihovom željom da povrijede druge.

Djeca kojoj roditelji često govore da su nevaljala vjerovatno će biti agresivna i češće će ispoljavati autodestruktivno ponašanje. Posramljivanje ih tjera da se povlače u sebe, a duboko ukorijenjen osjećaj stida prekriće maskom superiornosti, agresivnošću, a u nekim slučajevima opsesivnim perfekcionizmom.

A umjesto posramljivanja…

Kao što vi ne želite da budete postiđeni kad nešto pogriješite, ne želi ni vaše dijete. Postoji mnogo načina da dijete nečemu naučite bez napada na njegovu ličnost i ponižavanja.

Disciplina kroz igru. Tokom igre, djeca su naročito otvorena za učenje novih stvari. Tada su najviše koncentrisani i njihovi mozgovi najspremniji za nove informacije. Uključite se u igru i iskoristite se ovom prilikom da im ukažete na neka pravila lijepog ponašanja.

Ukažite djetetu na posljedice njegovog ponašanja lijepim objašnjenjem, ne posramljivanjem. Dozvolite ponekad da dijete osjeti prirodne posljedice svog ponašanja, u situacijama kad one nisu jake. Iskoristite zatim situaciju da pomognete djetetu da to popravi, bez grdnje i postiđivanja, kako bi iz svoje greške samo naučilo. Ali nikako uz vaš negativan stav, već uz vašu pomoć.

Dijete ne uči kad je posramljeno. Zato iskoristite situaciju kad je smireno i srećno da biste mu ukazali na greške i pomogli da ih ispravi. Ne fokusirajte se na ono što je loše ponašanje, već na to da pomognete djetetu da shvati kako da ga popravi.

Zamislite, recimo, da ste otputovali u stranu zemlju da radite i učenje jezika vam teško ide. Kolege na poslu vam se konstantno smiju, grde vas i postiđuju jer ne možete nikako da naučite. Potpuno je isto kada vi to radite svom djetetu jer, recimo, nikako da nauči da piški u nošu.

Kao ni odrasli, ni djeca ne žele da neko ide za njima i postiđuje ih zbog njihovih postupaka. Djeci je potreban roditelj koji će ih disciplinovati i naučiti, a ne postidjeti zbog nečega što ne zna ili ne razumije.

(direktno)

Posramljivanje je jedan od najstarijih alata kojim se roditelji koriste kad žele da disciplinuju svoju djecu.

“Sram te bilo, opet si se upiškio u gaće!”, “Pi, kako te nije sramota, vidiš kako tvoj drugar taj-i-taj sluša mamu, a ti ništa ne slušaš!”, “Kako te nije sramota, vidiš da seka uopšte nema pelenu, a ti si veći i još nosiš pelenu!”.

Još ako je pred drugim ljudima, pa to je onda “pun pogodak”!

Naravno, ovi roditelji misle da će ovakvim načinom komunikacije natjerati dijete da, zbog stida koji osjeća, više ne radi takve stvari. Da će ga tako naučiti šta je sramota, pa da to više ne radi. I možda i hoće. Ali, nije valjda to jedini cilj? Kad osjećaju da roditelji nisu zadovoljni njihovim ponašanjem, djeca se trude da to promijene, ali ako kao metod koristite posramljivanje, to će ostaviti mnoge druge, loše posledice po dijete. Taj osjećaj manje vrijednosti u odnosu na drugara može se trajno usaditi, pa će dijete uvijek imati osjećaj da je onaj neko drugi bolji, pametniji, ljepši od njega.

Razvoj slike o sebi

Slika koju imamo o sebi – o svojim sposobnostima, prirodi, kvalitetima i ponašanju formira se u našim najranijim danima, na osnovu onoga što o sebi čujemo od naših najbližih – roditelja, baba, djeda, vaspitača. Pa zato, ako stalno dobijamo informaciju da smo nevaljali, bezobrazni, smotani, da se ponašamo kao bebe, to je upravo ono što ćemo misliti o sebi. Ali, to NIJE motiv da se popravimo i budemo bolji. Baš naprotiv, djeca se ponašaju na bazi slike koju su stvorili o sebi. Dijete koje vjeruje da je loše, ispoljiće baš takvo ponašanje, provocirajući roditelja da mu opet kaže da je loše. Začarani krug.

