Milena Vučić sitno broji do drugog porođaja kada će na svijet donijeti ćerku. Milena koja ima sina Nikšu sa pjevačem i producentom Nikolom Burovcem, za nekoliko dana će prošitirit porodicu, kada će dobiti mezimicu kojoj su roditelji dali ime Sara.
-Sve je lakše kada smo tu jedni za druge, kad je lijepo i kad je teško. Ima li nas takvih? Ma da. Puna kapa. Hvala Bogu. Osjetiš tu podršku i ljubav kad je napotrebije.Velika me sreća zadesila , ali i velika tuga. Trudna i radosna, a ostala bez oca, pa tužna i slaba. Odrasteš preko noći, promijeni ti se svijest, prvo se pomuti, pa se pročisti. A ti stojiš tako nemoćno, a ipak ideš dalje. Gaziš. Ne okrećeš se . Samo ponekad. Isplačeš se, pa se vratiš osmijehu, nadi , budućnosti. Jer takav je život. On prolazi ali ljubav nikad. Ona ostaje da živi- napisala je emotivno Milenam, pa dodala:
-Deveti mjesec trudnoće. Izgurala sam. I dogurala. Isto to želim svima koju hrabro hodaju. Važno je sačuvati zdrav razum. Važno je voljeti svim srcem , ali i plakati kad ti se plače. I tako pobijediš. Kao vođa svog života, iz sve snage, glavom na gore i 13 kg plus. I baš me briga. Samo da je Sara živa i zdrava.
Goran May Janković, pijanista, kompozitor i profesor klavira, objavio je premijerno krajem prošle godine muzički spot inspirisan Larom Fabijan i njenom interpretacijom “Je suis malade”. Spotom, snimljenim u crkvi Svetog Duha u Kotoru i Perastu, Goran je zakoračio korak naprijed i očekuje da će ga ovaj i sljedeći slični projekti unapređivati kao umjetnika. Muzika je njegov život i njegov život je muzika. Studirao je pedagogiju i klavir van granica Crne Gore. Aktivan je kao koncertni pijanista u regionu i svijetu, a radi kao profesor klavira u Školi za srednje i osnovno muzičko obrazovanje Vasa Pavić u Podgorici.
– Došlo je vrijeme, odnosno stvorili su se uslovi kroz moje umjetničko sazrijevanje za novi početak. U umjetničkom smislu i u osnovi ništa bitno se nije promijenilo, samo sam na tren izmjestio fokus i zakoračio korak naprijed. Spot je prosto pečat na moje dugogodišnje razmišljanje i seriju analiza koje sam u istom periodu obavio. Da bi se čovjek bavio poslom kojim se ja bavim, mora da ima određeni senzibilitet, kreativnost i upornost, to su osnovni elementi bilo koje umjetnosti. Senzibilitet i kreativnost su, svakako, ključne karike u vizualizaciji, tako da sam već odavno u glavi imao jasnu sliku ovog projekta. Uspio sam da dočaram moj doživljaj muzike koji je u sinergiji sa ambijentom koji sam odabrao za snimanje spota. Spot predstavlja kompaktnu cjelinu kadrova koje sam snimio na našim prostorima i kadrova sa jednog od najuspješnijeg koncerata Lare Fabijan. Želio sam da moju emociju prenesem, da podsjetim da ljepota ne poznaje granice te je cjelokupan projekat išao i u tom smjeru. Doprinos ljubavi, ljepoti i nekim prefinjenim stvarima koje nas nose kroz život. Bila bi mi čast i zadovoljstvo da svi oni koji pogledaju spot, dožive, makar i djelimično, dio mojih melodičnih emocija koje sam prenio na instrument imitirajući ljudski glas. To i jeste zadatak jednog pijaniste- rekao je Janković za “Graciju”.
