Štrajk prosvetara: dok se sindikat prosvete i ministarstvo spore djeca stradaju

Prosvetni radnici u Crnoj Gori odlučili su da krenu u štrajk. Ljuti su na Vladu. Na štrak su se odlučili jer se, kažu , krši Granski kolektivni ugovor kojim je predviđeno da od januara treba da primaju veću platu za 10 odsto.

Predviđeno je da tokom štrajka, nastavnici budu u školi četri sati ali da ne predaju svojim učenicima. Baviće se sređivanjem dnevnika…

Predsjednik sindikata prosvete kaže da imaju moralmo pravo da traže 10% povećanje plata. O ostalim problemima u školi, kaže on, razgovaraće tek kad se ispuni taj zahtjev. Molim, prvo 10% pa ćemo onda razgovarati o ostalim problemima u prosveti!

Neki roditelji se pitaju je li moralno godinama dobijati platu a, svake godine djeca su nam sve gora u znanju. Koliko prošle godine lučonoše su popadale na prijemnom ispitu na Medicinskom fakultetu u Podgorici, a i na drugim fakultetima.PISA testove da ne pominjemo. Ima li odgovornosti za takav neuspjeh?

Nekim roditeljima odgovara da je ocjena važnija od znanja. Mogu tako da pokažu svoju moć. Odgovara li svima?

Predsjednik Sindikata kaže još da su profesori  izloženi neizdrživom pritisku roditelja. Znamo da jesu. Ali, znamo i da svaki čovjek treba da brani svoj integritet, za to mu ne treba veća plata.

A, možda bi i sami profesori trebalo da razmisle koliko su njihove kolege unizile profesiju kada su krajem 80. masovno počele da drže privatno časove svojim đacima? Jedan čas trebalo je platiti 10 maraka. Prosvetni radnici trebalo bi da razmisle i koliko unižavaju profesiju I oni koji su tu praksu nastavili i do danas. oni koji godinama zbog bolovanja ne drže nastavu ali uredno primaju platu, oni koji su vlasnici lažnih diploma, oni koji po principu ja tebi ti meni djeci prave medveđu uslugu i čine od njih nesposobne ljude?

Ne misle svi prosvetni radnici isto i ne podržavaju svi štrajk. I onima koji se ne slažu novac je važan ali, većina njih je svjesna da bi u slučaju štrajka najviše ispaštala djeca. Oni to ne žele.

Šta će reći roditelji na mogući štrajk prosvetara?

Zar nije moralno je da i oni krenu u štrajk? Kome će ostaviti djecu dok su na poslu ako vrtići budu radili do 17h? Gdje će biti njihovi osnovci tokom štrajka? Na ulici? Zar nije normalno da traže od svih da njihovoj djeci obezbijede zakonom zagarantovano pravo na obrazovanje?

Osnovno obrazovanje ie obavezno i  dok  traje štrajk jesu li škole u obavezi da odžavaju minimum nastave? Šta o tom kaže zakon? Zašto bi roditelji dopustili da njihova djeca budu taoci u sporovima između prosvete i ministarstva?

Pozivati se na moralno je pogrešno. Niko, naravno, ne spori da se zakonimoraju poštovati i da prosvetni radnici imaju pravo na obećanih 10% povećanja, ali treba i da isporuče rezultate svog rada.

Posao prosvetnog radnika jeste težak ali i obavezuje isto kao što hipokratova zakletva treba da obavezuje.

pročitaj više

Vedrana Rudan: “Djeci nakon smrti treba ostaviti samo dugove i pogrebne troškove”

Književnica Vedrana Rudan često komentariše aktuelna dešavanja, a svojim izjavama često privlači veliku pažnju.

Vedrana Rudan je sada u svojoj novoj kolumni govorila o djeci i nesvakidašnjim stavom izazvala brojne reakcije, a prenosimo je u cjelosti.

“Moj poljski prevodilac Gregor ispričao mi je fenomenalnu anegdotu. On i žena iznenada su dobili dvije karte za pozorišnu predstavu koju su svakako željeli vidjeti. Imali su malog sina, njihova teta čuvarica je srećom bila kod kuće. Zatražili su od nje da uskoči.

Rekla im je da može ali da neće jer pohađa kurs. “Kurs, kakav kurs?”, pitao je Gregor. Poljska je u to vrijeme ušla u Evropu. Kurs organizuje jedna evropska organizacija, svi koji ga polazimo moramo naučiti kako reći NE. Mogu čuvati malenoga ali neću.” Gregor je bio u šoku, nisu otišli u pozorište. Ja sam tada prvi put skontala da je najveći izazov svakome od nas kako u životu bez oklijevanja reći NE. Od moga razgovora s Gregorom prošlo je dvadesetak godina.

Doduše, nije lako otvoreno govoriti o izgubljenim bitkama. Kad smo već kod NE tu je riječ najteže izgovoriti u pravcu mesa našeg mesa. S jedne strane smo mi, umorni od života, neki od nas na odlasku, s druge strane su vampiri u punoj snazi. Mi njih volimo, ili mislimo da ih volimo ili smo povjerovali onima koji su nam rekli da je jedina neraskidiva veza ona između naših krvopija i nas.

A oni… Prijatelj je svoju kuću poklonio ćerki, bila je trudna, muž student, ona studentkinja u trideset i drugoj, ako ti neće pomoći otac, ko će? Djevojka se udala i uselila, moj prijatelj je uselio u podstanarski stan od trideset kvadrata, starcu u pedeset i devetoj malo treba, bivša žena živi u drugoj državi.

Prijatelj je srećan čovjek. Smije čuvati unuku, smije je voditi u vrtić, smije je voditi iz vrtića, smije s njom u svojoj garsonijeri provoditi svaki vikend jer njegova djeca, sad već na pragu četrdesete, studiraju”, povremeno čak i nešto rade. Kad prijatelj plati najam, režije i pasju hranu za svoju Lulu malo mu ostane za preživljavanje. To skriva od djece” tako da od svoje devedesetogodišnje majke posuđuje lovu da bi mogao hraniti unuku. Doduše, Lole će se morati odreći jer se stanari bune. Lola laje”, zidovi su tanki, prijatelj traži dobre ruke u koje će uvaliti svoju ljubimicu, nikako da ih nađe.

Svi njegovi vršnjaci koji imaju unučad traže dobre ruke za svoje ljubimce jer ne možeš hraniti i njih i unučad.

Prijateljica, zajedno smo išle u osmogodišnju školu, na pragu je sedamdeset i pete. Radi u Italiji. “Srećom, rekla mi je juče, zdravlje me služi, čuvam onog starca već dvadeset godina, ako umre djeca će mi crknuti od gladi.” Njena djeca su na pragu pedesete ali život je težak, život je skup, djeca djece traže svoje. Zato su nonu nagovorili da svoj stan iznajmi. Kad od Italijana dobije slobodan vikend spava na kauču kod djece u dnevnom boravku. Znam da im smetam ali mi to nikad nisu rekli.”

Komšinica je već tri nedjelje u domu. Dom je smrdljiva rupa, uski hodnici zakrčeni su kolicima u kojima sjedi usrana starčad koja pojma nema gdje je. Šezdesetosmogodišnja komšinica u punoj snazi spava u sobi s nepokretnom ženom koja urla čitavu noć. Svoju je kuću dala sinu, jadno pedesetogodišnje dijete ne može sa troje djece biti podstanar.

Srećom, dogovorila se s vlasnikom doma pa svakog dana autobusom ide u grad i čisti stanove da bi mogla plaćati dom. Važno mi je da su oni na sigurnom i da ih niko ne može izbaciti iz kuće.”

Juče je kod mene bio unuk Krešo. Otvorio je frižider: “Nona, nema kole, ti znaš da ja pijem samo kolu!” Ko te je*e”, rekla sam ispunjena nježnošću i ljubavlju. Nona”, sjeo je na kauč i digao noge na fotelju, vi imate i kuću i vrt i mačke, a mi živimo u onoj rupi, vas ste dvoje, a nas ima…” Reci tati da se goni u ku*ac!”

Davno sam napisala da djeci nakon smrti treba ostaviti dugove i pogrebne troškove. Niko me ne sluša. Ni ja samu sebe nisam slušala. U posljednje vrijeme gledam oko sebe i polako, nikad nije kasno, učim, učim, učim…”.

pročitaj više

Vedrana Rudan: “Ne možeš slikat gu**cu i klepetati o majčinstvu”

Vedrana Rudan kaže da joj moderno majčinstvo ide na živce, a evo i zbog čega.

Vedrana o svom životu, majčinstvu, djeci i unucima uvijek govori realno i do koske ogoljeno, što joj daje pravo da priča i o tome kako vidi današnje majke:

“Meni to moderno majčinstvo toliko ide na živce. Taj feminizam koji nije uopšte feminizam. To je nekakva poza kojekavih influenserki koje misle da je trendi boriti se za ženska prava a pritom pokazati i gole noge. Ja to osuđujem. Osuđujem i mlade majke koje svoju djecu doživljavaju kao projekat ili kao izvor bogaćenja.

Te majke, nemajke toliko uništavaju privatnost svoje djece da bi sebe istakle, ali ja znam iz iskustva da je majčinstvo krvavi posao i da ti ne možeš okolo da se slikaš gole gu*ice i klepetat o majčinstvu i biti istovremeno i majka. To jedno drugo isključuje.

Dakle, ti možeš govoriti o majčinstvu da bi prodala neka kolica ili dudu, ali sigurno dvije, tri žene koje nemaju nikakva ljudska prava brinu o tom tvom nesrećnom djetetu.

To je jedno licemjerje. Žene su postale nekakve hodajuće reklame, naduvane i izobličene lutke i sve ono protiv čega sam se ja borila. Ali mislim da se tu više ništa ne može popraviti. Žene su prestale da budu osobe, a postale su igračke u rukama kapitala i muškarca”.

pročitaj više

Alarmantni podaci o samoubistvima: Za deset mjeseci 102 osobe sebi oduzele život

U Crnoj Gori su se od početka ove godine do 31. oktobra ubile 102 osobe. U prošloj godini je u našoj državi registrovano 126 samoubistava, a u 2021. godini 124, saopšteno je CdM-u iz Uprave policije. Psihološkinja  Adrijana Pejaković u izjavi za CdM upozorava da su ovi podaci alarmantni.

Statistika o broju samoubistava

Iz Uprave policije je CdM-u saopšteno da su tokom prvih 10 mjeseci 2023. godine u Crnoj Gori registrovana su 102 samoubistva.

“Od toga broja je u Podgorici registrovano je 27 samoubistava, u Nikšiću 11, Pljevljima devet, Bijelom Polju i Budvi po osam, Herceg Novom pet, Kotoru četiri, Danilovgradu, Beranama, Andrijevici, Baru, Tivtu, Žabljaku i na Cetinju po tri, u Rožajama i Plužinama po dva, u Tuzima, Mojkovcu, Petnjici, Kolašinu i Ulcinju po jedno”, kazali su CdM-u iz Uprave policije.

Foto: CdM
Foto: CdM

U toku 2022. godine registrovano je 126 samoubistva i to u Podgorici 29, Nikšiću 18, Pljevljima 17 samoubistava, Berananama devet, Bijelom Polju sedam, Herceg Novovom, Kotori i Mojkovcu po šest, Baru pet, po četiri u Danilovgradu i Ulcinju, na Cetinju tri, Budvi, Tivtu, Rožajama, Plužinama i Kolašinu po dva, Šavniku i Žabljaku po jedno.

Iz Uprave policije je CdM-u odgovoreno da su u toku 2021. godine registrovana 124 samoubistva. Te godine su samoubistva evidentirana u osam crnogorskih opština.

U Podgorici se 2021. godine ubila čak 51 osoba, Herceg Novom 18, Beranama 13, Nikšiću i Bijelom Polju po 11, Pljevljima devet, Baru osam i Budvi tri.

U analiziranim periodima u Gusinju i Plavu nije bilo samoubistava.

Za svaki problem postoji rješenje

Psihološkinja Pejaković naglašava da Crna Gora inače važi za državu koja je u evropskom i svjetskom vrhu po broju samoubistava.

“Ovu pojavu treba izuzetno ozbiljno shvatiti i ona predstavlja poziv upomoć osobe koja ima problem. Ljudi najčešće ne žele da se ubiju, već žele da neka patnja prestane. Obično postoji i unutrašnji sukob kod osobe između dijela sebe koji želi da živi i onog koji ne želi, pa se u okviru krizne intervencije apeluje na onaj dio koji želi da živi”, pojasnila je ona.

Adrijana Pejaković
Adrijana Pejaković

Pejaković ističe da se u Crnoj Gori na ovaj čin najčešće odlučuju osobe koje imaju mentalne probleme u prvom redu teške i neliječene depresije, zatim ljudi koji imaju dugotrajne probleme sa zavisnošću kao što je kockanje, alkoholizam, tu su i psihoze ali i akutne životne krize.

“Naravno, problem sam po sebi ne znači da će neko izvršiti samoubistvo već mora postojati i unutrašnji faktor kao što je samoprezir ili samomržnja koja se aktivira u kontaktu sa problemom. Ovo srećemo kod velikog broja klijenata koji imaju suicidne tendencije”, kaže sagovornica CdM-a.

Pejaković poručuje da je važno znati da za svaki problem postoji rješenje, da se o ovom problemu treba pričati što više, da moraju postojati servisi pomoći, SOS linije, brze krizne intervencije koje mogu spasiti život.

“Nikada ne umanjujmo značaj toga kad nam neko kaže da mu je svega dosta, da želi da okonča život ili da on ne vredi, da je bolje da se nije rodio. Ljudi ne privlače pažnju problemima već obrnuto – kriju ih zbog moguće osude. Država mora obezbijediti ove servise podrške i uopšteno, raditi sve da poboljša standard života građana jer je i siromaštvo veliki problem i moze biti okidač za razmišljanja o samoubistvu”, objašnjava Pejaković.

Osim toga, Pejaković posebno naglašava da se ne smiju zaboraviti i efekti postkorone koja je uticala negativno na globalno mentalno zdravlje.

“Dakle, moramo uraditi sve da pomognemo ljudima u nevolji i kao pojedinci i kao društvo”, zaključila je Pejaković u izjavi za CdM.

pročitaj više

Vedrana Rudan: “Kroz sudske odluke, kroz moć, nad Severinom su se iživljavali hrvatski mužjaci”

Pjevačica Severina Vučković juče je posjetila Opštinski sudu u Zagrebu, gdje je počeo proces koji se vodi protiv nje, a prije dvije godine o njenom slučaju javno je govorila i hrvatska spisateljica Vedrana Rudan.

Naime, davne 2021. Vedrana je u jednoj emisiji na srpskoj televiziji pričala o pjevačici, što je šokiralo mnoge, pa čak i Seve koja je video njenog gostovanja objavila na Instagramu.

“Severina je najmoćnija žena u istoriji Hrvatske. Govorim o Hrvatskoj, zemlji koja postoji od 1991. Ona je definitivno najmoćnija. Ona se pokazuje, ona se prikazuje. Ona je ona. Ona je Severina, nema prezime, samo Severina! Ona je idealna meta za državu. Treba silovati Severinu”, započela je Vedrana žestoko, i ostavila voditeljku u šoku.

“I onda šalješ poruku svim ostalim ženama, koje ne mogu dostići taj nivo. E, ako država Hrvatska, a to sam već rekla u Srbiji, siluje Severinu, a silovala ju je, kroz sudove, kroz sudske odluke, kroz moć, na njoj su se iživljavali hrvatski mužjaci”, nastavila je i dodala:

“Ja uopšte ne zamjeram njenom bivšem partneru, on ima pravo da se bori, jer znamo kakvi su mužjaci. Ali, država Hrvatska je nama ženama, koje nismo Severina poslala poruku – budete li se bunile, budete li tražile pravdu, budete li mislile da ćete se izboriti bilo za šta, proći ćete kao Severina”.

Pjevačica je odmah podijelila Vedranino gostovanje na Instagramu uz riječi:

“Ne znam čime sam zaslužila njenu ljubav i zaštitu koju mi uvijek pruža. Ne znamo se, ali se volimo. Oduvijek sam je voljela, jer joj niko nije mogao parirati u razgovoru. Ona ih sve preparira. Duhovito… da boli. Boli njena sloboda. Vedrane razvedre dan. I ganuta sam i smijem se. Samo moja majka bi bila “gora” od nje. Majku držim ‘na lancu’ već devet godina. Umjesto moje majke, naših majki, govori Vedrana. Stvarno volim što sam voljena od Vedrane”.

pročitaj više

Ilma iz Bara rasplakala cio Balkan pričom o majci: “Mama trči, bježi, još nije kasno”

Djevojka iz Crne Gore po imenu Ilma rasplakala je mnoge ćerke i majke na Balkanu i to samo fotografijama i nekoliko lijepih i iz srca napisanih riječi.

Ilma Karađuzović mlada književnica i autorka izuzetno praćenog Instagram virutealnog dnevnika @ilma_karadjuzovic svojim pričama očarala je zaljubljenike u književnost. Ljubav prema pisanju je krunisana knjigom ,,Mama, sada razumijem”. Posljednjih deset godina živi i radi u Podgorici, a inače je rođena 1992. godine u Baru.

https://www.tiktok.com/@samoilma/video/7282497206890876165

Ilma je na TikToku podijeli fotografiju svoje majke na dan vjenčanja, a ispod nje joj napiše kratko pismo, ali i koliko je ponosna jer je baš ona njena majka. Riječi koje je napisala dirnule su gotovo svaku ćerku na Balkanu, a to je i ono što zaista povezuje većinu majki.

Video koji je objavila je za samo jedan dan dostigao više 800.000 pregleda, a takođe je i mnogo komentara u kojima djevojke pišu da su se rasplakale, kao i da saosjećaju sa njom.

Ispod objavljenih fotografija koje prati zvuk pjesme Đorđa Blaševića “Provincijalka”, stoje sljedeće riječi:

– Moja majka se udala sa 18 godina.

Mene je rodila sa 20.

Moje sestre sa 22 i 29.

Ponekad imam osjećaj da joj je čitav život stao u tih par brojki.

Ne znam da li moja majka ima nekih drugih važnih datuma u životu, da li se ponekad prisjeća nekog četrnaestog oktobra 1997. ili nekog tamo maja ’88. ili se to do sada sve već utopilo u jednu apstraktnu sliku punu boja i oblika.

Uglavnom,

mama nikada nije postala biolog.

Nikada nije naučila da vozi.

U rubrici pod “zanimanje majke” u dnevniku u mojoj školi pisalo joj je – domaćica.

Sa sedamanest godina bacila je novčić u Fontanu Di Trevi, ali se nikada više nije vratila u Rim.

Par godina poslije toga – nije više nikada nigdje otputovala.

Jednom se ludo zaljubila u neke skupe cipele, ali je te marke koje je dobila za rođendan rasporedila na nas.

Ono čime me iznova zapanjuje je kako nikada nije ljuta.

Nikada nije bijesna.

I uvijek je tako puna razumijevanja da mi često dođe da je prodrmam za ramena i kažem: “Još nije kasno, bježi, trči, idi, pusti nas sve, ajde mama, ti si svoje dala, idi sad!”

A onda razmišljam kako ne bih ni dva dana preživjela bez nje.

“Ilma, možda je u životu mnogo toga moglo drugačije. Možda i nije.

Nisam znala šošta.

Nisam uspjela mnogo.

Ali znaš, tješi me to što ako sve drugo ostavimo po strani, najbolje na svijetu sam umjela da budem majka.

I da vas naučim ljubavi.

To me čini najsrećnijom na svijetu”, pisalo je u cijelom tom tekstu, a djevojke su se takođe kasnije usnimile kako su se rasplakale, a u opis stavile: “Zašto plačeš, to je samo TikTok”.

“Naše Balkanske majke su tako lijepe i jake”, pisalo je u komentarima ispod videa.

Dok su ostali dodali da ih je ovo ostavilo bez teksta, ali i da ne mogu da se suzdrže od suza jer su se toliko pronašli u toj priči. Ovaj tekst je dokaz koliko su i ostale majke sa ovog podneblja dosta slične njoj. Požrtvovane, vrijedne, sposobne i nesebične kada se radi o porodici, ali najviše o djeci.

pročitaj više

Kolumna, piše Vedrana Rudan: “Punoljetnoj djeci pokazati vrata”

“Djeca ne duguju roditeljima ništa”, svojevremeno je na svom blogu napisala spisateljica i kolumnistkinja Vedrana Rudan.

Njenu kolumnu objavljenu na portalu “Rudan.info”, prenosimo u cjelosti.

“Negdje na netu naletjela sam na ovu rečenicu. Napisala ju je Lisa Pontius, poznata influenserka, žena ima trideset i tri godine, mnogi čitaju njene objave.

Sviđa mi se teza. Bez ikakve zajebancije, sviđa mi se. Ni jedno dijete, naravno kad prestane biti dijete, roditeljima ne duguje ništa. Dijete je odrasla osoba kad navrši osamnaest godina. I baš bi bilo lijepo kad bi roditelji odrasloj osobi mogli reći: „Bivše dijete moje, ne duguješ mi ništa. Tamo su ti vrata. Srećan put!“

Svi ili gotovo svi moji znanci, da sebe vole i poštuju, s velikim bi zadovoljstvom pristali na takav rasplet odnosa sa svojom bivšom djecom. Ne volimo se i ne poštujemo se. Mi volimo djecu, djeca ne vole nas. Zašto ljudi imaju djecu? Životinje smo, u nama čuči zov divljine.

