Marsija Herman-Gidens je prvi put shvatila da se nešto mijenja kod mladih djevojaka kasnih 1980-ih, dok je radila kao direktor tima za zlostavljanje djece u Medicinskom centru Univerziteta Duke u Duramu, Sjeverna Karolina.
Tokom procjene djevojčica koje su bile zlostavljane, dr Herman – Gidens je primijetila da su mnoge od njih počele da razvijaju grudi sa šest ili sedam godina.
„To mi nije bilo u redu“, rekla je dr Herman-Gidens, koja je sada pomoćna profesorka na Gilings školi za globalno javno zdravlje Univerziteta Sjeverne Karoline.
Ona nije mogla da pronađe podatke koji bi pratili početak puberteta kod djevojčica u Sjedinjenim Državama. Zato je odlučila da ih sama prikupi.
Deceniju kasnije, objavila je studiju o više od 17.000 djevojčica koje su bile podvrgnute fizičkim pregledima u kancelarijama pedijatara širom zemlje.
Brojke su otkrile da su u prosjeku djevojčice sredinom 1990-ih počele da razvijaju grudi – što je tipično prvi znak puberteta – oko 10 godina, više od godinu dana ranije nego što je ranije zabilježeno. Pad je bio još izrazitiji kod crnih djevojčica, koje su počele da razvijaju grudi, u prosjeku, sa 9 godina.
Medicinska zajednica bila je šokirana nalazima, a mnogi su sumnjali u dramatičan novi trend koji je primijetio nepoznati ljekarski asistent, prisjeća se dr Herman-Gidens.
„Bili su zaslepljeni“, rekla je.
Ali pokazalo se da je studija bila prekretnica u medicinskom razumijevanju puberteta. Studije koje su rađene decenijama od tog trenutka potvrdile su, u desetinama zemalja, da je doba puberteta kod djevojčica opadalo za oko tri mjeseca po deceniji od 1970-ih. Sličan obrazac, iako manje ekstreman, primijećen je kod dječaka.
Iako je teško razdvojiti uzrok i posljedicu, raniji pubertet može imati štetne posljedice, posebno za djevojčice.
Djevojčice koje rano prolaze kroz pubertet izložene su većem riziku od depresije, anksioznosti, zloupotrebe supstanci i drugih psiholoških problema, u poređenju sa vršnjakinjama koje kasnije dođu u pubertet.
Djevojčice koje dobiju menstruaciju ranije mogu takođe biti u većem riziku od razvoja raka dojke ili materice u odraslom dobu, piše New York Times.
Niko ne zna koji faktor, ili što je još vjerovatnije, koja kombinacija faktora – pokreće raniji pubertet ili zašto postoje velike razlike na osnovu rase i pola.
Čini se da gojaznost igra ulogu, ali ne može u potpunosti da objasni promjenu.
Istraživači takođe istražuju druge potencijalne uticaje, uključujući hemikalije koje se nalaze u određenoj plastici i stres. I iz nejasnih razloga, ljekari širom svijeta su prijavili porast slučajeva ranog puberteta tokom pandemije.
„Vidimo ove značajne promjene kod sve naše djece i ne znamo kako da to spriječimo. Ne znamo šta je uzrok“, rekao je dr Anders Džul, pedijatar endokrinolog sa Univerziteta u Kopenhagenu koji je objavio dvije nedavne studije o ovim pojavama.
Gojaznost
Otprilike u vrijeme kada je dr Herman-Gidens objavila svoju značajnu studiju, istraživačka grupa dr Džula je ispitivala razvoj grudi u zajednici od 1.100 djevojčica u Kopenhagenu. Za razliku od američke djece, danska grupa je odgovarala šablonu koji je dugo opisivan u medicinskim udžbenicima – djevojčice su počele da razvijaju grudi u prosječnoj starosti od 11 godina.
„Dosta sam intervjuisan o bumu puberteta u SAD, kako smo ga nazvali, a ja sam rekao, ’to se ne dešava u Danskoj‘“, rekao je dr Džul.
U to vrijeme, on je sugerisao da je raniji početak puberteta u Sjedinjenim Državama vjerovatno vezan za porast gojaznosti u djetinjstvu, što se nije dogodilo u Danskoj.
Gojaznost je povezana sa ranijim periodima kod djevojčica od 1970-ih. Brojne studije su od tada utvrdile da djevojke koje imaju višak kilograma ili su gojazne, imaju tendenciju da dobiju prvu menstruaciju ranije nego djevojke prosječne težine.