Na pitanje šta bi voli da mu taj put donese, te koje ciljeve je sebi postavio, Janković je odgovorio:
– Kako ovaj moj put ima svoj tok i normalan je slijed događaja, želio bih da moja nastojanja dožive prihvaćenost od strane slušalaca. Nijesam prvi umjetnik, a ni muzičar, koji je imao slične potrebe da kroz svoj umjetnički izraz dopre do publike na pravi način. Umjetnost je takva, preliva se iz jednog u drugi oblik. Daleko od toga da smatram da moja pomenuta težnja predstavlja jednostavnu misiju. Međutim, smatram da nije nemoguća. Težim ka ovakvoj vrsti konekcije sa publikom i očekujem da će me ovaj i svi sljedeći slični projekti unapređivati kao umjetnika. Manifestacija umjetnosti u svim oblicima nedostaje svima.
Prema njegovim riječima kompletnost samog umjetnika osjeti se najprije kroz kombinaciju stilova izraza. -Kroz ovaj projekat uspio sam da sagledam da se ono što znam i osjećam često koristi u muzici kao motiv i segment, koji se sa određenom senzitivnošću pretače iz ozbiljne u modernu muziku. To su vještine koje se djelimično uče, a djelimično ih nosite u sebi. Lično doživljavam i preživljavam i jednu i drugu muziku. Profesionalnom analizom najvećih hitova zabavne muzike nerijetko uočavamo elemente ozbiljne muzike. Znanje implementiranja stvara jednu pitku muzičku cjelinu koja je prijatna za uši širokih masa. U tome se ogleda suština latentnog žongliranja tema i motiva kroz određene žanrove- rekao je Janković.
Inače, Jankovićeva obrada je oduševila mnoge domaće javne ličnosti, ali i pjevačicu Katarinu kaju Ostojić koja je oduševljeno objavila Goranov video na svom Instagram profilu.
Pozitivan duh, neposrednost i širok osmijeh krase Anđelku Prpić, damu koja, kako kažu, uliva optimizam. Iako je domaća publika zavoljela kroz komične uloge, od 11. februara širom Srbije imaće prilike da je gleda u psihološkom trileru “Jedini izlaz”, gdje tumači glavnu junakinju Anu Kolar.
– Izazov je bio raditi ovaj film. Nakon što me je reditelj Darko Nikolić pozvao i rekao mi da mi daje glavnu ulogu, ja sam mislila da se on šali sa mnom. Pomislila sam: “Bože me oprosti, on me zove za glavnu ulogu u trileru. Kome bi to palo na pamet, ako nije neka parodija”. Međutim, kada sam pročitala scenario, koji se u dahu čita, za koji moram da pohvalim scenaristu Marka Popovića, zahvalila sam reditelju na ukazanom povjerenju i prionula na posao. Smatram da je značajna priča. Aktuelna danas, kao i prije mnogo godina i nažalost čini mi se i ubuduće. Siromašne zemlje nemaju kada da se bave traumatizovanima čak ni kada dođe do pitanja života i smrti, a kamoli predupređivanjem problema, dakle prevencijom. Možda uspijemo nekoga da osvjestimo i malo ojačamo, onda bi sve imalo smisla – kaže za “Super TV” Anđelka Prpić.
Ana Kolar je žrtva. Koliko je njen život probudio kod tebe emocija i da se saosećaš sa njom?
– Ana je inteligentna, obrazovana žena i uspješna advokatica. Gledano sa strane živi jedan lijep, situiran život. Ima porodicu, sina koji je divan dječak. No, imala je tu nesreću da joj je jako mlad poginuo muž u požaru koji je zadesio jedan beogradski klub. I dalje se vide posljedice takve traume, ali se ona bori kroz život. Planira da otputuje, nađe novi početak sa djetetom. Život joj se okreće naopačke i sve u šta je vjerovala postaje upitno. Opasno je kada se neko poigrava sa vašim umom, kada više ne znate nikoga kome možete da vjerujete. To je strašan momenat, kada žrtva nije svjesna ko je neprijatelj. Stvar se komplikuje kada dolaze drugi problemi: finansijski, emotivni, psihološki, porodični. Ana je doživjela ozbiljnu traumu kako u primarnoj porodici, tako i u tridesetim. Uz sve to pati i od disfunkcionalne amnezije – mozak izbriše sjećanja vezana za jaku traumu kako bi preživio. Mene je zanimalo kako se to manifestuje. Radila sam i konsultovala se sa dvojicom stručnjaka: Bojanom Pejuškovićem i Goranom Bajićem, našim uvaženim psihijatrima. Pomogli su mi da razumijem kroz šta takva osoba emotivno prolazi, sa čime se bori i kako se to manifestuje.