Kad smo mi mame prvi put stavile svoju bebu na sise niko nam nije rekao da će nam beba jednom postati stranac. Bivša beba će u vrtiću mlatiti ostale bivše bebe, krenuće u školu i biti loš đak, beba će se upisati u srednju školu, koliko koštaju instrukcije svi znamo, neki na fakultet. Što sam ono rekla, kad dijete navrši osamnaest, prestaje biti dijete. Na fakultet ljudi kreću u osamnaestoj. Jesu li perverzni roditelji koji plaćaju školovanje djeci koja to nisu? Ili je to „normalno“?

Većina bivše djece će se složiti da to jeste „normalno“. Njihovo je objašnjenje uvijek isto, „nisam ja tražio, tražila, da se rodim“. Ajmo se složiti, normalno je punoljetnim ljudima plaćati fakultet iako u mnogim zemljama to „djeca“ sama sebi plaćaju jer roditelji bivšoj djeci ne duguju ništa.

Gledam ljude oko sebe. Moje vršnjake i mlađe. Svi imamo tridesetogodišnju ili četrdesetogodišnju „djecu“. Poklanjamo im stanove, kuće, aute, odjeću, odjeću za njihovu djecu, nalazimo im posao. Keš, keš, keš! Nikad dosta keša. Neki roditelji pasu travu da bi od djece izmamili hvala. Nikad „hvala“ čuti neće jer „djeca roditeljima ne duguju ništa“.

I ne duguju. Mi roditelji, zaslijepljeni bezuslovnom ljubavlju koja ne graniči s perverzijom, ona jeste perverzija, postajemo bankomat doživotno osuđen na riganje novčanica. Što će nama telefonski poziv? Čokolada? Osmijeh? Cvijet? Zagrljaj? Mi smo svoje na ovome svijetu obavili. Izrodili smo neshvaćene genijalce koji bi bili turbo uspješni da žive u nekom drugom vremenu, da ih ne ubija korporacijski kapitalizam, da su završili neki drugi fakultet, da nisu u depri, da od nas dobiju pet hiljada eura, mi smo dali samo tri, da nisu djeca razvedenih roditelja, da jesu djeca razvedenih roditelja, da su djeca pokojnih roditelja…

Kad „djetetu“ u četrdesetoj isplatiš jednu od rata kredita koji mu do smrti nećeš vratiti, moraš imati na umu da „djeca roditeljima ne duguju ništa“. Ovih sam dana mnogo razmišljala o toj temi. Nešto se u meni definitivno prelomilo. Shvatila sam da me najzad, nakon toliko godina davanja koje se podrazumijevalo iako je proslava „djetetovog“ osamnaestog rođendana davno iza nas, uopšte nije briga hoće li neko prema meni biti pristojan ili mi ikad reći hvala.

Prosvijetlila me teza da mi dijete ne duguje ništa. Juče me prijatelj nasmijao. „Nazvao sam sina, rekao mi je: „Stari, na sastanku sam, nazvaću te za pet minuta. Već petnaest dana čekam da me nazove.“

„Ahahahaha.“ „Tebi je to smiješno“, čudio se? „Smiješno mi je, ja se više na ta sranja neću paliti.“ „Blago tebi.“

Da, blago meni. Imam muža, imam mačku, imam kuću, imam cvijeće. Dopizdjelo mi je boriti se za „ljubav“ četrdesetogodišnjeg djeteta do mog zadnjeg eura. Šta sam dala, dala sam. Naravno da sam pogriješila kad nakon duvanja u osamnaest svjećica nisam rekla: “Tamo su ti vrata“. Nikad nije kasno. Dobar je osjećaj pokazati vrata i dvadeset godina kasnije.

Lakše se diše”.

pročitaj više

Kolumna Jelene Radulović o prvoj dami Crne Gore: Čojstvo, junaštvo i jedna bradavica

Umjesto da kritizeri razmotre mogućnost kreiranja instituta prve dame, po uzoru na zapadne države u čije ambasade se kunu, problem je pronađen u bradavici žene koja se, između ostalog, porodila prije par mjeseci

Tviter polemika oko prve bradavice Crne Gore sasvim sigurno je zasijenila proslavu najznačajnijeg datuma crnogorske istorije – 13. jula. Čojski i junački, pozivajući se na kvalitete svojih predaka, udarilo se na Milenu Milatović iz kvazikritičkih topova, koji se nerijetko pune u skrivenim partijskim magacinima.

Prijem na Cetinju pokazao je da, uprkos svakodnevnim kletvama u stilu poslanica Petra I, crnogorska politička scena nema problem da se međusobno mazi i liže dokle je dobrog šampanjca i bogatih kanapea. Ipak, takvo licemjerje nije dovoljno sočna tema, pa je jedna nasumična ženska bradavica, ili čak dvije, došla do izražaja u nespretno šivenom korsetu haljine.

Sve te kritički nastrojene perjanice, dobrim dijelom i anonimne, preplavile su mreže pričom da je bradavica nepristojna, prva dama “isprdak obični” (usljed nepostojanja norme kojom se bračni saputnik predsjednika/ce smatra ikakvim faktorom), a bilo je i prigovora što se Milena Milatović drznula da održi govor, jer – protokol se zna.

Zasmetao je i ples ispred Plavog dvorca, koji je bio neprimjeren, opet po njegovom veličanstvu protokolu, budući je crnogorska politička scena do bračnog tandema Milatović bila simbol uljudnosti i štovanja diplomatskih i principa političke kulture. Mnogi su prizivali i duhove (jer glasova zasigurno nije bilo) supruga bivših predsjednika, pa u gnijevu zavapili: kako to Milena Milatović sad govori na svečanosti, a Svetlana Vujanović i Lidija Đukanović nisu nikad?

Umjesto da kritizeri razmotre mogućnost kreiranja instituta prve dame, po uzoru na zapadne države u čije ambasade se kunu, problem je pronađen u bradavici žene koja se, između ostalog, porodila prije par mjeseci. Izgleda da se više ne može računati ni na ljudsku ravan kada su u pitanju ovakve stvari, a pogotovo kada govorimo o ženi čiji je najveći “grijeh” pozicija koju je naprasno stekla.

Ne sumnjam da će mnogi nastaviti da taguju američku ambasadu kad se Šubara opet drzne da pokaže srednjak državi čiji bi trebalo da je sluga, ne mareći za srednji prst koji su ovakvim uvredama pokazali svim ženama u Crnoj Gori.

Narativ da je žena uvijek nečija je nešto sa čime se bori gotovo svaka Crnogorka, bila na poziciji ili ne. Posebno brine veliki broj žena koje u Mileni Milatović vide ideološkog neprijatelja, zbog funkcije koju obavlja njen muž.

Afera sa bradavicom će brzo ostariti, ali će ovakav junački napad ostati model svakodnevice brojnih crnogorskih žena. Dokle god je ona nečija a ne svoja, a “protokol” izgovor za oduzetu riječ, nema tog čojstva kojim ova sredina treba da se diči.

(Jelena Radulović/normalizuj.me)

pročitaj više

Četri razloga zbog kojih je dobro biti beskičmenjak

Prvo, kao beskičmenjaka, ne gnjave te problemi sa  kičmom i leđima. Dok drugi muku muče ti možeš bezbrižno ležati u svom beskičmenjačkom svijetu.

Drugo, tvoja fleksibilnost je nevjerovatna! Možeš se saviti, protegnuti i ispružiti u svim pravcima bez ikakvih ograničenja nasuprot onima koji imaju kičmu.

Treće,  znamo da su beskičmenjaci majstori u izbjegavanju neprijatnih situacija pa tako kad god se suočiš sa nekom takvom situacijom jednostavno se saviješ što više i promijeniš boju kako bi se stopio s okolinom i tako izbjegao neprijatnost. To je sjajno zar ne?

Četvrto i najvažnije, nema granica za tvoju prilagodljivost i preživljavanje. Po potrebi se mijenjaš.  Jednostavno, znaš da koristiš svoju beskičmenjačku prirodu i i sve prednosti koje ona pruža u današnjem svijetu, a njih je mnogo.

pročitaj više

Ovih 25 artikala će se prodavati po najnižim cijenama

U Crnoj Gori sjutra počnje kampanja STOP INFLACIJI u koju se uključilo šest maloprodajnih lanaca: Voli, Mercator, Laković, Domaća trgovina (Aroma, City, Conto), Franca i Megapromet.

Antiinflaciona korpa formirana je na način da sadrži najmanje po jedan artikal iz svake od 25 vrsta dogovorenih proizvoda u tabeli koja slijedi. Izbor konkretnog artikla iz definisane vrste proizvoda vrši sam trgovac i formira cijenu u skladu sa prethodno postignutim dogovorom sa Ministarstvom ekonomskog razvoja(trgovačka marža u maloprodaji ne treba da bude iznad pet odsto, dok je trgovačka marža u veleprodaji takođe limitirana na pet odsto).

Trgovac je u obavezi da vodi evidenciju o vrstama, cijenama i zaračunatim maržama na pojedinačne artikle koji ulaze u strukturu antiinflacione korpe i na zahtjev Ministarstva iste dostavi na uvid.

Svi trgovci imaju mogućnost da prošire listu proizvoda koji ulaze u sastav antiinflacione kopre, formiraju cijene prema postignutom dogovoru i o tome vode adekvatnu evidenciju, ali trgovac ne može skraćivati listu proizvoda.

Trgovac može mijenjati artikle u okviru iste vrste proizvoda u zavisnosti od raspoloživosti i zaliha, na mjesečnom nivou.

Trgovci će artikle obilježavati na poseban način, a Ministarstvo će obezbijediti odgovarajuću promotivnu kampanju trgovaca koji pristupe ovom sistemu snižavanja cijena.

Artikal ne smije biti pri isteku roka, ne smije imati manjkavosti niti bilo kakva oštećenja i ne smije biti lošijeg kvaliteta od prosječnog kvaliteta proizvoda određene vrste.

Predviđeno je da nove, snižene cijene u skladu sa dogovorom o “antiinflacionoj korpi” stupe na snagu sjutra, 21. marta i traju do kraja aprila, nakon čega će akcija biti produžena do 1. juna sa mogućnošću zamjene artikala.

O kojim se artiklima radi pogledajte OVDJE.

pročitaj više

Protest Udruženja roditelji: Posljednji čas da se kaže stop nasilju nad djecom

Na Trgu nezavisnosti u Podgorici je, u organizaciji te nevladine organizacije, održan protest zbog nasilja među djecom i mladima. Protestu su prisustvovali premijer Dritan Abazović i ministar unutrašnjih poslova, kao i poslanik Socijaldemokrata Boris Muguša i veliki dio predstavnika iz nevladinog sektora.

U Baru je, na Trgu Vladimira i Kosare. istim povodom organizovan protest.

Izvršna direktorica Udruženja, Kristina Mihailović, kazala je da je od presudne važnosti da predstavnici svih nadležnih zajedno definišu naredne korake.

“Smatramo bespotrebnim u ovom trenutku procjenjivanje da li nasilja ima više ili manje, jer svi živimo u ovoj zemlji i znamo sa čim se svakodnevno susrijećemo, zbog čega je važno promijeniti načine uticanja na ovu problematiku i prestati tražiti opravadanja, odnosno prebacivati krivicu na drugu stranu”, kazala je Mihailović.

Poručuje da su odgovorni svi, i da je zato i treba donijeti mjere koje se odnose na sve i obavezno nadzirati njihovu primjenu.

Bez nadzora primjene, tvrdimo, ništa neće promijeniti i zato predlažemo hitnu sjednicu Savjeta za prava djeteta o mjerama prevencije i suzbijanja nasilja među i nad djecom u Crnoj Gori, uvođenje novih vaspitnih mjera za počinioce i sistema nadzora njih i njihovih porodica i definisanje socijalnih usluga i servisa podrške za žrtve nasilja i njihove porodice”, navela je Mihailović.

Takođe je, predložila defisanje socijalnih usluga i programa postupanja sa počiniocima nasilja i njihovim roditeljima/starateljima, izmjenu zakonske regulative na način da jasno definiše odgovornost roditelja/staratelja, nadzor i kazne za njihovo nepostupanje I uspostavljanje sistema nadzora i kontrole rada nadležnih institucija – posebno uprava škola, i centara za socijalni rad, policije, tužilaštva, sudstva.

“Pojačan nadzor policije i svakodnevni obilazak i prisustvo policajaca u blizini škola, početak rada zaštitara u školama i uspostavljanje sistema video nadzora u svakoj školi i njihovim dvorištima, kao I ponovno uspostavljanje i primjena Programa za suzbijanje vršnjačkog nasilja i vandalizma u školama”, istakla je Mihailović.

Poručila je i da je neophodno sistemsko rješenje koje će obezbijediti veći broj stručnih radnika u školama – psihologa, pedagoga, socijalnih radnika… koji će biti podrška mentalnom zdravlju djece i mladih.

“Sistemsko rješenje koje će obezbijediti veći broj stručnih radnika na lokalnom nivou u savjetovalištima/centrima za mentalno zdravlje, koji će pružati psiho-socijalu podršku djeci i mladima”, kazala je Mihailović.

Prema njenim riječima, potrebno je i usvajanje podzakonskih propisa i početka primjene novih odredbi Krivičnog zakonika koje se odnose na počinioce djela protiv polne slobode maloljetnika (uspostavljanje registra, sistema nadzora počinilaca…).

“Ovo su mjere koje smatramo ključnim, a očekujemo i da predstavnici institucija i  prosvjetni i stručni radnici daju svoj doprinos predlozima na osnovu iskustva u radu. NE SMIJEMO DA DOZVOLIMO DA JOŠ NEKO DIJETE NASTRADA da bismo reagovali!”, zaključila je Mihailović-

Tokom protesta je poručeno da je ovo posljednji je čas da se kaže stop nasilju nad djecom.

„Organizovane tuče, pretučena djeca, droga, alkohol, puštanje na slobodu povratnika, neizanteresovanost institucija i porodica, minimalne kazne, dojave o bombama u školama, pedofili na slobodi, suicidi zbog nasilja…Zato najglasnije tražimo bezbjedne škole, bezbjedne ulice, strože kazne za počinioce , dodatne vaspitne mjere, odlučne akcije nadležnih, odgovornost porodice i institucija“, naveli su organizatori protesta.

Predsjednica Upravnog odbora Unije srednjoškolaca, Lana Lješković, rekla je da strašno da se u 21 vijeku dešavaju ovakve stvari i da se nekontrolisano odvijaju, bez rješenja i odgovora institucija i nadležnih organa.

„Smatramo da treba vratiti psihologe u škole, da treba edukavati više nastavni kadar i roditelje. Pozivam vas da razmislite o ovome što se dešava u našoj državi“, kazala je Lješković.

Profesor biologije Petar Špadijer, kazao je da ukupna društvena klima forsira nasilje.

„Najlakše je za sve oblike vršnjačkog nasilja optužiti škole kada god nemamo hrabrosti i znanja da prstom uperimo u prave adrese“, poručio je Špadijer.

On je rekao da su apelovali i da se vrati školski policajac.

“Odgovor policije je bio da nemaju ljudstva, a kasnije da ne znaju ko bi ih plaćao. Moram da ponovim rečenicu koju je nekad Evropa poslala crnogorskim zvaničnicima, a ona glasi: „Dosta je akcionih planova, radite nešto“”, zaključio je Špadijer.

Psiholog Radoje Cerović kazao je da današnji protest nije protiv „prirode“, već protiv institucija koje ne mogu da na nivou elementarnog arbitra garantuju poštovanje pravila.

„Mi te arbitre, institucije, nemamo suštinski razloga da poštujemo i to djeca osjećaju. Oni osjećaju nedostatak autoriteta, srozavanje na najniži mogući nivo svih onih koji bi trebalo da budu uzori. Sistem je tako danas napravljen da ste između nastavnika i djece i stvorili neprijatelje“, rekao je Cerović.

Kako je kazao, stvoren je sistem u kojem je uticaj pedagoga, nastavnika, direktora, mnogo daleko od mogućnosti da utiče na „mali prst mog ponašanja, a kamoli na to da prihvatim drugog i razmišljam o posljedicima prije nego bih ga udario“.

Prema riječima Cerovića, svi koji misle da će problem biti riješen ako se pozovemo na čast i tradiciju, moraju da se sjete da je to bilo rješenje u srednjem vijeku.

„Rješenje su institucije, kredibilitet, poštovanje pravila, i zato vjerujem, ako postoji nešto što bih volio da bude zajednička poruka, to je: evropske institucije, vladavina prava i suštinski kredibilan obrazovni sistem“, poručio je Cerović.

Glumica Branka Femić poručila je da potrebno svi glasno kažu da neće da ćute na bilo koji oblik nasilja.

„Najveća odgovornost je na političarima koji treba da prestanu da stvaraju atmosferu neprijateljstva i da rade svoj posao kako bi smo imali zdravo okruženje za odrastanje naše djece“, poručila je Femić.

Ministar unutrašnjih poslova, Filip Adžić, kazao je novinarima, da je evidento da sistem ima dugogodišnje probleme i da se nekad sporo i neadekvatne sankcije za bilo kakavu vrstu nasilja.

„Loše je što je povod okupljanja bio taj nemili događaj, ali je dobro da su ljudi reagovali, da su poslate ovakve poruke, kako bi alarmirali sve ljude koji jesu donosioci odluka, kako bi postupali strože“, rekao je Adžić.

Nakon protesta na trgu okupljeni su otišli do zgrade Vlade, a predstavnici organizatora protesta predali su Abazoviću kućice u kojima su navedeni njihovi zahtjevi i pisma roditelja.

PR Centar se medijskim praćenjem protesta Udruženja roditelji pridružio zajedničkoj borbi protiv nasilja kojem su izložena djeca.

pročitaj više

Legende o Danu zaljubljenih

Legenda kaže da ovaj praznik zaljubljenih vodi porijeklo iz nastojanja katoličke Crkve da prekine tradiciju jednog paganskog rituala plodnosti, a postoji nekoliko različitih verzija. Do kraja četvrtog vijeka p.n.e. pagani Rimljani su jednom godišnje odavali poštovanje bogu po imenu Luperk (Lupercus). Imena žena i muškaraca koji su ga obožavali stavljana su u jedan vrč i izmiješana, a neko je dijete nasumice izvlačilo parove koji su trebali da žive zajedno jednu godinu, dok eventualni ritual plodnosti ne bude završen. Naredne godine proces se ponavljao s novim parovima. Odlučni da prekinu ovakve običaje prethodnici sveštenika katoličke Crkve tragali su za jednim svecem zaljubljenih koji bi zamijenio štetnog Luperka. Tako su eventualnog kandidata pronašli u biskupu Valentinu. U Rimu 270. godine biskup Valentino iz Interamne (danas grad Terni), prijatelj mladih ljubavnika, biva pozvan od strane ludog cara Klaudija II koji ga nastoji ubijediti da ponovo vrati sporni paganski običaj. San Valentino dostojanstveno odbija da se odrekne svog vjerovanja i, sasvim nepromišljeno, nastoji da obrati cara na hrišćanstvo.Tako je 14. februara 270. godine San Valentino kamenovan, a zatim mu je odrubljena glava. Legenda dalje kaže kako se Valentino, čekajući smrt, zaljubio u slijepu kćerku zatvorskog čuvara Asterija (Asterius), te uz pomoć svoje neizmjerne vjere učinio da djevojka progleda. Napisao je i oproštajnu poruku mladoj djevojci, potpisanu riječima “Vaš Valentino”, koje su živjele jako, jako dugo nakon smrti njihovog autora.
Ili je, možda, bilo ovako.