Jednostavno rješenje

Roditelji imaju naviku da posmatraju ponašanje, a ne samo dijete i da, samim tim, tretiraju ponašanje umjesto ljudskog bića koje stoji iza tog ponašanja. To je tanak led – kad tretiramo ponašanje, zaboravljajući da je iza njega dijete, sa svojim emocijama i razmišljanjem, lako ćemo posegnuti za metodom posramljivanja. S druge strane, kad se potrudimo da tretiramo osobu koja stoji iza određenog ponašanja, lakše ćemo se fokusirati, disciplinovati dijete bez posramljivanja. Ovo je svakako zdraviji pristup, ali zahtijeva više truda i razmišljanja.

Posramljivanje je linija manjeg otpora – trenutno daje rezultat, a ostavlja posljedice koje se ne mogu odmah sagledati, navodeći time roditelje da pomisle da su postigli nešto dobro.

Posljedice posramljivanja djeteta

Posramljivanje ne umanjuje određenu vrstu ponašanja; ono samo umanjuje samopouzdanje. Ovo će možda uticati i na ponašanje, ali koja je cijena toga? Mnoga istraživanja posramljivanje kod djece povezuju s njihovom željom da povrijede druge.

Djeca kojoj roditelji često govore da su nevaljala vjerovatno će biti agresivna i češće će ispoljavati autodestruktivno ponašanje. Posramljivanje ih tjera da se povlače u sebe, a duboko ukorijenjen osjećaj stida prekriće maskom superiornosti, agresivnošću, a u nekim slučajevima opsesivnim perfekcionizmom.

A umjesto posramljivanja…

Kao što vi ne želite da budete postiđeni kad nešto pogriješite, ne želi ni vaše dijete. Postoji mnogo načina da dijete nečemu naučite bez napada na njegovu ličnost i ponižavanja.

Disciplina kroz igru. Tokom igre, djeca su naročito otvorena za učenje novih stvari. Tada su najviše koncentrisani i njihovi mozgovi najspremniji za nove informacije. Uključite se u igru i iskoristite se ovom prilikom da im ukažete na neka pravila lijepog ponašanja.

Ukažite djetetu na posljedice njegovog ponašanja lijepim objašnjenjem, ne posramljivanjem. Dozvolite ponekad da dijete osjeti prirodne posljedice svog ponašanja, u situacijama kad one nisu jake. Iskoristite zatim situaciju da pomognete djetetu da to popravi, bez grdnje i postiđivanja, kako bi iz svoje greške samo naučilo. Ali nikako uz vaš negativan stav, već uz vašu pomoć.

Dijete ne uči kad je posramljeno. Zato iskoristite situaciju kad je smireno i srećno da biste mu ukazali na greške i pomogli da ih ispravi. Ne fokusirajte se na ono što je loše ponašanje, već na to da pomognete djetetu da shvati kako da ga popravi.

Zamislite, recimo, da ste otputovali u stranu zemlju da radite i učenje jezika vam teško ide. Kolege na poslu vam se konstantno smiju, grde vas i postiđuju jer ne možete nikako da naučite. Potpuno je isto kada vi to radite svom djetetu jer, recimo, nikako da nauči da piški u nošu.

Kao ni odrasli, ni djeca ne žele da neko ide za njima i postiđuje ih zbog njihovih postupaka. Djeci je potreban roditelj koji će ih disciplinovati i naučiti, a ne postidjeti zbog nečega što ne zna ili ne razumije.

(direktno)

Stručnjaci su ponudili par savjeta kako bi pomogli budućim mamama.

Cilj ovih smjernica je da razviju dobre navike kada je bebin san u pitanju.

Prestanite da budete krevetić za bebe

Stručnjaci napominju da bi trebalo da izbjegavate situacije u kojima dijete spava u vašim rukama.

“Beba tako nauči da spava uz pomoć roditelja, pa kad se uveče probudi, ne može sama da zaspi opet”, kaže Džudit Oven, savjetnica za roditelje u bolnici u Bostonu.

Izbjegavajte drijemanje u pokretu

“Ako često spava u kolicima ili u sjedištima za djecu, kretanje će automatski početi da povezuje sa snom i teško će biti da je prilagodite drugačijem načinu spavanja”, kaže dr Džodi Mindel, takođe, savjetnica za roditelje u pomenutoj bolnici.

Ne dozvolite da zamijeni dan za noć

Trebalo bi da ograničite dnevno drijemanje, kako bi beba imala normalan san u toku noći.

Ukoliko se prekorači optimalno vrijeme predviđeno za dnevno drijemanje, to može da utiče na bebin san u večernjim satima, kao i na činjenicu da će poremetiti san, prenosi “Super žena”.