Koliko je danas tabu razgovarati sa psihijatrima, psihoterapeutima, zatražiti im pomoć?
– Imala sam sreću da mi u život dođe Maja Noveljić, moja divna koleginica i jedna od najboljih prijateljica. Ona mi je odškrinula ta vrata i objasna zašto je to nešto najnormalnije. Idemo na depilaciju, kod zubara, na fitnes, trudimo se da se zdravo hranimo, a odlazak kod psihotarapeuta – ne nikako. Iz mog iskustva najbolje što čovjek sam za sebe može da obezbijedi je upravo takav rad na sebi. Nema smisla da se bavite svojom spoljašnošću, ako unutra niste sređeni. Divno je kako sebe upoznajemo i razumijemo.
Da li si se plašila s obzirom na to što si poznata ličnost kako će to neko protumačiti?
– Nemam ja taj problem. Volim da idem na javna mjesta, da kupujem na rasprodajama, da sa sinom sjedim u parku. Ja sam čovjek od krvi i mesa. Imam identične probleme, dileme, iste me stvari raduju kao i ostale. Na kraju nemam nijedno negativno iskustvo. Ne znam da li je to srećna zvijezda, ali nisam imala razloga da sumnjam. Inače, ne spadam u kategoriji polučovjek-poluparanoja. Uvijek mislim pozitivno. Ne da mi je to neka nametnuta mantra, nego sam tako nabaždarena. Mislim da mi je to jedan od značajnijih kvaliteta.
I šta si tada govorila svom psihotarapeutu?
– Pomišljala sam kakav to ja problem imam? Ima ljudi, koji nemaju šta da jedu, pa su ne daj bože žrtve nekih ozbiljnih stvari. Što bi moja mama rekla: “Nisi ti gladna, ti si besna”. Vaspitani smo u tom duhu, da mislimo da je to bes. Ali ne, to je nasušna potreba. Da se malo pročešljaš, usmjeriš, da provjeriš sebe. I onda sam shvatila da nema potrebe čekati da se veliki problem desi. Naprotiv, još je bolje otići dok niste u velikom problemu ili da možda toga niste ni svjesni. Ja to upražnjavam godinama. Ranije je to bilo jednom, dva put nedjeljno, sada jednom u dvije, tri nedjelje. To je mentalna higijena koja je svima neophodna.
Da li si uspjela uz pomoć psihoterapije kvalitetno posložiš život?
– Psihoterapeuti vam dođu, barem iz mog iskustva, kao odraz u ogledalu. Zapravo sve do čega vi dođete i šta iznesete je već u vama. Samo kada to izgovorite naglas i percipirate drugačije. Jako je važno kada neko ide na psihotarapije da je svjesan da to želi, da mu treba pomoć bilo kakvog tipa. Razmišljala sam da li ću imati potreba da se dopadnem doktorki, da je šarmiram, da sve bude u cilju da na kraju ona meni kaže: “Bravo Anđelka, kako ste vi divna osoba”. A zapravo kada dođete na tu fotelju, konačno sve nametnuto otpadne, kao da vam neki serum istine ubrizgaju. I cijenite te momente.
Tvoj sin Jakša je dete koje je vrlo inteligentno, što se može vidjeti po videima koje postavljaš na Instagramu. Koliko je to olakšavajuća oklonost, pa si mogla s njim da pričaš o porodičnim odnosima, o tome da je došlo vrijeme da tata i mama stave tačku na svoj brak?
– Moj bivši muž i ja nismo stvari prepuštali slučaju. Nismo se pravili pametni, nego smo otišli da se konsultujemo s kim treba i kako treba pričati. Na kraju krajeva, ako nećete da idete kod nekoga, postoje knjige. Stvarno čovjek o svemu danas može da se edukuje, informiše. Da se izbjegne neka velika šteta. Ono što sam iz svega toga zaključila je da će dijete stvari doživjeti onako kako ih i vi doživljavate. Dakle, ne možete i ne treba lagati djecu. Ako mogu da dam savjet, konsultujte se sa stručnim licem, pomoći će vam, olakšati i bićete ponosni na sebe jer radite pravu stvar na pravi način i znajte da za sve postoji rješenje.
foto: Aleksandar Krstović
Da li ti reprizne epizode sitkoma “Andrija i Anđelka” laskaju ili ti stavljaju teret?