Tajna vjenčanja Dok je u Rimu hrišćanstvo još bilo sasvim nova i mlada religija, tadašnji car Klaudije II zabranio je svojim vojnicima da se vjere ili žene, jer je mislio kako će tada radije da ostaju kod kuće nego odlaziti u rat. Svi sveštenici su poštovali takvu carevu odluku i nisu vjenčavali mlade parove, osim Valentina. Kako je prekršio carevu odluku, zatvorili su ga u tamnicu i 14. februara mu je odrubljena glava. Nakon smrti narod ga je proglasio svecem i odlučio da mu bude posvećen upravo dan njegove smrti – 14. februar…

Ruža pomirenja Čuvši jednog dana svađu dvoje mladih koji su polazili pored njegove bašte, izašao je pred njih držeći u ruci jednu bijelu ružu. Sijeda kosa, smireno i nasmijano lice dobrodušnog starca i ruža koju im je pružao imali su neku magičnu smirujuću moć i zaljubljeni prestadoše sa svađom. Nakon izvjesnog vremena zaljubljeni su se vratili do Valentina sa željom da upravo on blagoslovi njihov brak. Kako je biskup bio veoma zauzet mnogobrojnim obavezama, njihovu želju nije mogao ispuniti odmah, nego je odredio da dođu 14. februara…
Uzvišena ljubav Bila jednom jedna lijepa djevojka po imenu Serapija koja je živjela na trgu u Terniju. Prolezeći često preko trga, primijetio ju je i zaljubio se mladi rimski centurion Sabino, te poželio da se njome i oženi. Međutim, njeni roditelji to nisu željeli, bili su hrišćani, a Sabino paganin. Zbog ljubavi prema djevojci, Sabino ode kod biskupa da ga krsti. Kada je ta prepreka bila prevaziđena pojavila se jedna mnogo veća, Serapija je oboljela od tuberkuloze, na veliku žalost mladića i njenih roditelja. Kada je biskup došao do djevojčine samrtne postelje, Sabino ga je preklinjao da ga ne odvaja od nje. San Valentino je mladom zaljubljenom paru podario blaženi, vječni san u koji su zapali zagrljeni…
Guess who? Obožavanje San Valentina u SAD-u počelo je sredinom 19. vijeka kada je bjesnio građanski rat. Modu ljubavnih pisanih poruka uvela je Ester Holand (1828-1904), svakog 14. februara mladi su razmjenjivali “valentine”, simpatične ceduljice sa ljubavnim porukama, a kasnije su ih zamijenile čestitke. U nekim školama su se organizovale zabave: u sredinu dvorane postavljala se jarko obojena posuda u kojoj su završavale sve napisane poruke koje su se čitale na kraju zabave. Neki su više voljeli da ostanu anonimni, nisu potpisivali poruku upućenu voljenoj osobi nego samo jedno Guess who?
U Velikoj Britaniji na Valentinovo djeca obučena kao odrasli pjevaju tradicionalne ljubavne pjesme, a zauzvrat dobivaju novac ili slatkiše. Nekada se u Velikoj Britaniji vjerovalo da će ženu koja 14. februara vidi pticu crvendaća kako leti oženiti mornar. Ako vidi vrapca oženiće je siromašan čovjek s kojim će, ipak, biti srećna cijelog života. Češljugar u letu predstavljao je brak sa milionerom. U nekim mjestima u unutrašnjosti Sicilije djevojke ustaju veoma rano na Valentinovo, stanu na prozor i za budućeg muža biraju prvog mladića koji prođe ulicom. Kako bi izbjegle neugodna iznenađenja djevojke drže oči čvrsto zatvorene sve dok ne čuju neki ugodan glas i – tek ih onda otvore. U engelskoj grofoviji Darbišir (Derbyshire) djevojke naprave u ponoć dvanaest krugova oko crkve, ponavljajući: “Sijem sjeme konoplje, sjeme konoplje ja sijem, onog ko me voli iza sebe očekujem”. Nadaju se kako će se prava ljubav pojaviti nakon zadnjeg, dvanaestog kruga.
Bez obzira imate li ili ne neki svoj tajni ritual za koji vjerujete kako će vam pomoći da pronađete pravu ljubav, i u koju od legendi vjerujete – srećan vam Dan zaljubljenih.

(gracija)

pročitaj više

Dr Ljiljana Buhač: Vesna Medenica od arogantne paunice do jelena pod reflektorima

Danas vidimo dva lica Vesne Medenice. Od paunice i pantere do jelena pod reflektorima – demontirane, srušene moćnice…

Ovako za “Vijesti” dr Ljiljana Buhač, hrvatska stručnjakinja i trener za poslovnu komunikaciju i lični razvoj analizira govor tijela optužene bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice na snimcima prilikom hapšenja i odlaska u pritvor, te nakon izlaska prošlog petka, poslije gotovo sedam mjeseci boravka iza spuških bedema.

Buhač je rekla da smatra da na posljednjim fotografijama, nakon izlaska iz pritvora, vidimo “pokorenu i slomljenu osobu”.

”Čak i namješten, lažni osmijeh nije mogao otopiti taj dojam. Svojim držanjem je jasno poslala poruku da neće biti sama u ovoj situaciji. Mnogi bi trebalo da budu na oprezu jer snagu koju ona posjeduje uložiće u svoju odbranu i nastojati mnoge povući s sobom. Neprijatelj je najopasniji onda kada se doima poraženim”, smatra Buhač.

Stručnjakinja za govor tijela smatra da je pritvor ostavio vidljivog traga na Medenici, te i ako je željela poslati poruku da se dobro osjeća – njen govor tijela je radio protiv nje.

”Vidimo jednu demontiranu osobu. Nestalo je superiornosti. Neverbalno je otkrila više nego je to željela. Na licu se jasno vidi njeno emocionalno stanje, vidi se umor. Nestalo je ubojitog pogleda, sada vidimo spušteni pogled, iako je tog dana uspravno hodala, spuštena ramena su ukazivala na visoki nivo stresa, nesigurno premještanje s noge na nogu, sporiji hod, blijede vrećice u podnožju očiju i bljedilo lica jasno govore u kakvom se psihičkom i emocionalnom stanju nalazi. Na momente se mogao steći dojam da je na rubu plača”, navodi Buhač.

Analizirajući govor tijela i ponašanje Vesne Medenice na fotografijama i videima dok je bila na vrhuncu moći u crnogorskom pravosuđu, ona tvrdi da se Crna Gora može pohvaliti da je na “čelu Vrhovnog suda imala vrlo egzotičnu, životopisnu, dominantnu i arogantnu osobu”.

Medeničinu narav, kako smatra Buhač, otkrili su odjeća, gest i neverbalna komunikacija…

”Osoba je koja je plijenila ličnim i upadljivim stilom odijevanja, željna pažnje, divljenja te vrlo samouvjerenom držanju i britkom jeziku. Uživala je u poziciji moći, a sve je to potkrijepila svojim govorom tijela – gordo, superiorno i osorno držanje, agresivnom komunikacijom i dominantnim ponašanjem prema javnosti. Stil komunikacije joj je: demokratski ćemo se dogovoriti – biće onako kako ja kažem. Odjećom je slala poruku posebnosti. Željna medijske pažnje, pohvala, imala je jaku potrebu da impresionira druge, a bahatim, arogantnim i prgavim ponašanjem i držanjem je slala poruku dominacije i nadmoći nad drugima. Odijevanjem paunica – držanjem, komunikacijom – pantera. Aroganciju, nadmoć, samouvjerenost, agresivnost i nedodirljivost možemo iščitati iz njenog uspravnog i superiornog držanja, zabačenom glavom, ‘ubojitim’ pogledom i fiksiranjem sagovornika ukazuje je na pretjerano samouvjerenu, arogantnu i agresivnu osobu, slala je poruku da je nedodirljiva. Radi se o osobi koja je ponašanjem, govorom tijela slala poruku da je odlučna, autoritarna i moćna. U komunikaciji je koristila napadački, dominantan i moćan stil, a sve je začinila agresivnim i prijetećim gestama”, navodi u analizi Buhač.

Nekadašnja ključna figura crnogorskog pravosuđa uhapšena je 18. aprila ove godine zbog optužbi Specijalnog državnog tužilaštva da je bila član kriminalne organizacije svog sina Miloša, a u optužnici joj je SDT na teret stavilo šest krivičnih djela za koje su zaprijećene visoke zatvorske kazne.

Stručnjakinja za govor tijela tvrdi da privođenje poslije hapšenja Medenice na saslušanje u zgradu SDT-a, kada je u najmanju ruku imala privilegovan tretman u odnosu na neke druge okrivljene, nije umanjilo njenu superiornost.

”Naprotiv, ulazak u tužilaštvo je bilo jako prkosno, veselo, nadmeno i samouvjereno. Superiornim držanjem, poskakujući, visoko podignute glave, slala je poruku – tu sam na svom terenu, brzo se vraćam. Stav u prolazu sam, samo sam navratila na čašicu razgovora”, navodi Buhač.

Međutim, ona navodi da se brzo taj samouvjereni i pobjednički stav pretvorio u ranjenu, devastiranu osobu.

Nakon dva dana tokom privođenja u zgradu Višeg suda, bolničkog tretmana zbog lošeg zdravstvenog stanja, informacija da se u kupatilu Kliničkog centra zaključala i samopovrijedila staklom od ogledala, Medenica je stigla bolničkim sanitetom, u pratnji ljekara…

”Pogrbljeno držanje, povijena ramena, loman struk, pogleda prema dolje, spuštena glava ukazuje da je osoba zbunjena, da nije zadovoljna što se našla u toj situaciji. Vidljiva je bila zabrinutost, nervoza i stres. To je položaj gubitnika, signali psihološki bijednog statusa. Ostavila je dojam osobe kojoj se srušio sav svijet. Ipak ostala je malo vjerna svom ponašanju – želji za pažnjom, a to je postigla prisustvom ljekara”.

pročitaj više

Tuđe ugosti, a svoje pusti niz vodu…

Nastupom svjetske zvijezde Toma Odela, sinoć je na trgu ispred zidina Starog grada u Budvi otpočela dvodnevna svečana Ceremonija otvaranja sezone.

Tokom njegovog performansa uživali su brojni posjetioci svih generacija, prateći njegovu energiju i poetičnu interpretaciju naljepših i napoznatijih numera iz bogate muzičke karijere.

I ovo bi bilo zaista lijepo, da je u programu manifestacine nastupio kako dolikuje neko od crnogorskih pjevača.

Godinama unazad, domaći izvođači, prinuđeni su da svoj hljeb zarađuju nastupajući u lokalnim kafićima ili hotelima zaminimalne sume novca, dok regionalni pjevači, a sve više i “svjetske face” uzimaju kajmak i stavljajući novac na svoj već debeli bankovni račun.

A, onda se postavlja pitanje, da li ovim podržavamo domaće izvođače ili im se lokalni finansijeri iz “našeg budžeta” smiju u lice.

Pravljenjem glamura sa inostranim ili regionalnim izvođačima, stavljamo masku, bježeći od nas samih, pokušavajući da opravdamo onu rečenicu: “Tuđe cijenimo, a naše puštamo niz vodu”.

I da, lijepo je da se za nas čuje van granica Crne Gore, ali uz debeli novčanik to i baš nije veliko umijeće.

A i ne vjerujemo da neko od naših telentovanih muzičkih izvođača nije toliko za “postidjeti se”, da se ne mogu naći bar kao predgrupa.

M.N.

pročitaj više

Kako je “travel” bogerka iz Srbije samo jednom objavom uvrijedila Crnu Goru za koju je plaćena da “promoviše”

Nacionalna turistička organizacija Crne Gore naizgled ima lak zadak da promoviše svoju državu s obzirom na to da se prirodna ljepota naše države proteže od sjevera do juga. Ali, u vremenu novih tehnologija i društvenih mreža, mnogi se trude da baš upravo preko Instagrama izgledaju bolje, a o njima da se nadaleko čuje.

I kako kod osoba, tako i kod preduzeća, nije dovoljno biti ono što jesi i sa čim raspoložeš, ako o tebi neko ne kaže lijepu riječ.

A, kako su danas svi uglavnom “škrti” da pohvale, onda jedino rješenje je da se lijepa riječ “malo progura” uz koju šušku.

Tako se dosjetila “instant promocije” i NTO CG, pa je angažovala “travel” blogere, influenserke i druge “promotere”, da napišu koju lijepu riječ o jugu Crne Gore.

I taman kada smo pomislili da uz pare možete sve, eto “malog peha”.

Travel blogerka iz Srbije Jovana Krvržić ostala je “šokirana” što je baš u Crnoj Gori vidjela plaže koje po izgledu, ako je suditi njenim riječima nikako ne bi mogle da pripadaju našoj državi.

-Plaže kao da nijeste u Crnoj Gori- napisala je ponosno Jovana koja ima blog “Jovanin život u koferu”.

Očigledno je Jovana brže bolje spakovala kofere, pa je svoju ekspediciju po Crnoj Gori neslavno završila i otišla da se “šokira” nekim drugim prirodnim ljepotama za koje će biti “fino plaćena”.

U međuvremenu, NTO koja očigledno nije ispratila ovaj “promo izlet” mlade travel blogerke, trebalo bi da zna da Crnoj Gori su dovoljne ljepote koje ona već posjeduje i da pored stranaca koje decanijama unazad uživaju na našem primorju, dodatne reklame nijesu toliko neophodne.

M.N.

pročitaj više

Depresija tiha bolest koja “guta” i tjera vas u beznađe

Glumac Bojan Lazarov koji je ostvario veliki broj uloga u pozorištu, ali i na TV-u, juče je izvršio samoubistvo kada je skočio sa mosta na Adi. Ovaj popularni glumac kojeg je domaća publika zavoljela kao psihologa Mitra u seriji “Tajne vinove loze”, godinama unazad borio se sa depresijom, bolešću savremenog čovjeka. On se liječio, međutim, ipak sebi je oduzeo život. Iza sebe ostavio dvoje djece.

Šta je depresija?

Depresija (lat.depressio = spuštanje, opadanje, snižavanje) je poremećaj raspoloženja koji se karakteriše prisustvom izuzetne tuge, razočarenja, usamljenosti, beznađa, nedostatak vjere u sebe i osjećaj krivice i niže vrijednosti. Ovakvo stanje je vrlo ozbiljno i može trajati veoma dugo, remeteći jedinku u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Vrlo često osjećaj beznadežnosti može potrajati dugo tako da osoba jedino rješenje i spas od tegoba pronalazi u samoubistvu. Baš zbog ovoga, psiholozi upozoravaju da se sa terminima vezanim za depresiju ne treba poigravati i olako ih koristiti.

Oko 450 miliona ljudi u svijetu boluje od depresije, a više od dvije trećine samoubistava izvrše osobe osobe koje se nalaze u teškoj depresiji.

Ovo stanje je mnogo više od žalosti i očaja, ona traje najmanje nedelju dana i potpuno preuzima kontrolu nad životom. Utučenost je prisutna većinu vremena, a sve stvari koje su obično podizale raspoloženje više nemaju pozitivan uticaj. Kod čovjeka koji pati od depresije može se promijeniti način razmišljanja. Svijet se vidi drugačije, obično u negativnom svijetlu, utiče na porodični i profesionalni život, tako da može da prouzrokuje socijalnu izolaciju. Može da se krije iza ojsećaja iscrpljenosti, a često je maskirana drugim smetnjama, kao što su hronična anksionznost ili poremećaj u ishrani.

“I kod nas, kao I u razvijenim zemljama, žene češće obolijevaju nego muškarci. Najviše oboljelih je u dobnoj grupi 50-59 godina, zatim u dobi od 40-49 godina i od 60-69 godina. U navedenom periodu, 2011-2015.g. u odnosu na ukupan broj liječenih od depresije, na bolničkom liječenju bilo je od 6% do 16% osoba životne dobi 20-39 godina”, naveli su ranije u Institutu za javno zdravlje Crne Gore (IJZ).

“Podaci govore da i do 15% depresivnih osoba počini samoubistvo. Koliko je značajna ova povezanost govori i podatak da suicid predstavlja drugi vodeći uzrok smrtnosti u populaciji mladih od 15 do 29 godina. Stoga depresija zahtijeva ozbiljan pristup, što ranije prepoznavanje i adekvatno liječenje da bi se izbjegle moguće pogubne posljedice”, kazali sui z IJZ.

Koji su uzročnici depresije?

Depresivno stanje se može javiti usled samoće, teške bolesti, teških uslova života, smanjenog kretanja, a takođe može biti posljedica genetskog nasleđa.

Kako tačno nastaje depresija nauka do danas nije uspjela da objasni.

Prema najnovijim teorijama smatra se da je pojava depresije povezana sa smanjenjem aktivnosti nekih neurotransmitera, serotonina, noradrenalina i dopamina koji imaju prirodnu antidepresivnu funkciju.

Drugi bitan faktor za nastanak depresije je prekomerno lučenje stresnih hormona, poput kortizola. Izloženost hroničnom stresu mijenja funkciju mozga, tako da se mnoge depresije mogu objasniti akumulacijom štetnog djelovanja stresa. O uzrocima depresije još uvijek se ne zna dovoljno, ali mnogi stručnjaci navode da kombinacija naslednog faktora i faktora spoljne sredine doprinosi razvitku bolesti.

Permanentna izloženost stresu može biti okidač u nastanku depresije. Takođe jedan od “trigera” može biti gubitak bliske osobe, gubitak posla ili neko veliko životno razočarenje.

Depresija simptomi

Jedan od dominantnih simptoma je nedostatak životne radosti ili barem smanjenje uživanja u mnogim aktivnostima u odnosu na period pre bolesti. Simptomi se mogu razlokovati kod starijih i mladih. Tipični simptomi depresije su u nastavku:

    nedostatak životne radosti, intenzivna tuga, samosažaljenje, napadi plača

    strah ( od smrti (tanafobija), od izvršenja samoubistva, strah od gubitka…)

    nemir, zabrinutost, strepnja, očaj

    osjetljivost ranjivost, razdražljivost

    usamljenost, bezvoljnost

    oslabljena koncentracija i poremećaj pamćenja

    nesanica ili velika potreba za snom – poremećaji sna

    umor, iscrpljenost, manjak energije

    nedostataj seksualnog nagona

    značajno smanjen ili povećan apetit

    somatski bolovi koji nemaju fizičke uzroke ( glavobolja, probadanja, zanošenje, hronični bolovi)

    želja i razmišljanje o smrti ili planiranje samoubistva

Liječenje

Prvi korak u liječenju depresije je pravilno postavljanje dijagnoze. Dijagnozu depresije nije teško postaviti, jer se vrlo jednostavno na osnovu razgovora sa pacijentom može proveriti koje simprome ima i koliko dugo.

MKB Šifra depresije je F32 i spada u grupu bolesti porrmrćaja raspoloženja .

Savremeni način liječenja podrazumeva kobinovanu medikamentoznu i psiho terapiju. Najdelotvorniji medikamenti su antidepresivi, koji ako se pravilno koriste popravljaju raspoloženje u roku od jedne do šest nedjelja. Najsavremeniji koncept lečenja podrazumeva propisivanje tricikličnih depresiva. Psihijatri savjetuju da se pacijenti jave lekaru što ranije jer je tada i liječenje delotvornije. Većina bolesnika ne želi da prizna da boluje od depresije i to doživljava kao lični poraz. Povlači se u sebe i ulazi u socijalnu izolaciju, jer se plaši da ljudi iz njenog okruženja ne primijete da je bolesna, tako da upada u “začarani” krug iz koga samo uz lekarsku pomoć može da izađe.

Uzalud je očekivati da će depresija sama proći snagom volje i pozitivnim mišljenjem. To se događa rijetko, jer upravo su volja i optimizam nestali kod bolesnika, a on je nemoćan da ih povrati. Najvažnije je da se pacijent na vreme javi porodičnom ljekaru, koji će proceniti da li je potrebno konsultovanje sa psihijatrom i koja će se terapija primeniti – da li antidepresivi, psihoterapija ili oba pristupa. Za liječenje depresije koriste se antidepresivi nove generacije, među kojima je citalopram, lijek sa kojim je liječenje depresije postalo uspješnije, jednostavnije i sa manje rizika.

Postporođajna depresija

Postporođajna depresija javlja se kod žena nakon porođaja i njen nastanak povezan je sa novonastalom situacijom – rođenjem djeteta. Hormoni, nove obaveze, bolovi, umor, dijete koje plače, nova očekivanja i velike promjene u životu mlade majke umiju da ženu dovedu u stanje postporođajne depresije.

Depresija kod mladih

Depresija kod djece i mladih je česta tema roditelja i mladih koji se prvi put susreću sa odrastanjem i svim izazovima koje život odraslih nosi. Promene na telu, rast, fizičko i mentalno sazrijevanje su sve procesi koji svakome drugačije padaju.

U ovom periodu vršnjaci su najvažniji činioc života mladog čovjeka. Kroz vršnjake, mlada osoba kreira standarde ljepote, obrasce ponašanja. Na ovom putu depresivni adolescenti često mogu upasti u anoreksiju, bulimiju, podvrgnuti se jojo dijetama, deca su neraspoložena, razdražljiva, spavaju previše ili premalo.

M.N./ stetoskop

CENTAR ZA MENTALNO ZDRAVLJE

Radno vrijeme : Svakim radnim danom od 07h – 21h

Adresa : Zdravstveni objekat Blok V, Trg Nikole Kovačevića br. 6

Kontakt telefon: Call centar Doma zdravlja Podgorica broj 19816

Telefonska linija Centra za mentalno zdravlje: 067 074 135

pročitaj više

Danas se obilježava 23. godine od početka NATO bombardovanja SRJ

Na današnji dan, prije 23 godine, tačno u 19.45 sati, bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN počela je NATO agresija na Saveznu Republiku Jugoslaviju čiji je dio tada bila i Crna Gora.

Mirisalo je proljeće dok smo te večeri na malim ekranima gledali kao iz Aviana NATO baze u Italiji NATO avioni uzlijeću sa smrtonosnim tovarima bombi koje će nekoliko minuta kasnije baciti na nas. Nismo znali gdje će pasti te bombe punjene osirumašenim uranijumom, ni te večeri ni sledećih 78. dana koliko je trajala NATO agresija na SRJ.

Prva bomba u Crnoj Gori pala je na danilovgradsku kasarnu „Milovan Šaranović“ i ubila 19-godišnjeg vojnika.

Šest dana kasnije 30. aprila u bombardovanju Murina poginulo je šest civila među kojima troje djece, 14- godišnji Miroslav Knežević, 13-godišnja  Olivera Maksimović 10- godišnja Julija Brudar.

Ageresija na SRJ trajala je 78. dana.

Svakoga dana, čule su se sirene koje su najavljivale dolazak NATO aviona. Njihov huk nad našim glavama značio je novu smrt i razaranje. Bili smo zatvoreni kao u mišolovci. Mogli smo samo čekati šta će se dogoditi.

Tokom tih 78. dana djeca su išla u školu, ljudi na posao. Kad nismo imali struje na gužvicama vate umočene u alkohol podgrijavali smo mlijeko za bebe. Preživljavali smo kako smo mogli.

Tačan broj žrtava NATO agresije na SRJ nikada nije utvrđen, a materijalna šteta u kojoj su teško su oštećene stambene četvrti,infrastruktura, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće, spomenici kulture, crkve i manastiri procjenjuje se od 30-100 milijardi. O psihičkim problemima koji su uslijedili nakon okončanja ove agresije NATO-a ne treba ni govoriti.