U jednoj decenijama dugoj studiji koja je rađena na uzorku od skoro 1.200 djevojčica u Luizijani, objavljenoj 2003. godine, gojaznost u djetinjstvu je bila povezana sa ranijim ciklusima – svaka standardna devijacija iznad prosječne tjelesne težine u djetinjstvu bila je povezana sa udvostručenom šansom za menstruaciju prije 12. godine.
Istraživači iz Britanije su 2021. otkrili da leptin, hormon koji oslobađaju masne ćelije i koji ograničava glad, djeluje na dio mozga koji takođe reguliše seksualni razvoj. Miševi i ljudi sa određenim genetskim mutacijama u ovoj regiji doživjeli su kasniji seksualni razvoj.
„Mislim da ovih dana nema mnogo kontroverzi oko toga da je gojaznost glavni uzrok koji doprinosi ranom pubertetu“, rekla je dr Natali Šo, pedijatrijski endokrinolog sa Nacionalnog instituta za zdravstvene nauke o životnoj sredini koja je proučavala efekte gojaznosti na pubertet.
Ipak, dodala je, mnoge djevojke koje se rano razviju nemaju višak kilograma.
„Gojaznost ne može da objasni sve ovo“, rekla je dr Šo.
Hemikalije
U deceniji nakon Herman-Gidensine studije, dr Džul je počeo da primjećuje povećanje broja preporuka za rani pubertet u Kopenhagenu, uglavnom djevojčica koje su razvijale grudi sa 7 ili 8 godina.
„Onda smo pomislili: ’Da li je ovo pravi fenomen?‘“, rekao je dr Džul. Pitao se – da li su roditelji i ljekari postali „histerični“ zbog izvještavanja o studiji dr Herman-Gidens.
U istraživanju iz 2009. na skoro 1.000 djevojčica školskog uzrasta u Kopenhagenu, njegov tim je otkrio da je prosječna starost razvoja grudi pala za godinu dana od njegovog ranijeg istraživanja, na nešto manje od 10 godina, pri čemu je većina djevojčica u rasponu od 7 do 12 godina. Djevojčice su takođe dobijale menstruaciju ranije, oko 13 godina, oko četiri mjeseca ranije nego što je on ranije prijavio.
„To je veoma primjetna promjena u veoma kratkom vremenskom periodu“, rekao je dr Juul.
Ali, za razliku od ljekara u Sjedinjenim Državama, on nije mislio da je gojaznost kriva – indeks tjelesne mase danske djece u iz 2009. nije bio ništa drugačiji nego što je bio 1990-ih.
Dr Džul je postao jedan od najglasnijih zagovornika alternativne teorije – da je za sve to krivo izlaganje hemikalijama.
Djevojčice sa najranijim razvojem grudi u njegovoj studiji iz 2009. godine, rekao je, imale su najveći nivo ftalata u urinu, supstanci koje se koriste da plastiku čine izdržljivijom, a nalaze se u svemu, od vinilnih podova do ambalaže za hranu.
Ftalati pripadaju široj klasi hemikalija koje se nazivaju „endokrini disruptori“, koji mogu uticati na ponašanje hormona i postali su sveprisutni u životnoj sredini u posljednjih nekoliko decenija. Ali dokazi da oni pokreću raniji pubertet nisu pouzdani.
U preglednom članku objavljenom prošlog mjeseca, dr Džul i tim istraživača analizirali su stotine studija koje se bave endokrinim disruptorima i njihovim efektima na pubertet.
Metode studija su se veoma razlikovale; neke su urađeni kod dječaka, druge kod djevojčica, i testirane su na mnogo različitih hemikalija u različitim godinama izloženosti. Na kraju, analiza je uključila 23 studije koje su bile dovoljno slične za upoređivanje, ali nije mogla da pokaže jasnu vezu između bilo koje pojedinačne hemikalije i doba puberteta.
„Veliki zaključak je da postoji malo publikacija i malo podataka za istraživanje ovog pitanja“, rekao je dr Rus Hauser, epidemiolog za životnu sredinu na Harvard T.H. Chan School of Public Health i koautor analize.
Taj nedostatak podataka je naveo mnoge naučnike da budu skeptični prema teoriji, rekao je dr Hauser, koji je nedavno izvijestio o tome kako endokrini poremećaji utiču na pubertet kod dječaka.
„Nemamo dovoljno podataka da bismo izgradili jak slučaj za određenu klasu hemikalija.“
Stres i način života
Drugi faktori takođe mogu biti uključeni u raniji pubertet, barem kod djevojčica.
Seksualno zlostavljanje u ranom djetinjstvu je povezano sa ranijim početkom puberteta. Međutim, uzročne strelice je teško nacrtati.