– Ne stavlja mi teret. To je posao na koji sam jako ponosna. I kao učinak, a i kada se sjetim tog procesa rada, uvijek mi lijepo oko srca. Ako se reprizira često, valjda je znak da je to dobro.
Da li si srećna žena?
– Ne znam, je l’ to smike da se kaže (smijeh). Je l’ to protiv uroka. Stvarno se ne bih žalila i zahvalna sam mom anđelu čuvaru. Uživam u životu i što bi rekao Čola: “Ništa ja tu ne bih dirao”.
Jesi li zaljubljena?
– Jesam, u život, cvijeće, ljude, dobre čizme, dobru klopu, vino, muziku… Sve volim.
Kraj godine i završnica DEUS-a bili su u znaku multimedijalnog autorskog projekta Dijalog – most do sloge Slobodanke Seke Martinović, koji je predstavljen u KIC-u Budo Tomović. Riječ je o prvoj vizuelnoj konferenciji u kojoj su riječi pretočene u boje, formu, pokret i zvuk kojim autorka nastavlja svoje djelovanje u angažovanoj modi, motivisana multikulturalnim i multietničkim bogatstvom Crne Gore, prednostima i vrijednostima zajedničkog života.
I ovoga puta priredili ste multimedijalni događaj kompleksan i po formi i po sadržaju. Šta je bila idejna okosnica projekta, koje umjetnosti i teme obuhvata? – Multinacionalno, multietničko, multikulturalno bogatstvo Crne Gore, vrijednosti i prednosti zajedničkog života, širina, tolerancija, poštovanje različitosti, raskid sa predrasudama, borba protiv diskriminacije u najširem kontekstu oduvijek su me inspirisale. S druge strane, dijalog – riječ koju često izgovaramo, ali je suštinski ne primjenjujemo, rekla bih i ne razumijemo, posebno u ovom vremenu, snažan je motiv. Raskorak između retorike upućene sa govornica i stvarnog života je toliko upadljiv da se često pitam da li je stvarno tako teško shvatiti i prihvatiti samo jednu činjenicu!? Da je jedino važan čovjek! Prva konferencija Dijalogom do sloge održana je 2019. u medresi Mehmed Fatih, u organizaciji NVO Prva ženska multikulturalna organizacija u Crnoj Gori. Okupila je žene različitih nacionalnosti, vjera i profesija koje dijele iste vrijednosti. Uspjeh konferencije koju su volonterski iznijele tri dame Ljiljana Đurović, Sandra Miličević i Lela Tuzović, a na kojoj su žene podijelile svoje priče, viđenja i iskustva sa zajedničkim zaključkom da je dijalog jedini put do sloge – bio je podstrek za dalje. Riječi sam pretočila u modu, boju, pokret i muziku i artikulisala se prva vizuelna konferencija. Moda je i ovoga puta poslužila kao sredstvo u scenskoj priči u kojoj se u prepletaju tradicije i sadašnjeg vremena šalju snažne i jasne poruke na putu u evropsku porodicu. Od ideje do premijere prošlo je godinu dana. Sve ambicije pale su u vodu pred prvim naletom korone, ali nije bilo odustajanja. Dijalog – most do sloge realizovan je zahvaljujući Sekretarijatu za kulturu i sport Glavnog grada Podgorice koji ga je podržao i uvrstio u program DEUS 2020. Dakle, tema je aktuelna, da li kao dugogodišnja umjetnica, novinarka, javna ličnost smatrate svojim zadatkom da afirmišete pozitivne priče i upućujete na ljepotu? – Tema je decenijski vrlo aktuelna, posebno u ovom društvenom trenutku. Bez obzira da li je neko javna ličnost ili ne, vjerujem da svaki čovjek u životu, ako nema potrebu ima obavezu da afirmiše sve pozitivne vrijednosti koje oplemenjuju, oblikuju, mijenjaju stavove pojedinca, samim tim i zajednice u kojoj živi. Ljepotu, estetiku nikada nisam posmatrala kao fizičku, modnu, umjetničku. Za mene to je oduvijek mnogo širi kontekst. A moda, u početku strast, igra, hobi, s vremenom i profesija, sjajan je način da kroz kreativni pristup povezujem događaje, ličnosti, teme i da, koristeći njenu neodoljivu masovnu prijemčivost, na svoj način reagujem na društvenu stvarnost i svijet oko sebe. Angažovana uloga mode već dugo definiše moj rad i svaki moj projekat nije klasična modna revija, već poruka. Moje profesije, novinarstvo, PR i moda spontano se povezuju, u stalnoj su interakciji i svaka nova priča je rezultat prethodnog razmišljanja, istraživanja, osjećanja, reakcije, bunta… Jednostavno, pronašla sam lični modus da se čuje moj glas.