Za tih 78. dana u SRJ poginulo je na hiljade ljudi i zauvijek uništeni mnogi snovi. Zemlje u koje smo do tada gledali sa povjerenjem i nadom, zemlje u kojima su još naši preci odlazili tražeći bolji život, u ostvarivanju svojih namjera, umjesto zakona u ruke su uzeli silu. Kršeći sva međunarodna prava, bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN, izvršile su agresiju na zemlju u srcu Evrope.

MN

pročitaj više

Rastu cijene osnovnih životnih namirnica, građani poručuju: “Grozno, stvarno u svoj ovoj muci još i to”

Sa poslednjim rastom cijena goriva nastavljena su poskupljenja osnovnih životnih namirnica. Ova poskupljenja mahom su uvozna jer cijene goriva svuda u svijetu su u porastu i na njih mi ne možemo djelovati. Od pronalaska nafe u našem primorju koja je Vlada DPS promovisala na sva usta nema ništa. Tako, najavljuju se nova poskupljeja a već se bilježi rast cijena ne samo u marketima već i poljoprivrednih proizvoda, a poskupilo je voće i povrće na pijacama. Iako su isplaćene prve uvećane zarade koje je omogućio projekat Evropa sad i koji je probudio nadu građana da će težište djelovanja sa političkog preći na ekonomski, efekat povećanja zarada umanjen je za za onoliko koliko je rast cijena. Tako, brašno, šećer, ulje, mliječni proizvodi sve to nekada smo kupovali po nešto nižim cijenama. Danas, za ove proizvode moramo izdvojiti značajno više novca. Korekciju cijena najviše osjete oni sa manjim primanjima.

Bilježimo reakcije građana:

“To nas uopšte ne iznenađuje, navikli smo na to, šta dugo reći”, kaže jedna sugrađanka.

“Koliko vidim svuda u okruženju su uvećane cijene tako da ne vjerujem da je nešto drastično kod nas, takva je situacija”, kazao nam je jedan Podgoričanin.

“Grozno, stvarno u svoj ovoj muci još i to”, navodi jedna sugrađanka.

Druga smatra da je povećanjem standarda “u redu povećanje cijena namirnica i ostalih potrepština”.

Litar ulja je nekada koštao euro danas je za isti tal litar potrebno izdvojiti oko dva eura. Značajno je poskupila kafa, a iz dana u dan evidentan je rast cijena voća i povrća na pijacama.

Kako su nam kazali trgovci, najviše je poskupila roba iz uvoza: patlidžan, tikvica, krastavac, paradajz.

Trgovci uvjeravaju da su najjeftiniji domaći proizvodi, a brinu ih dešavanja na međunarodnom tržištu od čega sve zavisi.

Kako kažu, sve zavisi od cijena goriva.

Značajan rast cijena bilježi i sektor poljoprivrede. Svi poljoprivredni proizvodi su značajno poskupili, a cijena pojedinih je duplirana.

Izvor-gradski.me

pročitaj više

Heroj Alen Emšija: Da joj nijesam pomogao to bi me proganjalo cijelog života

Mnogi bi u današnjem nevremenu promašenih vrijednosti i nebrige za nečije stradanje uzeli mobilni telefon i snimali kako neko gubi svoj život.

On je svoj život rizikovao da bi spasio tuđi.

Iz hladne Morače spasio je staricu nakon što je nesrećna žena zagazila u rijeku sa namjerom da sebi oduzme život.

On je Alen Emšija iz Plava, momak hrabrog i velikog srca, uzor.

Teško je danas biti čovjek. A on je svoju čovječnost tako poklonio svima, kao lekciju, kao nadu da čovječanstvo nije poraženo u vremenu materijalnog i bezdušnog.

Njegova baba se udavila u rijeci, bespomoćna.

Ta činjenica mu je dala snagu da on jednu staricu spasi sigurne smrti.

Nije se, kaže Alen nijedne sekunde dvoumio da uskoči u hladnu Moraču. Apeluje na sve da povedu računa o ljudima oko sebe i pomognu im koliko mogu.

Alen je za CdM ispričao kako se sve dogodilo.

“U trenutku kada se dogodio ovaj događaj, ja sam se vraćao iz centra grada prema mostu Milenijum. Dok sam šetao ugledao sam dva uniformisana lica (policajca i policajku) kako trče prema obali rijeke Morače. Pomislio sam nešto se dešava, sigurno jure da uhapse nekoga pa hajde da vidim o čemu se radi. Krenuo sam za njima. Stigli smo do mosta gdje sam ugledao kako je jedna žena upala u rijeku”, priča on.

Spustili su se, kaže, prema obali koliko su bliže mogli. Međutim, tu se nalazila neka litica koju nijesu mogli da savladaju a koja je bila visine oko 5-6 metara. Policajci su otrčali okolo prema drugoj obali.

“Ja sam ugledao jedno stablo koje se spušta do obale i u trenutku odlučio da probam da se preko njega spustim do obale i pomognem ženi koja se davi. Uhvatio sam se za njega i spustio se. Odmah sam skinuo odjecu i uskočio u vodu kako bih što prije uhvatio ženu da je voda ne ponese. Nijesam osjećao hladnoću vode jer je adrenalin bio veliki, to sam tek osjetio kasnije kad sam vidio da je žena na sigurnom. Uspio sam da dođem do starije žene i da je izvučem na obalu. Bila je živa”, nastavlja Alen.

Priča da je dok je izvlačio iz vode vidio da su i policajci došli do obale. Nakon toga oni su zvali hitnu i odradili ostalo.

“Razmišljao sam da odem i da pustim da rade svoj dio posla ali me zadržala samo pomisao da je moja baba pogunula tako što se utopila u rijeci a nikog nije bilo da joj pomogne. Nakon što sam se uvjerio da je ova žena u redu bilo mi je lakše i mogu reći da mi je savjest čista jer da joj nijesam pomogao proganjalo bi me to cijelog života. Pošto sam često plivao u hladnoj vodi u Plavskom jezeru, trenutna situacija i hladnoća vode mi nije u početku pravila problem ali hladan vjetar jeste. Ipak, sve je na kraju odlično prošlo i dobro se završilo što je i najvažnije”, priča Alen.

Nije slutio Alen da će ovaj događaj da privuče ovoliku pažnju javnosti ali apeluje na ljude da malo povedu računa o ljudima oko sebe i da pokušaju da im pomognu u nevolji koliko mogu.

“Moja porodica i ja smo imali nekoliko nesrećnih okolnosti od kojih je jedna bila da nam je u požaru izgorela kuća ali uz pomoć naših Plavljana i Gusinjana i ostalih ljudi dobre volje napravili smo novu u kojoj sada živimo. Trenutno živim kod sestre u Podgorici, koja je podstanar. Nadam se da nikad u životu neću doći u sličnu ili daleko bilo istu ovakvu situaciju”, ispričao je Alen u razgovoru za CdM.

pročitaj više

Novak Đoković: lekcija velikog tenisera koja se ne zaboravlja

Novak Đoković je poslije 12 mučnih dana deportovan iz Austarlije. Najboljem teniseru svijeta nije dozvoljeno da igra na Australian open turniru sa koga je devet puta izašao kao pobjednik.

Najbolji teniser svijeta, ma kako glasilo obrazloženje Federalnog suda koji je potvrdio odluku o australijanskog premijera da se Novak deportuje, kriv je jer je imao hrabrosti da brani svoje mišljenje.

Za sve vrijeme agonije koja je počela na aerodromu a definitivno završena juče odlukom Federalnog suda mali broj njegovih kolega stao je na stranu teniskog asa.  Zašto je to tako? Zato što je lakše i sigurnije ćutati.

A svima koji su željeli da sagledaju pravu sliku nezapamćenog skandala od samog poičetka bilo je jasno o čemu se radi. Novak je uprkos tome što je bio svjestan posljedica do kraja branio svoje stavove. To mugu samo veliki, oni koji se ne plaše, oni koji znaju da se svijet ne mijenja ćutanjem i da se nikada ništa na svijetu ne bi promijenilo da nije bilo ljudi koji su uprkos javnoj osudi, čak i po cijenu svog života branili svoje mišljenje.

„Ono što se desilo Đokoviću je samo da političari koriste svoju moć da se pokažu i dobiju dodatne sledbenike. To nema nikakve veze sa Kovidom ili problemima sa vizama, koristili su ga da pokušaju da izgledaju bolje.Veoma tužno kako su se ophodili prema šampionu prve klase, napisao je na Twitteru košarkaš Nikola Vučević igrač Čikago Bulsa i reprezentativac Crne Gore.

A legendarni teniser Džon Mekinro je kazao:

“To je totalno s***e. Ako bude odlučio da ne primi vakcinu, a Australijanci kažu ‘ne možeš dole osim ako nisi vakcinisan’, onda je kraj priče, sve je crno-bijelo. On odlučuje hoće li ili neće da se vakciniše. Ima jaka uverenja s tim u vezi i ima pravo na njih”, priča Mekinro.

“Čovjek je osvojio taj turnir devet puta. Trebalo je imati petlje da ide ovim putem i moram da mu odam priznanje. Ja imam sedam Grend slemova, on ima 20 i razlog što ima više je činjenica što je spreman da rizikuje to i ode tamo dole. Pričate o tipu koji je mogao da prestigne rekord Rodžera Federar i Rafaela Nadala i bio je spreman da ide tako daleko i kaže: ‘Neću da se vakcinišem, ali ću uraditi šta god je potrebno'”, objasnio je bivši američki teniser.

pročitaj više

Kako je srpska ministarka Darija Kisić Tepavčević postala hit na društvenim mrežama: Iskrivila vrata da bi ušla kroz njih

Pojavom društvenih mreža svi se trude da izgledaju što bolje bilo kojim poslom da se bave.

Oni vješti poznavaoci fotošopa i filtera to rade tako da sve izgleda prirodno, dok ona starija generacija ili čiji telefoni nijesu toliko abgrejdovani oni se prepuste slučaju pa se sami potrude da fotografiju kako znaju i umiju samo sredi.

Ako nijesu u mogućnosti ili žure, pošalju nekom fotku da malo “sredi”, a onda u haosu da što prije objave ne iskontrolišu kako je to ispalo.

I onda se desi pravi haos, kao kod srpske ministarke dr Darije Kisić Tepevačević.

Doktorka je postavila u nizu tri fotgrafije i kao posljednju onu gdje ulazi na glasačko mjesto. Ali desi se “mali peh”.

foto: instagram

Kisić- Tepavčević u prvom mahu nije vidjela da su vrata kroz koja je ušla “fotošopom” iskrivljena, kako bi ona izgleda vizuelnije što mršavija.

Ali, vješte oči “skrinšotera” su to odmah vidjele, pa na društvenim mrežama za kratak vremenski period Darija Kisić Tepavčević postala hit.

No, kada je vidjela grešku, ministarka je to brže bolje sklonila sa Instagrama, ali očigledno kasno.

Sve u svemu nameće se pitanje, da li je fotošop potreban ministarki? Da li je bitnija djela nego vizuelni indetitet? Zašto dami koja fino izgleda i čiji posao nije vezan za vizulnu promociju, bitno da li će izgledati mršavije?

Da li društvenim mrežama, s Darijom Kisić Tepavčević ili bez nje, pokazujemo život onakakv kakav ne živimo?

Hiljadu je pitanja, zašto se lagano “gubimo”.

M.N.

pročitaj više

(Piše: Damira Kalač) Liječenje neplodnosti: Ko nije spreman za donaciju i surogat?

Umjesto da im pomogne da se ostvare kao roditelji, država Crna Gora parove i žene bez partnera i dalje tjera da odlaze na inostrane klinike, izlažu se troškovima liječenja, puta i smještaj.

Žene i muškarci koji žive u vanbračnoj zajednici ili su u braku, ali i žene bez partnera, imaju pravo na liječenje primjenom nekog od postupaka medicinski potpomognute oplodnje, pa i pravo na donaciju – sperme, jajnih ćelija, embriona. Tako kaže zakon. Praksa, međutim, kaže da već 11 godina, koliko je važeći zakon na snazi, u Crnoj Gori niko nije ostvario pravo na donaciju, jer nikad nisu donesena i podzakonska akta kojim se donacija uređuje.

Tokom protekle tri godine, posljednji put nedavno, u septembru, utvrđen je i novi prijedlog zakona o liječenju neplodnosti. Njime je pitanje doniranja polnih ćelija uređenije, ali donacija bi bila moguća samo ako su i oni koji doniraju u Crnoj Gori. Prijedlog zabranjuje uvoz.

Tako bi, ako bude usvojen, umjesto da pomogne da se ostvare kao roditelji, takav zakon parove i žene bez partnera, kao godinama unazad, i dalje tjerao da iz matične zemlje odlaze na inostrane klinike, izlažu se troškovima liječenja, ali i putnim i troškovima smještaja…

Kada je 2009. usvojen Zakon o liječenju neplodnosti asistiranim reproduktivnim tehnologijama, Crna Gora bila je na neki način lider u regionu. Jedanaest godina kasnije, dok ovdje važi isti zakon, države u susjedstvu donosile su i mijenjale svoje propise. Srbija i Sjeverna Makedonija, u međuvremenu, omogućile su uvoz polnih ćelija, a Sjeverna Makedonija, isključivo za državljane, omogućava i surogat.

Zašto je surogat zabranjena tema?

Moja je mama peto dijete u porodici. Kad je rođena, njen stric nije imao djece. Samo zato jer strina nije pristala, mama je ostala sa svojim roditeljima. I danas ona na neki način podržava to da je zamalo odrasla vjerujući da su joj stric i strina zapravo otac i majka. Kao, sevap je.

Kad sam pomenula surogat, usprotivila se, kaže – ko bi rodio dijete za drugoga?

Razlika mora biti velika. U jednom slučaju, žena rodi dijete i praktično nepitana, daje dijete drugome, pa makar i srodniku. U drugom, žena tek nakon što je unaprijed informisana o svemu i prošla je psihološku procjenu, pristaje da nosi dijete za drugoga.

Kad je Prijedlog zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji (MPO) utvrđen prvi put, 2018. godine, u dijelu struke zalagali su se za to da surogat bude odobren kad je to medicinski opravdano – žena je rođena bez materice ili joj je materica odstranjena. Prijedlog je odbijen, uz obrazloženje da je „ishod ovih postupaka neizvjestan i nije racionalno propisivati predloženo rješenje“.

Posljednji Prijedlog zakona utvrđen je bez javne rasprave, u septembru, a zadržan je stav da surogat mora biti zabranjen.

Evropska iskustva

Evropski parlament je u više izvještaja o ljudskim pravima i demokratiji u svijetu, te politici Evropske unije u toj oblasti, tretirao temu surogatstva. Evropski parlament je 17. decembra 2015. usvojio Prijedlog rezolucije u kojem se, u dijelu Prava žena i djevojčica, navodi da “osuđuje praksu surogatstva koja potkopava ljudsko dostojanstvo žene jer se njezino tijelo i njegove reproduktivne funkcije koriste kao roba; smatra da praksu gestacijskog surogatstva koja uključuje reprodukcijsko iskorištavanje i korištenje ljudskog tijela za financijske i druge dobitke, osobito kod ranjivih žena iz zemalja u razvoju, treba zabraniti te se njome treba hitno pozabaviti u okviru instrumenata ljudskih prava”.

U Izvještaju o borbi protiv trgovine ljudima u vanjskim odnosima EU, Evropski parlament ”osuđuje nezakonitu trgovinu djecom u svrhu toga da ih usvoje roditelji iz Evrope koji plaćaju velike iznose kako bi dobili željenu djecu, što se odnosi i na praksu kupovanja djece koju su rodile surogat-majke u trećim zemljama”.

U istom dokumentu, EP “osuđuje praksu trgovanja ljudima u cilju prisilnog surogatskog majčinstva kao kršenje prava žena i prava djeteta”. Dodatno, EP u izvještaju “napominje da potražnju potiču razvijene zemlje na štetu ugroženih i siromašnih osoba koje često žive u zemljama u razvoju te traži od država članica da razmotre posljedice vlastitih restriktivnih reproduktivnih politika”.

Svi stavovi iznijeti u tim dokumentima odnose se, ne na potpunu zabranu surogatstva, već na komercijalne i one oblike surogat majčinstva gdje je surogat majka pretvorena u robu kojom se trguje.

U oktobru, 2016. Parlamentarno vijeće Savjeta Evrope glasalo je protiv prijedloga za uvođenje evropskih smjernica za zaštitu prava djeca u odnosu na aranžmane za surogat.

Promocija komercijalnog surogatstva zabranjena

Među državama u Evropskoj uniji gdje je surogat dozvoljen je Holandija. Prema propisima te zemlje, namjeravani roditelji mogu da sklope ugovor o surogatstvu sa osobom koju poznaju i mogu da joj nadoknade troškove nošenja djeteta, ali je promocija komercijalnog surogatstva zabranjena.

Dozvoljena su dva oblika surogatstva – oplodnja sa jajnim ćelijama surogat majke – u tom slučaju je surogat majka biološka majka djeteta; surogat gdje ne postoji biološka veza surogat majke i djeteta – surogat majka se ne navodi kao biološka majka djeteta.

Surogatstvo je bilo dozvoljeno samo za žene rođene bez materice, ali sa funkcionalnim jajnicima, ali je lista indikacija za zamjensko majčinstvo proširena 2016. godine, pa je surogat materinstvo sada dozvoljeno i ženama koje imaju ozbiljan zdravstveni problem i trudnoća bi za njih bila potencijalno opasna po život.

Holandski zakon omogućava surogat majčinstvo i gej osobama koje žele da imaju dijete.

Surogat materinstvo je dozvoljeno i u Velikoj Britaniji, takođe isključivo na altruističkoj osnovi. Surogatstvo je dozvoljeno i za hetero i homoseksualne parove u bračnoj i vanbračnoj zajednici, kao i za samce.

Surogat majka može, a ne mora da bude u biološkom srodstvu sa djetetom čije dijete nosi. Praksa u Velikoj Britaniji pokazuje da surogat majke u principu ne žele da budu smatrane majkama, odnosno roditeljem djeteta koje nose.

Dva su modela surogatstva u Velikoj Britaniji: tradicionalno, u kojem se za oplodnju koristi jajna ćelija surogat majke i gestacijsko, kad surogat majka samo nosi dijete i njene jajne ćelije ne učestvuju u oplodnji. Postoje i surogat udruženja i država preporučuje da se namjeravani roditelji u postupku povežu sa njima kako bi pronašli surogat majku.

U Britaniji, surogat majka je roditelj djeteta koje je rođeno u tom postupku. Ukoliko surogat majka ima partnera, tada je on i zakonski otac tog djeteta. Namjeravani roditelji starateljstvo dobijaju tek usvajanjem djeteta nakon rođenja, odnosno prenosom starateljstva.

U slučaju da postoji neslaganje oko toga ko bi trebalo da bude zakonski roditelj, sudovi donose odluku na osnovu procjene šta je najbolji interes djeteta.

U Sjevernoj Makedoniji dozvoljeno

U regionu, surogat materinstvo od 2014. dozvoljeno je u Sjevernoj Makedoniji, kada su usvojene Izmjene i dopune zakona o biomedicinskoj oplodnji.

Surogat je dozvoljen bračnim hetero parovima, makedonskim državljanima. Državljanka mora biti i surogat majka. Uz to, to mora biti žena koja je dobrog psihofizičkog i opšteg zdravstvenog stanja, starija od 25 godina. Uslov je i da je rodila makar jedno dijete u trenutku započinjanja postupka.

Surogat majčinstvo u Sjevernoj Makedoniji bazirano je na altruističkoj osnovi, a surogat majka tokom trudnoće dobija nadoknadu od državnog fonda zdravstva u visini prosječne zarade u zemlji. Zakon predviđa kazne zatvora do pet godina ukoliko surogat majka uzme novac od bračnog para za kojeg rađa dijete.

Pravo da podnese zahtjev za surogat majku ima par kod kojeg su u pitanju medicinski razlozi – urođeno ili stečeno odsustvo materice ili urođena anomalija koju je hirurški nemoguće korigovati.

I par koji se prijavljuje za surogat i surogat majka prije postupka moraju proći psihološka testiranja i pravno savjetovanje.

Surogat majka nema roditeljska prava, niti obaveze prema djetetu, odnosno djeci rođenoj u toku postupka. Bračni par koji je dobio dijete u postupku MPO sa surogat majkom, u obavezi je da preuzme dijete i onda ako je dijete rođeno sa invaliditetom, koji nije otkriven standardnim medicinskim procedurama tokom trudnoće surogat majke.

Srbija razmatra mogućnosti

U Srbiji je, kao i u Crnoj Gori, surogat zabranjen. To pitanje, međutim, razmatra se kroz Nacrt građanskog zakonika i u njemu su data različita rješenja. Tako, pored ostalog, predlaže da se surogat dozvoli i za supružnike ili vanbračne partnere. Dato je i više prijedloga između koga sve može biti zaključen ugovor o surogatstvu – da to bude između srodnika i između lica koja nisu u srodstvu, samo između srodnika, samo između lica koja nisu u srodstvu.

Postoje i dva prijedloga o tome ko može da zaključi ugovor – državljani Srbije i lica koja imaju prebivalište u Srbiji najmanje pet godina ili samo državljani Srbije.

Nacrt razmatra surogat i za žene i muškarce koji žive sami, uz upotrebu njihovih polnih ćelija i doniranim ćelijama. Nije dozvoljeno korišćenje jajne ćelije surogat majke.

Predloženo je čak i da se, u izuzetnim slučajevima, mogu koristiti polne ćelije jednog od namjeravanih roditelja koji više nije živ, ali je prije smrti dao pismenu saglasnost, ovjerenu kod sudije ili notara, da se njegove polne ćelije mogu koristiti posthumno.