Stres i trauma bi mogli da podstaknu raniji razvoj, ili, kako je dr Herman-Gidens pretpostavila prije nekoliko decenija, djevojke koje se fizički razviju ranije mogle bi biti podložnije zlostavljanju.
Djevojčice čije majke imaju istoriju poremećaja raspoloženja takođe izgleda vjerovatnije ranije ulaze u pubertet, kao i djevojčice koje ne žive sa svojim biološkim očevima.
Faktori načina života kao što je nedostatak fizičke aktivnosti takođe su povezani sa promjenama u vremenu puberteta.
A tokom pandemije, pedijatrijski endokrinolozi iz cijelog svijeta primijetili su da se povećavaju preporuke za raniji pubertet kod djevojčica.
Studija objavljena u Italiji u februaru pokazala je da je 328 djevojčica upućeno u pet klinika širom zemlje tokom perioda od sedam mjeseci 2020. godine, u poređenju sa 140 u istom periodu 2019. (Nijedna razlika nije pronađena kod dječaka.)
Anegdotski, isto nešto bi se moglo dogoditi u Indiji, Turskoj i Sjedinjenim Državama.
„Pitao sam svoje kolege širom zemlje i veliki broj njih je rekao da, vide sličan trend“, rekao je dr Pol Kaplovic, profesor pedijatrije u Dječjoj nacionalnoj bolnici u Vašingtonu.
Nejasno je da li je trend uzrokovan povećanim stresom, usporenijim načinom života ili roditeljima koji su dovoljno bliski sa svojom djecom da primijete rane promjene.
Nekoliko faktora najvjerovatnije doprinosi odjednom. I mnoga od ovih pitanja neproporcionalno utiču na porodice sa nižim prihodima, što može djelimično objasniti rasne razlike u početku puberteta u Sjedinjenim Državama, rekli su istraživači.
Nova normala
Decenijama su medicinski udžbenici definisali faze puberteta koristeći takozvanu Tanerovu skalu, koja je zasnovana na bliskim posmatranjima između 1949. i 1971. godine oko 700 djevojčica i dječaka koji su živjeli u sirotištu u Engleskoj.
Skala definiše normalan pubertet kao početak od 8 godina ili više za djevojčice i 9 ili više godina za dječake.
Ako pubertet počinje ranije od tih granica, ljekari bi trebalo da pregledaju dijete na rijetki hormonski poremećaj koji se zove centralni prerani pubertet, koji može da podstakne pubertet već u djetinjstvu.
Djeca sa ovim poremećajem često se podvrgavaju skeniranju mozga i uzimaju propisane ljekove za blokiranje puberteta kako bi odložili seksualni razvoj do odgovarajućeg uzrasta.
Ali neki stručnjaci tvrde da bi starosni prag za uzbunu trebalo smanjiti. U suprotnom, kažu, zdrava djeca bi mogla da budu upućena specijalistima i podvrgnuta nepotrebnim medicinskim procedurama, koje mogu biti fizički naporne i skupe.
„Postoji još mnogo podataka koji ukazuju da 8 godina nije optimalna granica za odvajanje normalnog od abnormalnog“, rekao je dr Kaplovic. Godine 1999. on je tvrdio da bi starosna granica za normalan pubertet trebalo da se spusti na 7 godina kod bijelih djevojčica i 6 godina kod crnih djevojčica.
„To nije prošlo baš najbolje“, prisjeća se on.
Taj stav je, međutim, potkrijepljen nedavnom studijom grupe dr Džula koja pokazuje da, od 205 pubertalne djece mlađe od 8 godina koja su bila podvrgnuta skeniranju mozga, samo 1,8 posto djevojčica i 12,5 posto dječaka ima moždane abnormalnosti što ukazuje na centralni prerani pubertet.
Smanjenje starosne granice ostaje kontroverzno, a mnogi pedijatri tvrde da je rizik od poremećaja i dalje dovoljno velik da opravda dodatne mjere predostrožnosti.
Drugi, poput dr Herman-Gidensa, kažu da su promjene znak legitimnog javnog zdravstvenog problema i da ih ne treba prihvatiti kao normalne.
To bi moglo biti normalno u smislu onoga što podaci pokazuju, ali ne mislim da je normalno, zbog nedostatka bolje riječi, za ono što je priroda namjeravala“, rekao je dr Herman-Gidens.
(zadovoljna.rs)
pročitaj više
Vladana izvodi “Breathe” na drugoj probi (foto: EBU / ANDRES PUTTING)