Da li Vam se čini da je naše društvo pasivno u tom pogledu ili nedovoljno aktivno? – Deklarativno, retorički društvo je vrlo aktivno, ali suštinski problem je što se u realnom životu malo od izgovorenog, čak i potpisanog, ne primjenjuje. Zašto sam izbacila riječi, i nazvala ovu priču vizuelnom konferencijom? Baš zbog ishabanosti riječi koje stalno izgovaramo, ali ih ne čujemo. Riječi često ne stignu do uha, svijesti i srca onih kojima su upućene. Nestanu, pretvore se u šapat na tom putu. Do neke sljedeće prilike, sjednice, konferencije, sesije… Dakle, poenta je u tome što se ne čujemo, pričamo o dijalogu, a držimo monologe, nismo spremni da slušamo. Još manje da razumijemo. Generalno, mentalitet smo sa slabim senzibilitetom slušaoca. Za projekat ste odabrali žene iz različitih sfera javnog djelovanja, koja im je zajednička nit, a koja ih povezuje u okviru projekta? – Sve drage dame su imale svoje mjesto. I ulogu. I poruku. Bio je to osmišljen spoj različitih generacija žena iz javnog života, afirmisanih u svojim profesijama, kao i onih koje su se prvi put pojavile na sceni i nisu javne ličnosti. Većina njih su prijateljice koje na temu multikulturalnosti razmišljaju isto, koje cijene moj rad i podržavaju me svojim učešćem i prisustvom. I u prethodnim projektima. Ideja je bila da napravim multiekipu u kojoj će pored poznatih žena biti i studentkinja, službenica, menadžerki i učenica. Sam izbor dama je u najljepšem smislu otjelotvorio cijelu ideju. Zastupljene su sve konfesije i nacionalnosti i one su bile ta lijepa, koloritna, vizuela riznica različitosti u istoj kući. U tom crnogorskom đardinu, kako sam ga nazvala. Bez ijedne izgovorene riječi, pokretom, uz muziku, u sjajnoj interakciji poručile su da je jedini pravi jezik razumijevanja dijalog taj suštinski most koji nas spaja. Moram reći da su se fantastično snašle jer je performans zahtijevao i određene glumačke elemente. Koristim priliku da im se još jednom zahvalim što su u vrijeme epidemije našle i vremena i hrabrosti da me na ovaj način podrže. Pandemija nas je prebacila na druge vidove prezentacija, da li planirate ipak da ovaj projekat zaživi i izvede pred publikom kada se steknu uslovi? – Pandemija je globalno uticala na sve i na promjene se još navikavamo. Naravno, efekat bi bio potpun uz prisustvo publike, ali mogućnost novih vidova prezentacije čini projekte dostupnim širokom auditorijumu. Slijedeći cijeli svijet moramo se prilagođavati novonastalim prilikama. Očekujem, naravno, da ova priča nastavi svoj život kada se steknu uslovi i vjerujem da bi trebalo da je vidi svaki grad u Crnoj Gori. Posebno zbog činjenice da je projekat koncipiran kao ambijentalni, da zahtijeva lijepo vrijeme i da će dobiti na autentičnosti u zavisnosti od ambijenta u kojem se bude izvodio. Naš partner u projektu bio je Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, čiji je direktor, gospodin Salko Luboder, podržao i otvorio Prvu vizuelnu konferenciju riječima: “Sami naslov multimedijalnog programa Dijalog – most do sloge na poseban način otvara horizonte optimizma jer mi, naprosto, moramo pripadati onima koji više vjeruju svojim nadanjima nego sopstvenim strepnjama”. U saradnji s ustanovom koja uspješno djeluje na unapređenju manjinskih prava u oblasti kulture i afirmaciji multikulturalizma kao jedne od temeljnih vrijednosti savremene Crne Gore, sigurna sam da ćemo uspjeti da projekat nastavi svoj život.