Kao u Sjevernoj Makedoniji, i Nacrt u Srbiji zabranjuje komercijalno surogatstvo.

Uvoz i izvoz polnih ćelija

Prijedlog zakona o MPO koji je Vlada Crne Gore utvrdila u septembru, zabranjuje uvoz i izvoz polnih ćelija, polnih tkiva i embriona za vršenje postupka, osim u slučaju ako se to čini za zahtjev pojedinca za njegove potrebe – lice iz Crne Gore može da zahtijeva izvoz sopstvenih polnih ćelija, te ponovni uvoz.

Doniranje polnih ćelija je i sada dozvoljeno u Crnoj Gori, ali u praksi nije zaživjelo, pa je praktično nemoguće obezbijediti polne ćelije za postupke MPO kada je doniranje jedina opcija.

Zabranom uvoza polnih ćelija, kada je doniranje neophodno, a polne ćelije nisu dostupne u Crnoj Gori, pacijentima se onemogućava da urade postupak na crnogorskim klinikama. Umjesto toga, oni se moraju uputiti u inostranstvo – o svom trošku.

Godinama unazad parovi i žene iz Crne Gore odlaze na češke klinike, a posljednjih godina, adresa su i klinike u Makedoniji, gdje je zakonom dozvoljen uvoz polnih ćelija iz registrovanih banaka.

Prema zakonu, biološki materijal jednog donora koristi se za postupak oplodnje kod samo jednog para ili jedne žene, a u cilju uspostavljanja kontrole, vode se baze korištenih donora i ishoda oplodnje.

Uvoz reproduktivnih ćelija dozvoljen je u Srbiji – onda kad se one ne mogu obezbijediti u toj državi.

Život ne prestaje jer zakon nešto nije uredio

Da li potreba za donacijama, surogatom prestaje jer propisi to nisu uredili? Ne. Prije nekoliko godina, iz Ministarstva vanjskih poslova nezvanično su ranije kazali da je crnogorsko diplomatsko-konzularno predstavništvo u Ukrajini 2016. godine za blizance izdalo putni list, a da su tek kasnije saznali da su u pitanju djeca rođena zahvaljujući surogat majci.

I parovi iz Crne Gore i žene bez partnera odlaziće i dalje u inostranstvo i na inostranim klinikama dobijaće embrione, jajne ćelije i spermatozoide.

Ovo su dijelovi pisma jednog para. A mnogo je sličnih među nama:

“U braku smo od 2011. Nakon višegodišnjeg pokušavanja prirodnim putem, odlučili smo se za IVF tretman, 2018. nakon čega je došlo do začeća. Nažalost, trudnoća nije bila uspješna, a zdravlje moje supruge se iskomplikovalo do te mjere da su se ljekari borili za njen život.

Nakon svega, prema mišljenju ljekara […] trudnoća bi bila rizična po njen život. Takođe, ni bilo koju vrstu hormonske stimulacije. Jedina preostala opcija i nada nam je surogat […] posjedujemo sopstvene zamrznute embrione. Nije nam dozvoljeno da sopstveni genetski materijal iznesemo iz zemlje”.

“Život je”, kaže Meša Selimović, “širi od svakog propisa”.

Neka onda propisi ne čine živote baš ovoliko tijesnim.

pročitaj više

Ko su naše najveće zvijezde?

Možete li da zamislite crnogoraske političarke i političare koji na posao dolaze gradskim autobusom ili pješke? NE. To je tako daleka slika malog broja vječitih optimista.

Naši političari na posao dolaze skupim kolima, najčešće nose skupu garderobu i upros danonoćnom radu veoma polažu na fizički izgled. Tako, primjetno je da čim zgrabe funkciju izgledaju mlađe nego što su to bili prije nego što su  stigli do te funkcije. Za taj podmlađen izgled, sasvim sigurno, zaslužni su geni, mada nije ni važno ako, posebno političarke, malo poguraju prirodu i naprave neku malu estetsku korekciju. Znaju oni koliko je izgled je bitan. Znaju da svojim izgledom šalju poruku svijetu da nijesmo mi tamo neki, ali i poruku nade u bolje sjutra našim umornim, siromašnim, obeznađenim građanima.

Naši predstavnici naroda u parlament stižu preko crvenog tepiha poput glumaca, režisera… kad dolaze na Filmski festival u Veneciju ili Kan i poput pravih filmskih zvijezda žive u luksuznim vilama, imaju po nekoliko kuća, stanova, automobila.

Sve je to za naše dobro, a i višak stambenog prostora ionako kod nas nije oporezovan.

Imamo mi i drugih, istinskih zvijezda ali o njima se malo zna, njih nema na crvenom tepihu.

Mi smo na sve to navikli i sve nam je normalno.

A, sta bi na to rekao predsjednik Austrije Aleksander van der Belen koji je 2017. kada je prvi put postao predsjednik uslikan u gužvi na ulicama Beča, kako sa rancem na leđima odlazi na posao?

Zaostali  Evropljanin:)

pročitaj više

Hoće li društvo da mi kaže ko sam ja? Ne. Ja ću društvu da kažem ko sam

Uz zastave LGBT, kvir i zajednice biseksualaca, pred matičarima na Cetinju brak su nedavno sklopili Vanja Gagović i Saša Lazić.

“Nije bilo šanse da prođe bez zastava, cijela ideja vjenčanja bila je da radimo nešto za sebe, na svoj način, onako kako nama odgovara”, ispričala je Vanja nedavno tokom gostovanja u podkastu “Klofer”.

Vanja se tokom života deklarisala i kao strejt, osoba koju privlače osobe suprotnog pola, kao lezbejka, žena koju privlače druge žene, te kao kvir, osoba kod koje nema ograničenja u smislu roda i pola u izboru partnera. Njen suprug Saša je trans muškarac.

“Naš brak je apsolutno kvir brak, nema ništa što nije kvir u vezi nas dvoje”, kaže ona.

Na pitanje šta je kvir, jednostavno kaže – kvir znači sloboda.

“Ljudi vole da kažu da imaš gej i normalne, trans i normalne, ovakve i normalne… Šta je normalno? Svako je drugačiji na svoj način od drugih, a kvir je ono što baš izlazi iz tog okvira CIS/strejt, ljudi koji su CIS, što je suprotno od trans, ljudi koji se identifikuju s rodom koji im je dodijeljen po rođenju i ljudi koje privlači suprotni pol, što bi rekli – normalno. Kvir je sad sve ostalo. Postoje vratašca i to je sve ono što je drugačije – drugačije je rodno izražavanje, izbor partnera, drugačiji je odnos prema svom tijelu, pogled na svijet u suštini. Za mene kvir znači slobodu, znači da ja sad mogu da izgledam kako hoću, da se ponašam kako hoću… Ko će meni da kaže ko sam ja, hoće li društvo da mi kaže ko sam ja? Ne. Ja ću društvu da kažem ko sam. Ja sam kvir, ne uklapam se u vaše kutije, nikako“, kaže Vanja i dodaje da je to kao kad mačku stavite u kutiju, mačka kutiju odbija, ali kad joj se ostavi izbor – mačka nađe svoju kutiju.https://www.youtube.com/embed/aiQnzgvNEfA?version=3&rel=1&showsearch=0&showinfo=1&iv_load_policy=1&fs=1&hl=en-US&autohide=2&wmode=transparent

Suština je, kaže ona, da čovjek ima slobodu i da se pronalazi.

“Ja sam se jednom autovala kao kvir, jednom kao lezbejka, ja sam neko vrijeme mislila da sam strejt, jer nisam znala da ta druga opcija postoji. Mislila sam dugo da bi žena ženu najbolje razumjela, zašto ja ne mogu da imam djevojku, mijenjaš robu s djevojkom, slušate istu muziku… onda sam u jednom momentu imala izbačaj – pričate o momcima zajedno… Onda postepeno ukapiraš da je i to normalno, da je ljudski i tu sam potpuno prestala da obraćam pažnju na rod i pol osobe.”

Na pitanje šta nas u životu određuje da jednostavno prihvatamo druge ljude, ona kaže da je to želja i volja da im priđemo s dobrom namjerom, da im olakšamo postojanje.

Niko nije tražio da postoji, patimo svi zajedno, ali hajde da što manje patimo i da što više podržavamo jedni druge i olakšamo jedni drugima prolazak kroz život“, poručuje Vanja.

Dodaje i da su za odrastanje u tom smislu važni roditelji i vaspitači još u vrtićkom uzrastu.

“Svi oni treba da na jedan ‘nježan’ način objašnjavaju djeci razlike, ne samo po rodnoj osnovi, ko je muško, ko je žensko, nego i o ljubavima, boji kože… jer smo, pogotovo na Balkanu, skloni da prvo usađujemo hejt (mržnju). Prvo imamo taj ‘mi i oni’, igraju dva tima jedan protiv drugog, uvijek imamo ideju da smo protiv nekoga, umjesto da smo svi jedni za druge.”

Za svoje odrastanje kaže da je njeno podržavajuće okruženje bilo “neosjetno, dok nije postalo bitno”.

“Nije se puno pričalo o tome, znam da je majka imala dvije drugarice koje žive zajedno godinama, da je tetka imala drugaricu koja je imala djevojku… tetkin drug je bio gej… Ja sam sve to znala, ali mi nije došlo do glave jako dugo, jer to nije predstavljeno kao nešto loše. S tim sam kroz život išla opušteno, nisam o tome ni pričala, moj izbor partnera je moja stvar”, kaže Vanja.

Njena majka Svetlana Jovanović je jedna od rijetkih koje su i javno podržale izbore svoje djece.

“Ja sam majka LGBT osobe. Moje dijete je mene upoznalo s osobom koja njoj znači. Mene skoro i da ne interesuje pol. U potpunosti poštujem izbor svog djeteta ili način života koji ona želi da vodi pod uslovom da nije kriminalac“, rekla je ona na Povorci ponosa koja je u Podgorici organizovana 2016. godine.https://www.youtube.com/embed/Y0nhhF9hgJA?version=3&rel=1&showsearch=0&showinfo=1&iv_load_policy=1&fs=1&hl=en-US&autohide=2&wmode=transparent

Vanja i danas govori da joj je podrška majke vrlo važna.

Ne moram da se krijem“, kaže i dodaje da za nju samo predstavlja opterećenje da pred porodicom i prijateljima izmišlja o statusu osobe s kojom je u vezi.

Zamisli da ja moram njima sad da djevojku predstavljam kao drugaricu, pa da me ljudi pitaju ima li ona nekoga, da ja objašnjavam da ima… Rasterećenje je. A polazi i iz porodice i te moje slobode, to da budem s porodicom okej, da me nije strah kako će da reaguju ako me vide na Prajdu. Očekuju me na Prajdu.”

Dodaje i da je odnos njene porodice prema njenim izborima takav da je pravo na izbor njeno i da je jedino važno da njeni izbori ne povređuju druge ljude.

“U smislu – da ne završiš u zatvoru. Ne mogu da povežem da postoje roditelji koji kažu ‘tvoj izbor partnera mene ne čini srećnim, hajde izađi iz kuće’. Ili, jedna djevojka koja mi je rekla da joj je brat prijetio da će da je ubije ako je vidi s djevojkom. Jezivo… i drugi koji govore ‘ubij, zakolji, da peder ne postoji’. Može li ti to biti drug, neko u familiji“, kaže Vanja.

Kaže da problem nije samo u okruženju, već nekad i kod samih LGBTIQ osoba, kod kojih je usađen osjećaj da je ono što jesu pogrešno.

Dodaje i da je dio takvog narativa “sramota”.

“Kao kad dječacima kažu sramota je da plačeš, ne smiješ da plačeš, da budeš kao djevojčica… Imam sestrića koji mi je pričao da su mu se djeca smijala jer ima roze patike… odgovorio im je sa ‘ne čujem vas’. Ali, nisu se oni sjetili toga, nego im je to predstavljeno tako, da je roze žensko, da je plavo muško… Boje nemaju rod, ni igračke, ni roba”, poručuje ona.

Vanja i Saša vezu su počeli prije pet godina, na Prajdu u Solunu, u Grčkoj. Ona je prošla sa Sašom proces tranzicije, zbog čega je iz Crne Gore i preselila u Srbiju.

Saša je prije početka procesa tranzicije i prilagođavanja pola, morao da prihvati sterilizaciju. To je slučaj, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori. Evropski sud za ljudska prava je 2017. godine utvrdio da preduslov sterilizacije u pravnom priznanju rodnog identiteta predstavlja kršenje ljudskih prava.

To je grozna stvar, koja ti stavlja do znanja koliko su drugima nebitni drugačiji ljudi. To je isti razlog zbog čega operišu interseks djecu čim se rode, da bude ‘normalno’. To je ogromno kršenje ljudskog prava”, kaže Vanja.

“Zamisli da kažeš ‘hoću da živim svoj život slobodno’, da me neko ko me legitimiše ne stavi u opasnost, a ti mi kažeš ‘e hajde se steriliši prije toga’. Imaš situacija i da legitimišu trans osobu i tu je odmah problem u odnosu na to kako osoba izgleda i šta joj stoji u ličnoj karti, jer nisu svi policajci senzitivisani… Slušala sam priče da trans osoba dolazi da prijavi nasilje, a da joj se policajci obraćaju u muškom radu i pitaju je šta ima ispod suknje. Grozno. To su neke stvari koje ljudi ne znaju i kažu ‘ko vama brani da budete to što jeste’.”

Na dan vjenčanja, Vanja je svom prezimenu dodala Sašino, Saša njeno. U šali prepričava čuđenje matičarke, koja je pitala “može li to”.

Nakon vjenčanja, Vanja je sada Gagović-Lazić, a Saša Lazić-Gagović…

Podkast Klofer pratite na YouTube kanalu, audio verzija dostupna je na SoundCloudu i na Spotify platformi.

pročitaj više

Ko ima pravo da izazove dječju patnju?

Prije dva dana na društvenim mrežama pojavio se snimak u kome se vidi kako, naočigled dvoje maloljetne djece, policajci hapse njihovog oca u prisustvu radnika Centra za socijalni rad Podgorica, koji su djecu namjeravali da predaju majci protiv njihove volje kako piše u opisu videa.

Snimak djevojčice i njenog brata koji vrišteći, u suzama pokušavaju da spriječe odvođenje svog oca u zatvor u trenu se proširio društvenim mrežama i izazvao buru reakcija koje su, kako to obično biva kod nas,

 stizale sa svih strana.

Minister rada i socijalnog staranja Milojko Spajić je istog dana kada se snimak pojavio na društvenim mrežama na svom twiter nalogu napisao:

“Najoštrije osuđujem sve učesnike jučerašnjeg događaja, i javno obećavam da ću učiniti sve kako bi se utvrdila odgovornost svih učesnika kao i sproveli odgovarajući disciplinski postupci!”

On je zamolio sve građane “da obustave svako dalje dijeljenje sadržaja ovog nemilog događaja i bar time zaštite djecu koja su već pretrpjela veliki stres zbog neodgovornosti i nemara službenih lica”.

Veliki broj građana se istog dana okupilo ispred upravne zgrade Opštine glavnog grada a kasnije ispred Skupštine Crne Gore tražeći da se otac djece koji je osuđen na zatvorsku kaznu od 30 dana pusti na slobodu.

Građani su poručili da će protestvati sve dok se otac djece ne pusti iz zatvora.

Pokrenuta je i online peticiju za hitan postupak vraćanja djece ocu.

 Iz Glavnog grada su kazali kako oni nijesu nadležni za regulisanje prava staratelja i roditelja…

Iz Centra za Socijalni rad da je pokrenuto pitanje odgovornosti zbog postupanja socijalnih radnika…

Iz Opštinskog suda da je otac djece duži vremenski period odbijao da preda djecu majci ( što je i bio razlog njegovog odvođenja u zatvor) koja, kako su kazali, nju ne dobijaju…

Reagovalo je i Ministarstvo unutrašnjih poslova apelujući na sve nadležne organe da iskoriste zakonske mogućnosti i ,,da se u interesu djece omogući izlazak na slobodu njihovog oca“. Tvrde da je policija u ovom slučaju postupila zakonito, po hitnom nalogu suda.

Reagovali su i iz policije”Ističemo da je policija prema nalogu suda postupala isključivo prema ocu, a nikako i prema djeci koja su bila na licu mjesta. U ovako osjetljivim situacijama, nije dovoljno postupati samo zakonito, već nužno sa posebnom senzibilnošću i humanošću”, kazali su oni iako se na snimcima vidjelo kako uplakani dječak, dok mu policajci privode oca, vuče policajca za kaiš.

Oglasile su se i NVO.

Na društvenim mrežama rasplamsavala se bitka između onih koji su osuđivali oca drugih koji su osuđivali majku. U tom “ratu” riječi više se govorilo o partnerskim odnosima, ko je pametniji, ko je više obaviješten o slučaju, o svemu, a ponajmanje o djeci. A, jedino o njima je i bila riječ.

A svako ko je vidio snimak mogao je samo da osjeti beskraju tugu ali i gnijev. I svako od nas je morao da se zapita ko ima pravo da izazove dječju patnju? Šta je sa dječjim pravima? Gdje smo kao društvo krenuli kad nas dječja suza ne boli?

 „Djeca su dobro – što je najbitnije – stručna služba i psiholog su odradili svoj dio posla, a i ja sam ih morao lično posjetiti da se u to uvjerim. MFSS će obezbijediti da se dobro odmore u dječijem odmaralištu u Bečićima” objavio je na svom tviter nalogu minister Spajić.

Human gest ministra ali nedovoljan. Jer, djeca će traumu koju su preživjela nositi u sebi cijelog svog života. I oni i mnoga druga djeca poput njih. A, kakva god da je pozadina ove i sličnih priča dječju patnju niko nema pravo da izazove.

pročitaj više

Jelena Stojanović Poznić: “Zašto nemate djecu? Kada ćete? Šta čekate?”

Jelena Stojanović Poznić jedna je od onih žena koja se godinama borila da postane majka. Ona je dobila sina, a sada je svoju životnu priču podijelila na instagramu.

Objavu prenosimo u cijelosti.

“Ja sam Andrej, imam mjesec i po dana i došao sam kod mame i tate poslije 5 inseminacija i 3 godine…”

A sad jako neugodna tema o kojoj bi željela da nešto napišem ukratko….

Zašto nemate djecu? Kada ćete? Šta čekate?

Koliko vas se susrijeće sa ovakvim pitanjima okoline?

I kod nas je bila ista situacija… Od dobronamjernih komentara i savjeta do onih pokvarenih tipa “džaba pare ako nemaš djecu”, “ najveći uspjeh je biti roditelj”, “ moraš da imaš nekoga da ti ispuni život”…

Mi smo u našem procesu uživali, nismo se žalili i nismo smatrali kako nam samo dijete fali da bi bili ispunjeni.

Sreća je kada ti ne treba neko drugi da ti ispuni život, kada uživaš u stvarima koje imas dok radiš na tome da se još nešto lijepo desi…

Sad mogu da kažem da je divan osjećaj i jedna nova emocija… Ali divno je i izaći sa prijateljima, uživati sa partnerom, putovati, ostvarivati svoje poslovne ciljeve, pomagati ljudima, raditi ma sebi… Ne kažem ovo da bi upoređivala jedno sa drugim , već da niko sa strane ne treba da sudi o tome šta vama treba i kada.

Tužno je kada vam je jedini uspjeh i sreća to što imate djecu, tako dolazimo do ljudi koji toj istoj djeci postanu teret kasnije jer nemaju ništa drugo u životu do toga…

Podrska svima vama koji radite na tome, ali i svima vama koji trenitno ne želite djecu, ili mozda nikada. Uživajte i ispunite život onako kako je to najbolje za vas.

Mi smo sad u sljedećoj fazi : “Kada će drugo?”… igranki nikad kraja.

pročitaj više

Priča koja je rasplakala region

Priča o djevojčici Kjari koja se prije dva dana izgubila u šumama koje okružuju naselje Kavač nadomak Kotora i psu, poenterki Šarloti je priča koja je rasplakala region.

Priej dva dana djevojčica koja je poreklom iz Južnoafričke republike izgubila se u negostoljubivoj šumi. Put do kuće nije mogla da nađe a hladna noć je padala. Sa sedmogodišnjom djevojčicom sve vrijeme je bio pas, ponterka Šarlot.

U prvi mah, pričalo se da je ona Kiarin pas jer je djevojčica posljednji put viđena sa psom u blizini MZ Kavač ali ispostavilo se da je Šarlota tek u posljednjih godinu dana pronašla sigurno utočište za svoje šape.

Priej nego što ej pronašla sigurno utočište ona je nažalost bila jedan od onih pasa koji su još kao mala štenad bačena na ulicu, prepuštena ljudima i njihovoj dobroj volji na milost i nemilost. Na njenu sreću Žana Kaganovskaja, Ruskinja koja živi u Podgorici uspjela je da joj pronađe novi dom.

-Hitno potrebno porodično štene koje će donijeti sreću vašem domu-ima mrlju na strani napisala je Žana na svojoj fejsbuk stranici prije skoro godinu dana kada je Šarlot, tada štene staro malo više od mjesec dana, pronađeno u kartonskoj kutiji, napušteno.

Šarlota je imala sreće. Okružena ljubavlju i pažnjom porodice Ljaruskaja, Olge, Dimitrija i njihovih ćerki za godinu dana izrasla je u pravog psa čuvara pa ne čudi što se od djevojčice Kjare nije odvajala sve dok nije stigla pomoć.

Ona je iskopala rupu u šipražju u kojoj je te večeri malena djevojčica naslonjena na njeno tijelo provela hladnu noć, ona joj je lizala promrzle ruke da je ugrije.

Nakon što su spasioci pronašli djevojčicu, Kjara se našla u zagrljaju svojih roditelja a Šarlot se vratila se svom domu u kome su je željno očekivali.””

pročitaj više

22 godine od NATO bombardovanja

Prije 22. godine,trećeg dana proljeća te 1999. godine, tačno u 19.45 sati počela je NATO agresija na tada Saveznu Republiku Jugoslaviju čiji je dio tada bila i Crna Gora.

NATO avioni,bez odobrenja Savjeta Ujedinjenih Nacija, poletjeli su iz svojih baza i prve bombe pale su na SRJ.

Mete bombardovanja su bile Beograd, Priština, Podgorica i nekoliko drugih gradova.

Prva bomba iz nevidljivih aviona, u Crnoj Gori pala je na danilovgradsku kasarnu „Milovan Šaranović“ i ubila devetnaestogodišnjeg vojnika.

Šest dana kasnije 30 aprila u bombardovanju Murina poginulo je šest civila među kojima troje djece, 14- godišnji Miroslav Knežević, 13-godišnja  Olivera Maksimović 10- godišnja Julija Brudar.

U novije doba nezapamćenoj agresiji koja je bez prekida trajala 78. dana tačan broj žrtava koje se mjeri hiljadama nikada nije utvrđen, a materijalna šteta u kojoj su teško su oštećeni infrastruktura, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće, spomenici kulture, crkve i manastiri procjenjuje se od 30-100 milijardi

Posledice koje je bombardovanja ostavilo na građane i danas se osjećaju.

pročitaj više

Godina života sa koronom

Prije tačno godinu dana,17. marta 2020. u Crnoj Gori registrovan je prvi slučaj oboljelog od korona virusa.Tačnije,tog 17.marta zabilježena su tri slučaja: Bili su to jedan bračni par koji se vraćao sa putovanja iz Španije i žena koja je doputovala iz Amerike. Pet dana kasnije koronavirus odnio je i prvu žrtvu.Od tada i prvih donešenih mjera u cilju sprječavanja širenja korona virusa prošli smo mnogo. I mnogo toga se promijenilo u našim i životima naših najmilijih, posebno djece.
Za proteklu godinu dana u Crnoj Gori ukupno je oboljelo 85253, a broj preminulih povezanih sa kovidom19 popeo se na 1169.
I u svijetu i kod nas počele su prve vakcinacije, uprkos tome broj oboljelih se ne smanjuje.
A Crna Gora je bila posljednja država u Evropi kod koje je te 2020.godine stigao kovid.
Evropa se već dva mjeseca borila sa njim.
Sjećate se sigurno koliko smo plakali gledajući tužne slike iz Bergama. Plakali i slali im riječi nade i podrške.
I dok broj oboljelih i umrlih kod nas iz dana u dan raste možda sada, baš ovoga trena treba da ponovo poslušate pjesmu „Rodiću se i ti ćeš se roditi ponovo“ Robija Fakinetija koju je prije godinu dana posvetio žrtvama koronavirusa u njegovom rodnom gradu Bergamu. Podnaslov njegove pjesme je –Za moj ranjeni grad.

I dok slušamo ovu pjesmo čvrsto odlučimo da ćemo i mi uraditi nešto za našu voljenu zemlju. Da ćenmo pomoći  ljekarima,jedni drugima,sad kad je teško.
Da ćemo početi da nosimo maske, držimo distancu jer znamo da tako branimo i sebe ali i nejač,da čojstvo još stanuje ovdje!
Ne tražimo od odgovornih da nam pomognu da smanjimo gubitke, mada je štrajkovanje legitimno jer nam ono neće donijeti bolje sjutra, niti nas to bolje sjutra čeka na tanjiru.
Ostavimo naše djedove da mirno počivaju jer sve što su oni uradili nije naša zasluga. Zapitajmo se šta smo mi, pojedinačno uradili za dobrobit svih nas.
Umjesto ljutnje i podjela skupimo se u pesnicu. Možemo.

pročitaj više

Vedrana Rudan: Posvetiš život djetetu, a ono tebi kaže: “Ne miješaj se u moj život”

Vedrana Rudan otvoreno pokrenula temu nezahvalnosti djece i odnosa prema roditeljima.

“Ja sam mislila da se to samo meni dešava. Imam dijete. Dijete ima dijete. Muž i ja bismo nekad htjeli pokraj sebe imati dijete svoga djeteta. Ne pod svaku cijenu jer se dijete moga djeteta koje više nije malo dijete ponaša kao dijete. Vi koji nemate dijete ni od djeteta dijete ne znate o čemu govorim.

Pa ću vam objasniti iako vas ova tema ne zanima. Blago vama. Mi, muž i ja, zato jer smo stari, ne razumijemo generaciju moga djeteta. Ta generacija svojim roditeljima iz dana u dan ponavlja samo jednu rečenicu, ne miješajte se u naše živote, ponekad još osobnije NE MIJEŠAJ SE U MOJ ŽIVOT!

Što to znači, pitala sam. Odgovor je vrlo jednostavan. Moje dijete i partner moga djeteta i njihovo zajedničko dijete imaju pravo na neuznemiravanje u nedoba, ni jedno doba nije pravo doba za nazivanje, pravo da od tebe traže usluge širokoga spektra u svako doba.

Nakon što si im okom četrdeset godina dao dušu i tijelo, da si “uvijek mislila na sebe i da si sebi uvijek bila i prva i zadnja”. Kad to čuješ od svoga djeteta od tebe se očekuje da ćutiš, da se smiješiš, ne zlobno. Ne miješaj se u moj život! Najzad sam shvatila što to znači i koga ja u životu imam.

Nemam dijete, imam partnera. On se na mene ne dere, on od mene ne traži da mu se ne miješam u život, on ne podivlja kad ga nazovem, on mi nikad u slušalicu ne zareži, u gužvi sam, imaš minut da mi kažeš što te muči. A mene baš ništa nije mučilo. Samo sam htjela čuti glas svog djeteta.

Djeteta koga sam nekad jako voljela i koga iz dana u dan volim sve manje. Ne osjećam se krivom zbog toga i ne, neće mi moje dijete nabijati osjećaj krivice za sve svoje promašaje. E pa, ne trebaš mi, pelene još ne nosim, trebao mi je tvoj glas, tvoj osmijeh, trebalo mi je tvoje dijete.

Dijete koje neće japankama gađati ekran televizora, koje neće doručkovati u podne, koje neće pljuvati ručak i gledati crtaće tako da se ori čitava kuća. Ne, ne osjećam se krivom što mi sve manje treba i moje dijete i dijete moga djeteta. Ima života i bez djece i bez unuka. Ima ga!

I treba uživati u njemu. Što fali pogledu na bugenviliju, šetnji uz more sa muškarcem svog života, grickanju girica u konobi na rivi, čitanju knjiga, grljenju muževljeva vrata? Što nedostaje životu bez djeteta i djeteta tvoga djeteta? O, kako mogu uživati bez dernjave, vječne analize mojih grešaka koje činim od stoljeća sedmog, govorenja kako “mi” ne razumijemo “njih” jer smo “mi” živjeli u sistemu u kome “nas” nije ubijalo radom.

“Mi” smo radili od sedam do tri i onda bili beskrajno slobodni i bez stresa. Ha, ha. Neki od nas, ne mali broj, smo i u onom sistemu radili dva posla da bismo mogli vraćati kredite, neki od nas i danas rade od sedam ujutro do devet uveče svaki dan u nedjelji iako je nekima od nas šezdeset i neka za vratom. Ne miješaj se u moj život!

Treba to poštovati i očekivati da se tvoje dijete ne miješa u tvoj život. Nikad pa ni tad. A kad dođe vrijeme za ulazak u pelene, govorim o sebi, osigurala sam deset hiljada švajcarskih franaka kojima ću platiti eutanaziju u Švajcarskoj. Sve je bolje nego u smrtnom času iznad sebe vidjeti lice bića koje ne želi da mu se miješaš u život”.

pročitaj više

Damira Kalač: Moj Osmi mart

Kad sam poslije srednje škole riješila da studiram u Kotoru, a ne Podgorici, tata je bio protiv. Ne zato što se protivio mom studiranju, nipošto. Gušilo ga je to što smo dvije godine prije toga stigli iz rata, došli bez ičega, živjeli u stanu moje tetke, mamine sestre, i jer nije htio da njemu i mami neko prebaci da nemamo ništa, a da su dijete poslali na studije van mjesta stanovanja i da tamo djetetu još plaćaju privatni smještaj.

Rekao je studiraj kući, šta god hoćeš, ali studiraj kući.

Mama je prelomila i rekla – ona ide. I ja sam otišla.

Studije u Kotoru nisam završila, ali sam nekoliko godina kasnije prebacila dokumenta i fakultet završila u Podgorici.

Hvala mama što nisi odustala od mene.

Te 1992. iz Mostara smo došli sa tri torbe stvari, garderobe. Ništa više. Ostavili smo čitav jedan život u stanu na šestom spratu u Splitskoj ulici, broj pet. Mama je insistirala da sestra i ja prije puta pospremimo krevete, da ne ostavljamo nered. Poslušale smo. Otišli smo. Nikad se nismo vratili.

Taj odlazak ja u prvim godinama nisam doživljavala tragično, stigli smo u Podgoricu, to je moj grad, tu smo rođene, i mama, sestra, ja, tu smo provodili svaki praznik – Novu godinu, Prvi maj, ljetnji raspust, spojili bismo uvijek 25. i 29. novembar, Dan državnosti Bosne i Hercegovine i sjećanja na Prvo zasijedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja četrdeset i treće, i Dan Republike. Ne bi prošlo mnogo, došao bi zimski raspust, ponovo Nova godina…

Uvijek sam maštala da ću jednom, kad završim srednju školu, upisati fakultet baš u Titogradu. I, kad smo stigli tog 7. aprila devedesetdruge, ta ja od 16 ljeta nije mislila o ratu, mislila sam kako mi se ostvarila želja da živim u Titogradu, kako ću, eto, ipak studirati u gradu gdje sam rođena. Moje patnje jer sam ostavila jedan život iza sebe, prijatelje, uspomene… stigle su kasnije, stižu me i danas.

Moja sestra patila je drugačije, iako mlađa, bilo joj je 13, ona je emocije zbog napuštanja života u Mostaru živjela odmah. Završila je osnovnu, sedmi razred u jednoj, osmi u drugoj školi. Krenula u srednju. I tu se slomila.

Ja kad ne bih naučila lekciju ili kad mi se nije išlo na časove, ja bih pobjegla sa časova i nikom kući ne bih rekla. Sestra bi ustajala iz kreveta i govorila roditeljima da ne može u školu. I oni bi rekli – dobro. Ja bih se ljutila, nekad i šalila – zašto ja nemam luksuz da samo kažem “pa ja ne bih u školu” i da ne odem.  Kasnije je odrasla ja shvatila da su roditelji vidjeli da sestra pati i da je njihovo odobravanje da se ne ide u školu dolazilo iz samo jednog razloga. Da joj pruže podršku.

Ti izostanci su, iako opravdani, doveli i do ispisivanja iz prvog razreda i bilo je – da dogodine krene ispočetka ili da ostane bez srednje škole.

Tata je slijegao ramenima uz “tvoj je izbor”.

Mama je rekla “moraš da završiš srednju školu”.

I sestra se vratila u školu. Završila i fakultet.

Hvala mama što ipak nisi odustala.

Ni danas nisam oduševljena vožnjom, ali – vozim. Da je do mene, vjerujem da nikad ne bih ni polagala vozački ispit. Ima tome dvadesetak godina, kad su sestra i majka došle iz grada i samo mi saopštile da počinjemo sa časovima.

Tata je, kao saobraćajac u vojsci, učio sa nama – teoriju, vožnju, prvu pomoć. Nije nikad branio.

Mama ne vozi ni danas. Ali je željela da sestra i ja vozimo.

“Što ne vidiš da kupiš sebi auto”, koliko puta mi je samo postavila to pitanje.

I sad kad imam auto, pita što ne vidim da kupim nešto manje, praktičnije za kroz grad.

Hvala mama što ne odustaješ.

Ni otac, ni majka, nikad mi nisu rekli da se udam. Mama je rekla – ako želiš, rodi. Bila je moja podrška i u postupcima vantjelesne i moja je podrška i ako poželim da usvojim dijete, da budem hranitelj. Ili ako nikad ne budem roditelj ili staratelj.

I kad neka moja veza krene loše, ona isto kaže – ne trpi nikoga, znaš da nisi sama.

I kad pokleknem, kad mi je teško, stvarno pomaže kad se sjetim da – nisam sama.

Moj je otac bio dobar čovjek. Izbore je prepuštao nama.

Majka naše izbore često vidi i bolje od nas samih, vidi ih duboko u nama, diže ih na površinu i gura. Kaže – ti moraš i možeš. Ona je svaka moja borba. Moj Osmi mart.

(damirakalac.me)

pročitaj više

“Ljubav” koja ubija

Koliko čovjek može izdržati da bude okružen sa ovoliko informacija a da se ne zarazi lošim pelcerima koje nam ove informacije nude? Da li je dovoljno samo ignorisati ih?

Među prvima ili prva,u ovom slučaju to nije presudno, smo zemlja u svijetu po broju oboljelih od koronavirusa i po broju smrtnosti od tog istog virusa. Ali nas, kao društvo izgleda da to ne brine previše. Opušteni smo i to spada u onaj dio „šarma“ koji svi koji dođu sa strane primjećuju. Možda je simpatično ali za nas nije dobro.

Mjere koje vlasti donose su svakodnevno predmet prepucavanja i političkih aktera na crnogorskoj sceni. I dok se oni spore ko je pametniji, ko je donosio bolje odluke, sadašnja ili bivša vlast, broj zaraženih ne opada a oni koji su inficirani virusom korone šetaju gradom, najčešće bez maske. Nekažnjeno.

Eto, prije nekoliko dana vozila sam se gradskim prevozom. Ušao je mladić bez maske i tokom cijele vožnje pričao telefonom. Što ga briga što je možda tako zarazio nekog od putnika?

Drugi slučaj: Na dječjem igralištu, dok se mališani zabavljaju, dvije mlađe žene pričaju

„Pa što ako mi je test pozitivan? Ja ne osjećam nikakve simptome… naravno bez maske su jer jače su one od virusa. A, jesu li jači ostali sa kojima će one imati kontakt ne brine ih.

Umjesto da se svi stisnemo u pesnicu i pokušamo ovo zajedno riješiti i smanjiti broj naših sugrađana koji svakodnevno umiru do posljednjeg daha raspiruju se nacionalne strasti: Ko je Crnogorac, Srbin, Albanac, Hrvat, Bošnjak…Jer, koronavirusu je to jako bitno kako bi broj oboljelih bio ravnopravno zastupljen!

Lokalne vlasti uzimaju stvar u svoje ruke i krše propise države u kojoj žive! Niko ne kaže da je odluka o zatvaranju kafića u Tuzima bila dobra, da je trebalo ranije obavijestiti lokalnu samoupravu…Ali gdje je solidarnost prema komšijama? Je li umjesto uzimanja stvari u svoje ruke trebalo dijalogom to riješiti pokazujući tako da su ljudski životi nisu preči od svega?

Mjere koje vlada donosi mogu i treba da budu podložne kritici ali svijest građana da svojim ponašanjem čuvaju živote jedni drugima moraju imati sami građani. Tu im ni jedna vlada ne može pomoći.

Ambasadori koji javno pominju što bi pokojni  Đole rekao „prošlost i bitke daleke“promovišući tako neki „novi diplomatski riječnik“ ne šalju dobru sliku o Crnoj Gori. O ekonomiji malo se priča. Sve se svelo na neprestanu priči o nacionalnom, a sve je to alibi za nedostataak želje da se radi za opšte dobro svih građana naše zemlje. A, manje nas je od 700.000 i svi se zaklinjemo u ljubav prema Crnoj Gori.

Nikakva vlada, i niko sem nas, građana ne može ovo društvo učiniti boljim i kućom svih građana. Ko istinski voli svoju zemlju sopstveni interes neće staviti ispred opšteg, partijski ispred državnog. I tek tada -Vječna Crana Gora –biće zaista vječna. Ovakva Crnoj Gori ljubav ne treba!

A proljeće tako lijepo miriše…

pročitaj više

Kolumna Damire Kalač: “Ona da rađa, on da brani”

Kad sam u novembru Vesni Bratić, tada samo univerzitetskoj profesorici, sada ministarki prosvete, nauke, kulture i sporta, na njenu poruku Borisu Dežuloviću da je đubre ustaško, poručila da “ne postoji kontekst u kojem se ‘đubre ustaško’ može opravdati. Ikad”, od jednog Nebojše dobila sam odgovor da može.

Naveo je da su njemu upućivane slične poruke – da je četnik, pa je on na to uzvraćao “ustašo”. Kad sam pitala zašto, kako te neko ili nešto navede da od milion načina kojima čovjek može da uzvrati, kažeš baš te riječi, rekao je nešto u stilu da kad ti neko dovoljno puta kaže da si četnik, ti onda u jednom momentu pukneš i kažeš “ustašo”.

U mom univerzumu i dalje ne postoji kontekst u kojem bih nekom rekla bilo šta slično. Mogu da se obračunavam sa neistomišljenicima na milion načina, ali nikad na ličnom nivou i nikad iz mojih usta, zadnja dlaka na glavi ne bi mi pomislila da kažem ni ustašo, ni šiptaru, ni da psujem četničku i majku tursku, ni milogorac…

Duboko vjerujem da nešto slično ne može biti izgovoreno uz opravdanje da je “u afektu” ili da je u pitanju “nespretna formulacija”.

Vjerujem da su riječi koje tako uputimo zapravo duboko u našem biću. Dodatno, danas problematično je što takve poruke upućuju oni na javnim funkcijama…

“Nespretno” o ženama u politici i biznisu

Nespretnom formulacijom pravdao se prije nekoliko dana Maksim Vučinić, poslanik i predsjednik Radničke partije, nakon što je na Odboru za rodnu ravnopravnost, pored ostalog, pitao “da li majka može biti dovoljno dobro majka, ako je tokom dana zauzeta samo biznisom, razmišljanjem o biznisu, ili politikom”.

Pohvalno je da je Maksim već nakon sastanka rekao i da je svjestan koliko je mladima, njemu, neophodna edukacija.

Da. Hitno. Jer, Maksim u istom tom saopštenju u kojem kaže da je svjestan da mu je neophodna edukacija, i u kojem navodi da on ne diskriminiše žene i da su njegove formulacije nespretne, kaže i da je normalno da se i žene i muškarci “bave pomenutim zanimanjima, samo je pitanje zbog čijeg angažmana porodica više trpi“.

Maksim je u julu 2020, kad je usvojen Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola rekao i da je usvajanje tog zakona “nastavak puta pakla i stradanja“, da je “Crna Gora kao ostrvo patrijahalnog vaspitanja u današnjoj Evropi pa čak i na Balkanu“.

Pred Maksimom su mnoge lekcije za naučiti… Dobro da je makar javno rekao da je spreman da uči.

Gradonačelniku je “plavuša” u redu

Koliko su neka razmišljanja, rekla bih, duboko u ljudima, govori i to da gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković ne vidi ništa problematično kad dijeli sadržaj u kojem nepoznati autor, umjesto konkretnih navoda o kvalifikacijama Jelene Kljajević za poziciju direktorice Nacionalnih parkova, o njoj piše “plavokosa Jelena Kljajević”.

Antena M nedavno je objavila tekst “Direktorica Nacionalnih parkova mrzi zeleno!?”, u kojem navode da je “namontirala kukasti krst na ‘gaetušu’ i tu svoju kreaciju isturila na svoj fejsbuk”.

Svakako da treba da otvorimo pitanje da li je Jelena Kljajević kompetentna da vodi Nacionalne parkove, da li je u objavama na društvenim mrežama koristila simbol “svastike”. To jeste odgovorno novinarstvo i odgovorna politika.

Neodgovorno je da jedan gradonačelnik i univerzitetski profesor dijeli sadržaj koji ne poštuje pravila novinarstva. I ne vidim kako “plavokosa” profesionalno određuje bilo koga u medijskoj objavi koju čak ne mogu da svrstam u neku kategoriju, jer – vijest nije, nije ni izvještaj, valjda je stav, ali tekst nije potpisan, nema autora, pa nije ni to…

Premijer – tradicionalno tradicionalan

Zablistao je ovih dana ponovo i premijer Zdravko Krivokapić. On je u petak sa ministarkom odbrane Oliverom Injac i potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem posjetio kasarnu “Milovan Šaranović” u Danilovgradu. I tamo govorio o tradiciji. Piše o tome i na zvaničnom vebsajtu Vlade.

Govorio je i o nekom vraćanju “u tradicionalne okvire”, ne znam koga i ne znam čega, iskreno – što se tiče mene, rekao je “ona da rađa, on da brani”.

Ne znam kako se osjećala ministarka Injac, kao žena u odbrani. Kako se osjeća svaka žena u Vojsci Crne Gore. I svaka žena uopšte. Meni nije prijatno.

Maksim, Ivan i Zdravko muškarci su sa odgovornih pozicija u državi. I ako njihove poruke prolaze, ostaće još dugo u našem biću da prenosimo poruke prošlih dana.

Što je gore, ženama ne pomažu ni žene. Pa ni kad su prva dama. A lijepo je to primijetila novinarka Andrea Jelić u jednoj objavi. Ona je pomenula tada Vesnu Bratić i Lidiju Đukanović.

Vesna Bratić nakon onog sa “Dežuloviću, ustašo”, na okrulom stolu “Položaj žena u crnogorskom društvu”, pored ostalog, rekla je da se u Crnoj Gori žene vrlo često nalaze “u onom položaju koji same izaberu”.

Lidija Đukanović nije rekla ništa.

“Lidija Đukanović je hiljadu puta snažnije, u odnosu na Vesnu Bratić i njene (nesporno) primitivne izjave, demonstrirala anti-feminizam – dugogodišnjim bivstvovanjem bez ijedne jedine pozitivne odluke, predloga, KRITIKE ili akcije koja bi na bilo koji način unaprijedila bilo koji društveni segment. Bukvalno najneradnija, najnemaštovitija, najbahatija i najneosjetljivija prva dama u istoriji svih država na svijetu. Prva i najveća anti-feministkinja. Njena donacija, jednom godišnje, čiji iznos i svrha javnosti, pritom, nisu poznati, za mene ima društvenu vrijednost nula”, napisala je Andrea.

Pred nama je mnogo posla. I nema to veze sa novom Vladom. Problemi su davni i tako im moramo pristupati.

Za početak, predlažem da zapratite na društvenim mrežama stranice “Vala, Ljeposava” i “Djevojčice sa klikerima”.

Za slušanje (i gledanje) predlažem epizodu podkasta “Sve po spisku” u kojoj gostuje Maša Elezović.

Za čitanje predlažem Ljosin roman “Raj iza drugog ugla”, paralelne biografije slikara Pola Gogena, koji je krajem 19. i početkom 20. vijeka na Tahitiju tražio estetsku i seksualnu utopiju, i njegove tetke Flore Tristan, koja se sredinom 19. vijeka borila za ravnopravnost žena i radnika.

Za gledanje predlažem filmove “Pride” i “RBG” te HBO seriju “Mrs. America”. Svi sadržaji zasnovani su na stvarnim događajima i likovima.

Film “Pride” govori o solidarnosti rudara i LGBTIQ populacije sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka. Odlična lekcija za razne maksime…

“RGB” je dokumentarac o životu i karijeri Rut Bajder Ginzburg (1933-2020), sutkinji američkog Vrhovnog suda i neumormom borcu za ženska prava.

“Majka mi je stalno ponavljala dvije stvari. Jedna je da budem dama, a druga da budem nezavisna“, izjavila je 2005. godine.

O Rut je snimljen i igrani film, “On the basis of sex”.

HBO serija “Mrs. America” govori o životu američke konzervativne aktivistkinje Filis Šlafli (1924-2016), koja je život posvetila borbi protiv feminizma.

Serija ukazuje da i dalje postoji rodna nejednakost i neravnopravnost na mnogim nivoima. I da mnogi problemi i u 21. vijeku čekaju rješenje.

Pa, kako ćemo? Da ostanemo pri onoj “ona da rađa, on da brani”? Ili da vas ohrabrim pričom o “Muzeju žena” i riječima da su žene u Crnoj Gori “u svim okolnostima, bile istorijski subjekti, dakle nositeljke promjene“.

(damirakalac.me)

pročitaj više

Damira Kalač: Nemaš djecu? A što ne rodiš sebi jedno?

Povodom izjave premijera Zdravka Krivokapića o tome da je porodica kompletna sa djecom, te da je mala porodica egoistična, objavljujemo tekst koleginice Damire Kalač iz novembra 2019. godine.

Imam 44 godine. I nemam djecu. Mnogo puta sam čula pitanje – što ne rodiš jedno. Nekad bih samo odmahnula rukom. Nekad bih pitala “šta koji moj”… Bilo je, a ima i danas dana kad se raspadnem do u najsitnije djelove. Slomim se.

Nemoj da mi govoriš da rodim. Možda ne želim. I to je moje pravo. A možda sam baš danas saznala da još jedan pokušaj da zatrudnim – nije uspio.

Od 5. do 11. novembra obilježava se Evropska nedjelja (ne)plodnosti. U Evropi je 25 miliona muškaraca i žena koji se bore sa sterilitetom. Svaki šesti par se bori sa sterilitetom.

I nas dvoje smo među njima.

Evropa je Nedjelju (ne)plodnosti ustanovila prije četiri godine. Nas dvoje smo prvi put na kliniku za vantjelesnu oplodnju pošli prije oko tri godine.

Nisam tada znala, sada znam – postupak vantjelesne je kao da igrate igricu. Imate nekoliko nivoa – igrate i nadate se prelasku na sljedeći.

Kako ni sama nisam mnogo toga razumjela dok nisam ušla u postupak, pokušaću da neke stvari u ovoj priči pojednostavim.

U zavisnosti od dijagnoze, i preporučeni postupci su različiti. U našem slučaju – ICSI, postupak tokom kojeg se, u laboratoriji, spermatozoid direktno ubacuje u jajnu ćeliju.

Procedura traje oko 15 dana. Toliko obično u životu žene prirodno prođe od prvog dana menstruacije (početak ciklusa) do plodnih dana (ovulacija, vrijeme kad se oslobodi jajna ćelija).

Od folikula do bebe

Prije samog postupka, obavezni su laboratorijski nalazi – hormoni, brisevi… To nisam računala u onih 15 dana. Kad su svi nalazi gotovi i uredni, čeka se početak ciklusa. Sa početkom menstruacije, počinju i ginekološki pregledi tokom kojih se posmatraju folikuli. Da pojednostavim, folikuli svakog mjeseca rastu na jajnicima žene i nose jajne ćelije. Makar se nadate da je tako. Prazan folikul, znači da nema jajne ćelije, a to znači da nema bebe.

Postupak u kojem ljekar prati rast folikula je folikulometrija. U prirodnom ciklusu, jedan folikul raste više od drugih. Kod vantjelesne, usljed terapije, stimuliše se rast više folikula odjednom. Kad dovoljno narastu, u prirodnom postupku folikuli pucaju i oslobađaju jajnu ćeliju. Kod vantjelesne, ljekar simulira to “pucanje” (aspiracija), pa tempira vrijeme tako da se to ne desi samo od sebe, a opet na vrijeme da jajne ćelije, ako ih u folikulima ima, budu dovoljno zrele za oplodnju.

Ako ih ima, kažem, jer – folikuli mogu biti prazni. Mogu u njima biti i nezrele jajne ćelije. Mogu u njima biti jajne ćelije koje nisu dobrog kvaliteta.

Oplodnja se radi samo za zrelim i kvalitetnim jajnim ćelijama. Za svaku jajnu ćeliju, u ICSI postupku, dovoljan je jedan spermatozoid.

Kad su spermatozoid i jajna ćelija konačno upareni, čekate sljedeći nivo – da li će doći do oplodnje. Ako je i došlo – da li se embrion valjano razvija. Ako i to prođe u najboljem redu, eto nas na posljednjem nivou – transfer!

Transfer je vraćanje oplođene jajne ćelije, odnosno embriona, u matericu žene. Nakon transfera, čekate još dvije sedmice da uradite test na trudnoću.

Moja igrica

Pokušaj prvi. Folikuli prisutni na oba jajnika. Sjajne vijesti! Primam terapiju. Ja koja sam nekad bježala od injekcija iz domova zdravlja, odjednom nemam problm da sama sebe bockam. Odjednom, strah od igle više nije i moj najveći strah.

Drugo mjerenje folikula pokazuje da rastu. Treće ipak pokazuje da je rast stao. Prekidamo postupak. Ovaj put nismo prešli ni prvi nivo igrice.

A ti me baš tih dana pitaš – zašto ne rodim.

Pokušaj drugi. Isti doktor, ista klinika. Ista i terapija. Ponovo folikuli prisutni na oba jajnika. Rastu. Jedan se konačno izdvaja kao vodeći. Zakazana aspiracija. To je ona procedura u kojoj se izaziva “pucanje”, odnosno “probadaju” folikuli i provjerava da li u njima ima jajnih ćelija. Srećna sam, prelazimo na sljedeći nivo igre!

Ipak nismo, jer folikul je pukao prije nego sam legla na sto.

A ti me ponovo pitaš – zašto ne rodim.

Prije trećeg pokušaja, da ne dužim zašto i kako, operisana sam. Sumnja na endometriozu, posjetila sam desetak ginekologa, čula različita mišljenja, operisati, ne operisati. Operisala. Bila je ipak cista.

Pokušaj treći. Druga klinika, drugi ljekar, druga terapija. Folikuli ponovo prisutni na oba jajnika, rastu, zakazana aspiracija. Dvije jajne ćelije, obje oplođene, zakazan transfer! E, to je već nivo u igrici!

Ležim na stolu, gledam na ekranu sliku embriona, čini mi se da već čujem kako im srce kuca. To se ne dešava, daleko je to još od bebe, ali u mojoj glavi bilo je tako.

“Sad ste trudni”, kažu nakon transfera sestre da vas ohrabre.

A nije da nije istina na neki način – u mojoj materici su dvije oplođene jajne ćelije, koje su počele da se razvijaju u nešto više od toga. Sad čekamo da nastave da rastu i da se “zakače”.

Za 14 dana test. Naglašeno sam emotivna. Što od terapije, što od želje. Voljela bih da mogu da se smirim, ali – naučite me kako se to radi. Ja ne znam.

Da brže prođu dvije sedmice, vratila sam se na posao. Ne nadajte se da žene imaju više razumijevanja za druge žene. O svemu kroz šta prolazim je znala – žena. Koleginica sa posla. Ispričala sam joj jer je moja nadređena, ispričala sam joj da bi znala šta mi je, ako emotivno posrnem dok radim. A jesam. I onda me baš ona nije razumjela.

Test negativan. Isti scenario i nekoliko mjeseci kasnije. U međuvremenu sam, za moj rođendan prošle godine, dobila još jednu jajnu ćeliju. Kako sam se radovala. Sjećate se, imati jajnu ćeliju znači da imamo šansu za oplodnju, transfer i bebu. Rođena sestra se malo naljutila, jer nisam nju pozvala da joj to ispričam, već drugaricu koja prolazi kroz isto.

Ne ljutite se. Ženi u postupku nekad treba da je neko razumije kad govori. I dok ovo pišem, ja ne znam da li svi razumijete svaku riječ i veličinu svakog koraka kroz koje sam prošla. Kroz koje prolaze mnogi oko vas.

Rođendanska jajna ćelija. Dobili smo je nenadano, nakon aspiracije folikula koji je,ispostavilo se, bio prazan. Medicinskoj sestri na klinici sam više u šali rekla da me nešto i dalje žiga. Ispostavilo se da sam imala još jedan folikul, koji se “sakrio”.

Bio je to sjajan rođendan, malo skup (oko 900 eura), ali – sjajan. Ko ne bi poželio da za rođendan leži na stolu u operacionoj sali, da mu rade aspiraciju i nakon probijanja folikula nađu jajnu ćeliju?!

Nažalost, iako je oplođena, embrion se nije razvijao, pa ni od tog pokušaja ništa…

A onda me ti ponovo pitaš – zašto ne rodim.

Ovo su nepune tri godine mog života. Ovo su samo crtice, u stvari. Bez detalja o finansijama.

Ne znamo kroz šta prolaze drugi ljudi

Za ovo vrijeme, upoznala sam mnogo parova koji se bore sa sterilitetom. Godinama. Neki deceniju i duže. Čula sam mnogo priča, posebno od žena.

Od borbe sa sterilitetom nekad se težom čini borba sa muškarcima, koji ne žele da priznaju da imaju problem. Koji ne žele ni da čuju za analizu sperme. Jer, njima se, vjeruju, sterilitet ne događa.

A problem steriliteta podjednako pogađa i žene i muškarce.

Od borbe sa sterilitetom teža je ona sa okolinom i pitanjima “ima li šta novo”, “kad će”, “što ne rodiš jedno”…

Niko od nas ne zna kroz šta prolaze drugi ljudi. Najmanje što možete da uradite je – ne otežavajte pitanjima koja zadiru u nečiju privatnost. Kad želim, ja sama ispričam o tome kroz šta prolazim.

Vi i ne znate da li ja želim djecu. Ako ne želim, i to je moje pravo. Ako želim, možda moji folikuli ne rastu. Možda u mojim folikulima nema jajnih ćelija. Možda moje jajne ćelije baš danas nisu zdrave i zrele. Možda moje jajne ćelije nisu oplođene. Možda su moji embrioni baš danas prestali da se razvijaju. Možda sam baš danas dobila još jedan negativan test na trudnoću.

A znate, ima žena koje su imale rak. Ima žena kojima je odstranjena materica. Ima žena koje su se rodile bez materice ili im je ona nedovoljno razvijena. Ima i žena koje imaju more drugih problema zbog kojih ne mogu da zatrudne. Ima i onih koje jesu ostale trudne, ali – izgubile su svoje bebe.

Ima i parova koji nemaju očigledan problem, pa opet – bebe nema.

Sljedeći put dvaput razmislite prije nego što nekoga pitate za djecu, prije nego ženi kažete – zašto ne rodiš.

A ako vi imate problem, onda se ne ustručavajte da potražite pomoć.

U Crnoj Gori, o trošku države moguće je uraditi tri postupka. Nisam čula i za sličnu podršku na nivou opština ili da to čine poslodavci, kao što je to slučaj recimo u Srbiji.

U Srbiji postoji i udruženje Šansa za roditeljstvo, koje je doprinijelo izmjenama zakona i donošenju pravilnika koji se odnose na potpomognutu oplodnju, organizovali su i dva festivala, vode odličnu grupu na Facebooku.

Povodom Evropske nedjelje (ne)plodnosti, od 5. novembra će na njihovom YouTube kanalu biti dostupan i dokumentarac o neplodnosti “Putovanje do bebe”.

pročitaj više

Pravo u metu! Vedrana Rudan oštro o žalopojkama Zagreba za Furlanovom: “Preko mrtve Mire do mira u duši”

Hrvatska književnica Vedrana Rudan se u svom novom tekstu osvrnula na smrt velike glumice Mire Furlan, ali i na žalopojke u hrvatskim medijima, istih medija koji su je devedesetih najurili iz Zagreba.

Tekst Vedrane Rudan prenosimo u cjelosti:

“Umrla je Mira Furlan. Teško da je neko mogao pomisliti da će toliko lijepih riječi biti ispisano u spomen na „jednu od najvećih jugoslovenskih glumica“. Nisam poznavala Miru Furlan što nikako ne znači da se ne mogu opušteno pridružiti hordi ožalošćenih koji su joj ovih dana preko portala pisali srcedrapateljna pisma, izvinjavali joj se iako bi uvijek naglasili da oni nisu bili „krivi“, ali, eto…Ko je kriv što je Mira Furlan morala pobjeći devedeset i prve? Kakvo glupo pitanje. Kriva je „devedeset i prva“. Danas se sve toliko promijenilo, na bolje, naravno, zato su se pokojnici, preko delegata, izvinili i „Zagreb“ i „Hrvatska“. Žena koja je „one devedeset i prve“ jedva sačuvala živu glavu, ovih dana „odozgo“ može uživati u svijećama, lampionima, crvenim karanfilima i drugim maštovitim znakovima „hrvatskoga“ očaja koji srca naša zbog „velikog gubitka“ lomi.

Išlo se tako daleko da je objavljeno i pismo fine mrtve Mire. Napisala ga je Zagrebu „one devedeset i prve“. Njen rodni grad tada je Miru držao „kurvom“, „srpskom kurvom“ i izdajicom roda hrvatskoga kome i krov nad glavom treba ukrasti. Danas isti Zagreb, da, isti Zagreb, grca u suzama jer misli da se prljavom vodom može oprati prljava savjest. Preko mrtve Mire do mira u duši. Bilo bi odvratno da nije, ah, tako hrvatski gnusno.

Reći ćete da sam i ja u toj ekipi. Jesam i nisam. Za mene je Mira fina, mrtva djevojka kojoj bi se možda gadili svi oni koji kukaju nad greškama koje su počinili, ali, kako bi rekao fini, mrtvi dečko Borislav Pekić, „takvo je vrijeme bilo“. Pa, kad je vrijeme bilo „takvo“, ni danas nije drugačije, bilo bi bolje da su je ostavili na miru. U pravu ste. Ko sam ja da bilo kome sudim? Zašto je ja ne ostavim na miru?

Ovaj tekst pišem jer mi je na pamet pala genijalna ideja. „One devedeset i prve“ nije se sralo samo po Miri, bilo je još finih, živih djevojaka kojima su „Zagreb“ i „Hrvatska“ jebali i mater i oca. Meni na pamet pada jedna jer nju najviše volim. Slavenka Drakulić, slavna “vještica iz Rija”. Žena je najveća hrvatska živa književnica, prevedena je na sto jezika, nedavno joj je u Americi izdata ko zna koja po redu knjiga. Gdje je to objavljeno? Nigdje.

Žena je u godinama, mojim godinama, danas jesi, sjutra nisi, kako bi bilo krasno i prekrasno, dirljivo i čitano i klikano da se objavi kroz šta je ona prošla. Da saznamo što su „oni“ radili toj finoj, živoj ženi. Pa da se onda krenu izvinjavati i znani i neznani, cvijeće slati i političari i udruženja pisaca i ministarka kulture i „običan puk“. Mali ljudi u velikim vremenima postanu veliki. Veliki pljuvači, veliki bacači plamena, velike, velike, anonimne svinje uvijek spremne kolektivno, opako roktati. I, kako vidimo, kolektivno, tužno plakati.

Bilo bi super, baš super, da se „Zagreb“ i „Hrvatska“ jave Slavenki. Fina, živa žena mogla bi čitati krasna izvinjenja „nevinih“ ljudi. Šta će ti cvijeće i svijeće kad si zvijezda nebeska?

Eto vam ideje, profesionalni narikači. Jebeš izvinjenja finoj, mrtvoj Miri i svim finim budućim mrtvim „vješticama“ u kojima je Hrvatska ubila boga i iščupala im dušu. U Hrvatskoj je samo mrtva žena, dobra žena.

Ma, daj, Slavenka, ja se samo zajebavam. Znam da tebi nije ni do izvinjenja ni do cvijeća.

Živjela ti meni!”.

pročitaj više

Vedrana Rudan: Jesmo li totalne ludače, mi žene? Zašto mislite da ste privlačne samo kad ste mršave

Vedrana Rudan je žestoko i bez dlake na jeziku osudila moderne žene koje žele biti premršave.

“Jedna od najboljih hrvatskih voditeljki već mjesecima ne silazi sa naslovnica ženskih časopisa jer je najzad postala ”normalna”. Presrećno izjavljuje kako nakon ko zna koliko godina može na sebe navući suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi. Žena u četrdeset i drugoj čuva suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi?

Još je bizarnije što je sletjela na sve naslovnice tek kad je postala kostur. Zašto visokoobrazovana, pametna, lijepa žena sebe svodi na vješalicu za dizajnerske haljine koje su kreirali pederi opsjednuti guzičicama dječačića u četvrtom osnovne? Moderne žene svih godina nasjedaju manipulaciji plastičnih hirurga i zagovaratelja Dachau-looka.

Privlačne smo samo kad možemo zaklepetati kostima? Severina na svojim štapićima više ne liči na sebe. Anđelina Džoli ima četrdesetak kilograma, u čizmama, Kejt Midlton ima nešto sitno više od četrdeset na visinu od metar i sedamdeset i pet. Koliko ženu kad navrši tridesetu može podmladiti anoreksija? Nimalo.

Voditeljka samo fotošopirana može izgledati kao djevojčica iz osmogodišnje škole. Koji život? Dođeš uveče doma, otvoriš frižider, izvučeš iz njega list salate, ubaciš ga u usta, zaliješ čašom vode i tako… Do kraja života. Jesmo li totalne ludače, mi žene?

Definitivno. I dok naša voditeljka u gledanoj TV emisiji zbog koje je od sebe učinila to što je učinila leluja na tankim nogama, struk joj kao u ose, pokraj nje voditelj. Zadrigli muškarac u odijelu, sako mu puca, gledaoci samo čekaju kad će sa trbuha nekome iz publike lansirati dugme u oko.

Nimalo ga ne brine što liči na kasicu prasicu. Zna da su muškarci neodoljivi u svakom obliku. Nakon emisije, raskopčan, odlazi doma, tamo gurne glavu u frižider i krene ga čistiti od kulena, sira, piva i kolača. Nikad taj nije od mame tražio da mu iz njegovog ormara izvuče gaće iz šestog razreda.

Nikad taj neće dati intervju kako je ovih dana uskočio u gaće iz sedmog razreda. Da tako nešto kaže odmah bi ga odvezli u ludnicu. On nije lutak, on je osoba. Ne sviđa mi se samouvjereni debeljko zato jer je inkarnacija svih muškaraca kojima se, s pravom, živo jebe kako izgledaju. Život je samo jedan.

Oni svoje trbušine ponosno nose, na svakom koraku dižu potkošulje i češkaju burad kad ih svrbi. A mi… Pumpamo sise, brišemo bore, skidamo kilograme, vraćamo se u mladost u koju se niko ne može vratiti. Prežalosna sam zbog one ženske. Nadam se da će ovih dana ipak napuniti frižider.

Ako joj zbog toga prigovore neka punih usta promrmlja da je svoga tijela gospodar. Ma, biću iskrena. Zašto me ta priča toliko pogodila? Ovih dana uporno pokušavam na sebe navući svoju trudničku haljinu iz sadamdeset i pete. Ne ide pa ne ide. A vidi nju. Za koji će dan na ekranu skakutati u pelenama”.

(pult24.info)

pročitaj više

Maja: Vidjela sam moju majku kako prosi na autobuskoj stanici! Sramota me da joj pogledam u oči!

“Moja majka ima 72 godine, živimo odvojeno, ali u istom gradu. Kao i svakoj starijoj osobi, potrebna joj je pomoć, ali ne mogu je dovesti da živi kod mene, jer je ona zagriženi ljubitelj životinja. U stanu drži gomilu životinja, mačke i psi imaju veća prava od nje, dok ona bukvalno “odvaja od usta” kako bi nahranila i odbačene životinje.

Sav novac koji joj dajem za hranu i ljekove, ona troši na životinje. Stoga joj penzija nije dovoljna ni za osnovne stvari

Nedavno smo se suprug i ja vraćali gradskim prevozom iz gostiju, i zamislite samo moje zaprepašćenje kada smo moju majku vidjeli kako prosi za milostinju na jednoj autobuskoj stanici.

Molila sam se Bogu da propadnem u crnu zemlju, eto koliko me sramota bila! Moj suprug je bio u šoku jer zna koliko porodičnog budžeta nosim majci svaki mjesec. U glavi je vjerovatno imao niz pitanja na temu gdje taj novac odlazi, s obzirom da moja majka prosi.

Ispostavilo se da je moja majka od prolaznika tražila novac za svoje pse i mačke koje je trebalo hraniti, liječiti i sterilisati. To je možda plemenito, ali šta će reći naši poznanici kada je vide da prosi?

Vjerovatno će misliti da sam ostavila majku da se sama snađe, pod stare dane!

Ali ni na kraj pameti mi nije da hranim i plaćam liječenje bezrbojnim lutalicama, jer nisma toliko bogata! Tako da sada hodam ulicama našeg grada, stalno se osvrćući da vidim da li negdje sjedi moja majka i prosi.

Sigurna sam da ona nije prestala da moli za milostinju, samo što se sada bolje krije od mene,” završila je svoju ispovijest Maja (47), prenosi Brainum.ru

(prevod Stil.kurir.rs)

pročitaj više

Puno riječi, mala djela

Definitivno, ne može da se reći da je naša građanska svijest nerazvijena! To nikako.

Evo najsvježiji primjer. Donesene su nove pooštrene mjere zbog velikog broja oboljelih od korona virusa.

Mediji nas obavještavaju o donacijama koje pristižu, posebno o zaštitnim maskama, rukavicama i sredstvima za dezinfekciju. Nadležni kažu da je pored distance to najbolja i za sada jedina zaštita od korona virusa.

Ta sredstva mogu se kupiti i u apotekama, a neki štampani mediji svojim čitaocima uz svaki kupljeni primjerak besplatno su podijelili su i zaštitnu masku. Znači, maski stvarno ima dovoljno. Sjajno!

Ali,  u sred te priče da zaštitnih sredstva imamo dovoljno prije nekoliko dana objavljena je informacija da je 21 štićenik specijalne ustanove i sedam zaposlenih Zavoda Komanski most zaraženo korona virusom!

Direktor te ustanove Vasilj Dušaj između ostalog je kazao „U poslednjih mjesec i po dana ne dobijamo zaštitne maske, rukavice i sredstva za dezinfekciju, iako smo tražili od Uprave za imovinu, pisali predsjedniku NKT-a i Institutu za javno zdravlje, ali nam niko nije pružio pomoć, već su rekli da moramo sami da se snalazimo.

Reakcije na ovu šokantnu vijest bile su burne. Građanska svijest, kako i priliči u demokratskim državama je proradila, što bi rekli političari punim kapacitetom.

MN

pročitaj više

Kreni, stani:Od ponedjeljka ponovo onlajn nastava?

Od ponedjeljka djeca u Podgorici, Cetinju, Budvi i Ulcinju ponovo će preći na onlajn nastavu jer je u ovim gradovima, kažu nadležni, stopa kumulativne incidencije prešla 800 na 100.000 stanovnika pa se zbog toga pored zabrane rada kafića i kućnih okupljanja, privremeno obustavlja nastava i škole prelaze na sistem učenja na daljinu.

Tako će naši đaci samo nešto više od mjesec dana nakon što su krenuli u školu ponovo učiti od kuće.

Koliko je ova odluka u korist djece? Šta sa njom djeca gube a šta dobijaju?

Zdravlje djece jeste najdragocjenije,ali jesu li djeca iz ovih opština u kojima je stopa kumulativne incidencije prešla 800 na 100.000 stanovnika u riziku da ih roditelji koji rade zaraze? Da li ih zbog tog rizika treba odvojiti od roditelja?

Zašto je ova odluka donesena ako se svi slažu da su djeca, posebno osnovci,obustavljanjem nastave do sada već puno izgubila kada je riječ o usvajanju gradiva, socijalizaciji,stvaranju radnih navika?

Zašto djecu koja, kažu stručnjaci, rjeđe obolijevaju od koronavirusa i lakše ga prebole ako obole od njega treba odvojiti od škole? I uz to svi slažu da su nam djeca najbezbednija u školi jer se u učionici poštuju sve propisane mjere, đaci i nastavnici nose maske, održava se distanca između učenika, dezinfekuju se školske prostorije.

Od pojave koronavirusa kod nas prošlo je više od sedam mjeseci. Za to vrijeme nastava u školama je nekoliko puta prekinuta i prelazilo se na onlajn učenja. Na djecu starijeg uzrasta to je vjerovatno ostavilo manje posledica jer poznaju rad na kompjuteru, ali kakve će posledice ostaviti na osnovce?

Istina je da i u Evropi i kod nas korona galopira. Ipak, neke zemlje nisu prekidale nastavu u školama uprkos velikom broju oboljelih.

Je li upkos velikom broju oboljelih postojalo i kod nas neko drugo rješenje sem ovog koje je predloženo?

MN

pročitaj više

Otvoreno pismo Slavka Kalezića upućeno umjetničkom direktoru CNP-a Željku Sošiću

Umjetnički direktor Crnogorskog narodnog pozorišta Željko Sošić neće podnijeti ostavku na tu funkciju, uprkos zahtjevima dijela glumačkog ansambla.

“Ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bih podnio ostavku. Kao javni funkcioner svoje države snosim punu odgovornost za sve učinjeno, odgovoran sam za svoj rad i podložan sam, kao i svi, apsolutnoj provjeri svih institucija koje su nadležne za sprovođenje kontrola. Pored svega ovoga, u najvećoj mjeri sam zadovoljan visokim umjetničkim standardima projekata koje potpisujem kao umjetnički direktor, što i jeste osnova mog posla, a u šta se može uvjeriti i publika i svi zainteresovani”, obrazložio je Sošić svoj stav “Vijestima”.

Glumac CNP-a Slavko Kalezić je jedan od članova koji je upitio apela za razrješenje umjetničkog direktora CNP Željka Sošića i poslovne direktorice Milice Tomović.

On je napisao otvoreno pismo upućeno Željku Sošiću, a mi ga prenosimo u cjelosti

foto: Dimitrije Nedeljković

Gospodine Sošiću,

Inspirisan Vašim intervjuem koji ste dali za portal “Vijesti” imao sam potrebu da Vam ukažem, makar, na dva dijela izjave koju ste dali. To neću učiniti sa prezirom apropo Vaše rečenice “… sa prezirom odbacujem takve besmislice.” upućene nama, glumcima. Veoma sam dobronamjeran.
Pa da počnem:

  1. “Na pada mi na pamet da se spuštam na nivo dokazivanja svojih kompetencija bilo kome.”

Kako sebe doživljavate otkad ste došli na poziciju umjetničkog direktora? Čime ste željeli da nas fascinirate? Vjerujem da ste pročitali pozorišnu etiku Stanislavskog u kojoj, između ostalog, piše da je jedan od uslova stvaranja reda i zdrave atmosfere u pozorištu učvršćivanje autoriteta lícā, koja iz ovih ili onih razloga treba da vode posao.
Biću jasan. Siguran sam da ste, kao reditelj, razmišljali o tome kako da izgradite autoritet. Osvrnuću se, opet, na Stanislavkog: “Mišljenja sam da odgovornost za ansambl, za umjetničku cjelinu i izrazitost predstave pada na reditelja. Stvaralački rad reditelja mora se razvijati zajednički sa radom glumaca, ne prestižući ga i ne vezujući ga. Pomagati stvaralaštvo glumca, kontrolisati ga i harmonizovati, pazeći da ono organski izrasta iz jedinstvenog umjetničkog “jezgra” drame, isto onako kao i svi spoljni oblici predstave – to je, po mom mišljenju, zadatak savremenog reditelja.” Ako ste dosegli ovaj nivo autoritativnosti i povjerenja kao reditelj, iznenađuje me činjenica da na poziciji umjetničkog direktora Vaš autoritet niste učvrstili.
Vi ste, juče, napunili 40 godina. Umjesto da svoj jubilarni rođendan, između ostalog, proslavite i sa glumačkim ansamblom koji bi trebalo da vodite i da ga njegujete, odabrali ste da, baš na taj dan, date intervju zbog kojeg sam se, u više navrata, neprijatno iznenadio. Nažalost. A trebalo bi da Vam se vjeruje, zar ne?
Pominjete Vaše kompetencije. Pitam Vas kako je realno da ste, do sada, režirali samo tri pozorišne predstave: Hanđo, Jukia Mišime (Crnogorsko narodno pozorište), Pravednici, Albera Kamija (Kraljevsko pozorište Zetski Dom) i Slijepi, Morisa Meterlinka (NVO Atak). Koliko su puta odigrane? Usuđujete se da govorite o Vašim kompetnecijama u okviru pozorišne djelatnosti? Bilo bi izuzetno pretenciozno da Vam sada, iz svog ugla, govorim o tome šta su, zaista, kompetencije.
Stanislasvki u pozorišnoj etici, takođe, kaže:
“U pozorišnom životu obično se javlja antagonizam između umjetničkog i administrativnog dijela, između scene i kancelarija. U carskim vremenima to je pogubilo pozorište. Naziv “kancelarija imperatorskih pozorišta” je postao u svoje vrijeme nadimak koji je najbolje od svega označavao birokratsko odugovlačenje, zastoj, rutinu i slično. Jasno je da pozorišna kancelarija mora biti postavljena na svoje mjesto. To mjesto je službeno (u smislu “uslužno”), pošto ne kancelarija nego scena daje život umjetnosti i pozorištu, ne kancelarija nego scena privlači gledaoce i stvara pozorišnu popularnost i slavu, ne kancelarija nego scena stvara umjetnost, ne kancelariju nego scenu voli društvo, ne kancelarija nego scena stvara umjetnost, ne kancelarija nego scena utiče na gledoace i djeluje vaspitno na društvo, ne kancelarija nego scena stvara prihod itd.
Ali probajte reći to bilo kome producentu, direktoru pozorišta – oni će pobjesneti od takve jeresi: tako se snažno ukorijenilo u njima shvatanje da uspjeh pozorišta zavisi od njih, od njihovog upravljanja. Oni rješavaju da se nešto plati ili ne plati, ocjenjuju praviti onu ili ovu postavku, oni utvrđuju i odobravaju predračune, oni određuju nagrade, naplaćuju kazne, kod njih su prijemni referati, raskošni kabineti, ogromna svita, koja često pojede veliki dio budžeta. Oni bivaju zadovoljni ili nezadovoljni uspjehom predstave ili glumca, oni dijele besplatne ulaznice. To njih ponizno moli glumac da se propusti u gledalište glumcu potrebno lice ili dobar poznavalac. Oni su ti koji se važno šetaju po pozorištu i s vrha primaju ponizna klanjanja glumaca. Oni su ti koji se pojavljuju u pozorištu kao strašno zlo, kao ugnjetači i rušioci umjetnosti. Ja nemam dovoljno riječi da izlijem svu zlobu i mržnju na veoma rasprostranjene tipove administrativnih službenika u pozorištu – bezočnih eksploatatora rada glumaca.
Od davnašnjih vremena administracija, koristeći osobenosti naše prirode, ugnjetava glumce.
Glumci su kao stvoreni za eksploatisanje tim prije što, pružajući sve na sceni, nemaju snage za odbranu svojih ljudskih prava.”
Ovo je napisao Stanislavki a ja Vama kažem da neću klimati glavom i da, i te kako, imam snage za odbranu svojih ljudskih prava i odbranu poziva kojim se bavim a koje Vi želite da devalvirate time što ne znate koliko ne znate.

  1. “Ne može se nacionalni teatar pretvoriti u amatersku družinu u kojoj će se projekti raditi ad hoc, u kom će se zbog epidemije raditi samo monodrame, recitatorske večeri i slično.”

Poslije ove izjave jedino zdravorazumsko pitanje koje mi se nameće jeste: Da li smo Vi i ja pohađali istu Filološku gimnaziju i da li smo mi diplomirali na istom Fakultetu dramskih umjetnosti? Vi upoređujete monodramu i recitatorske večeri? Da li Vi znate šta je monodrama? Da li ste znali da je monodrama pozorišna forma u kojoj tekst realizuje samo jedan glumac? Da li ste svjesni koliko je monodrama dragocjena kao pozorišna forma za kojom pozorišna publika čezne? Monodrama kao pozorišna forma je izuzetno teška i za glumce sa značajnim scenskim iskustvom. Od glumca se očekuje virtuoznost u realizaciji govorne radnje tj. korišćenje glumačkih sredstava koja nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Dovoljno je navesti dva glumačka imena: Milan Lane Gutović i Zijah Sokolović. Da li ste nekada odgledali njihove monodrame? Ako niste njih onda će te, uskoro, imati prilike mene da gledate u monodrami koju pripremam mjesecima. Sa zadovoljstvom ću Vas pozvati na premijeru.
A kad smo kod recitatorskih večeri? Mislim da je, u ovom slučaju, ispod nivoa o tome govoriti. Nekako ne priliči kontekstu nacionalnog pozorišta.

Srdačno Vas pozdravljam u nadi da će te voljeti umjetnost u sebi, a ne sebe u umjetnosti.

mr Slavko Kalezić,
stalni član glumačkog ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta

pročitaj više

Šta sve vrućina radi ljudskom tijelu

U Crnoj Gori proglašen je narandžasti meteo alarm. Temperature u pojedimi mjestima već nekoliko dana veće su od 40 stepeni. Većina ljudi, posebno oni koji su starije životne dobi i hronični bolesnici teško podnose ovako visoke temperatute.

Žestoki toplotni talas koji je zahvatio veći dio Zapadne Evrope prizvao je uspomene na ljeto 2003. godine, kada je na kontinentu umrlo desetine hiljada ljudi.

Veoma vreli periodi nisu neuobičajeni u Evropi, ali je danas dodatna nedoumica prisustvo virusa korona koji je svijetu donio nove uslove života kojima se stanovnici svih kontinenata polako prilagođavaju.

Kako, dakle, toplotni talasi ubijaju i šta možemo da uradimo da se zaštitimo od dugih perioda visokih temperatura?

Ko je ugrožen

Broj ljudi izloženih ekstremnim vrućinama značajno se povećao u 21. vijeku.

Između 2000. i 2016. godine, broj ljudi izloženih jakim toplotnim talasima povećao se za oko 125 miliona, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO).

U ovom periodu desio se veliki broj ekstremnih slučajeva, uključujući jedan 2003. godine, kada je od posljedica vrućine u Evropi stradalo 70.000 ljudi, i drugi 2010. godine, kada je došlo do 56.000 smrti tokom 44-dnevnog toplotnog talasa u Ruskoj Federaciji (podaci SZO-a).

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji „Starije osobe, bebe i djeca, trudnice, fizički i radnici koji rade na otvorenom, sportisti i siromašni skloniji su tome da više pate od vrućina”

Stariji, trudnice i djeca ugroženi su zato što im je imuni sistem slabiji.

Vrućina i tijelo

Kao toplokrvnoj vrsti, naša tijela se žestoko bore da održe unutrašnju temperaturu negdje oko 37 stepeni Celzijusa.

Kad se temperatura iz okruženja poveća, tijelo pokušava da otpusti toplotu.

„Ako se temperatura oko nas zadrži na duži period negdje oko zdrave unutrašnje temperature naših tijela, to onda postaje opasno”, kaže doktor Davron Mukhamediev, koordinator zdravlja za region Evrope pri Međunarodnoj federaciji Crvenog krsta i Crvenog polumeseca (ICRF).

Vrućina tjera srce da pumpa više krvi ka površini kože, odakle se toplota ispušta u vazduh. To je razlog zbog kog koža nekih ljudi izgleda crvenkasto u vrelim okruženjima.

Znojenje

Mi se mnogo i znojimo. Isparavanje za posljedicu ima hlađenje, ali efikasnost ovog mehanizma značajno se smanjuje ukoliko je temperatura okruženja ista kao temperatura kože ili je veća od nje.

„Temperature od preko 37 stepeni su posebno opasne. Čak i u danima kad je temperatura iznad 30 stepeni Celzijusa, trebalo bi da preduzmemo mjere da smanjimo izloženost vrućini. Vlažnost takođe igra veliku ulogu, jer kad je vlažnost vazduha velika, ljudima je teže da se znoje i ohlade”, kaže Mukhamadiev.

Reakcije na ekstremnu vrućinu uključuju simptome kao što su nesvjestica, glavobolja i gubljenje svijesti.

„Brzi skokovi u akumulisanoj vrućini zbog izloženosti uslovima toplijim od prosječnih narušava tjelesnu sposobnost da reguliše temperaturu i za posljedicu može da ima čitav niz bolesti, uključujući grčeve od vrućine, iscrpljenost, toplotni udar i hipertermiju”, kaže SZO.

Posledice po zdravlje

Prvobitna izloženost toploti može da izazove i oticanje i kožni osip.

„Kako se naša tijela više trude, krvni sudovi se šire i produžavaju, i tečnost može da ističe kroz njihove zidove. Zna se da to izaziva toplotni edem ili otekla stopala, gležnjeve i noge, kao što se to dešava nekima od nas”, kaže britanska vladina agencija Javno zdravlje Engleske.

Mješavina gubitka tečnosti od znojenja u sadejstvu sa nižim krvnim pritiskom može da dovede do ozbiljnijih problema.

Srčani udari

Ako je osoba izložena vrelini na duži vremenski period, povećavaju se šanse za smrtonosne srčane udare.

„Znojenje vodi do dehidracije, što smanjuje količinu krvi. Zbog toga srca pumpa jače kako bi cirkulisalo smanjenu količinu krvi po tijelu”, kaže Toni Stabs. On je izvršni direktor Australijske fondacije za srce.

„Za ljude sa srčanim oboljenjima i one sklone srčanom udaru, ove promjene mogu da preopterete srce i završe se srčanim zastojem”, dodaje on.

Toplotni udar

Pored toga što negativno utiče na kardio-vaskularni sistem, izloženost visokim temperaturama u dužem vremenskom periodu može da izazove i toplotni udar, koji zahtijeva momentalnu medicinsku intervenciju.

Toplotni udar izaziva otkazivanje hipotalamusa, predjela mozga koji kontroliše tjelesne funkcije kao što su znojenje.

Nacionalna zdravstvena služba, tijelo koje nadgleda sve zdravstvene službe u Velikoj Britaniji, kaže: „Toplotni udari nastaju ako tjelesna temperatura pređe 40 stepeni Celzijusa, sprječavajući da ćelije i tjelesni sistemi funkcionišu normalno.”

Kad hipotalamus otkaže, on nam oduzima našu sposobnost znojenja i stoga kontrolisanja tjelesne temperature.

„Oni kojima se to desi mogu da iskuse ubrzano disanje, glavobolju, letargiju, zbunjenost ili čak gubitak svijesti. Ukoliko im se ne ukaže hitna pomoć, to može da se završi otkazivanjem više organa i smrću”, kaže NZS.

Smrt

Svake godine hiljade ljudi iz zemalja od Indonezije do Meksika umire zbog zdravstvenih problema izazvanih vrućinom.

„Ljudi mogu da umru za nekoliko sati ukoliko je spoljna temperatura viša od 38-42 stepeni Celzijusa sa visokom vlažnošću, kad tijelo ne može da se privikne na te uslove”, kaže Mukhmadiev.

Smanjenje količine vremena provedenog u aktivnostima napolju, unošenje vode i pravljenje čestih odmora može da pomogne da se tijelo brzo oporavi.

„Smrt i hospitalizacija od vrućine može da se desi ekstremno brzo (istog dana) ili da ima odloženo dejstvo (nekoliko dana kasnije) i za posljedici ima ubrzanu smrt ili bolest kod već od ranije narušenog zdravlja, naročito u prvim danima toplotnog talasa”, kaže SZO.

Šta možete uraditi da zaštitite svoje zdravlje?

• Izbjegavajte vrućinu: klonite se sunca i ne izlazite između 11 prijepodne i 3 popodne (najtoplije doba dana) ako ste osjetljivi na dejstvo vrućine.

Kako izaći na kraj s toplotnim talasom

• Hladite prostorije koristeći roletne ili reflektujući materijal na prozorima.

• Tuširajte se hladnom vodom ili pravite hladne kupke i prskajte se hladnom vodom.

• Pijte mnogo tečnosti i izbjegavajte pretjerani unos alkohola – voda, mlijeko sa malo masnoće, čaj i kafa su dobre opcije.

• Nosite vrećastu odjeću koja vas hladi, kape i sunčane naočare ako ste napolju.

• Provjeravajte prijatelje, rodbinu i komšije koji su možda manje sposobni da se staraju o samima sebi.

 bbc na srpskom (Izvor NHS UK)

pročitaj više