Pandemija je poremtila i Vaše angažovanje na novom crnogorskom filmu čije snimanje je trebalo da počne u martu prošle godine. S obzirom da imate višegodišnje iskustvo kao kostimograf, koliko Vas takav rad i saradnja obogaćuju? – Riječ je o novom filmu Draška Đurovića Posljednja noć u zalivu, projektu koji već dugo s nestrpljenjem očekujemo. Fantastičan scenario, internacionalna ekipa koju čine slavna francuska glumica Mariza Berenson, Branimir Popović, Emir Hadžihafizbegović, Bojana Vejzović Gregorić, Stevan Kavazza, poznata glumica eks jugoslovenskog filma Špela Rozin, Milica Milša… Jednu od uloga tumači i velika holivudska zvijezda Majkl Madsen, drugi put u Draškovom filmu, koji je igrao i u prvom crnogorskom filmu koji je bio u konkurenciji stranog filma za Oskara, As pik – loša sudbina. Njemu se posebno radujem, jer je raditi sa tako velikom zvijezdom u prvom filmu bilo divno iskustvo. Kostimografija je posao kojim se sa najviše strasti bavim posljednju deceniju, zahvaljujući kontinuiranoj saradnji sa Draškom Đurovićem. Samo u 2019. dva sjajna TV filma, Hozentarus i Magični ključ. Kostimografija je veoma kompleksna, zahtijevna, ali i veći izazov. Tu ne slijedite samo svoju viziju kao u stvaranju kolekcije, već izučavate vrijeme, epohe, likove, karaktere, učite i obrazujete se. U ličnoj percepciji određenog perioda trudim se da ispoštujem stil, ne da ga repliciram , već da ga “doživim” i artikulišem svojim pečatom. Atmosfera stvaranja filma je “virus” kojim stalno podliježete. I vrlo je zarazan u mom slučaju. Posebno kada se dobro razumijete sa režiserom, kad poznajete njegov senzibilitet, kad se energetski podudarate. S druge strane, Draško mi s punim povjerenjem daje mogućnost ličnog kreativnog pristupa, što je vrlo važno. Snimanje se zbog situacije odlaže skoro godinu dana, ali unaprijed se radujem prvoj klapi. Lijepo iskustvo je i saradnja sa Gojkom Berkuljanom, talentovanim režiserom mlađe generacije. Spot za Vanju Radovanovića za Eurosong, deset spotova za obilježavanje jubileja 55 godina Televizije Crne Gore, svečana akademija povodom jubileja, spot za Ministarstvo odbrane Crne Gore… Divno je raditi sa mladima. Ta drugačija energija mi imponuje. Ja ih dobro pratim i ne osjećam generacijsku razliku, što je potvrda da dobro trajem.
Dio ste jednog divnog projekta nevjerovatne energije, KIC Pop Hora. Šta je toliko opčinjavajuće u tom projektu da su ga s toliko ljubavi prihvatili i članovi i publika u Crnoj Gori i regionu? – Pored nevjerovatne količine dobre energije koja nas je, znane i neznane, okupila u ovom vremenu otuđenja, raslojavanja, pada svih vrijednosti, KIC Pop Hor je postao utočište za sve nas “staromodne”. Mjesto u kojem sve generacije dijele zajedničku ljubav prema pjesmi, muzici, druženju, smjehu i zajedništvu. KIC Pop Hor je definitivno, više od muzike. A najveći benefit je to buđenje djece u nama, susreti, želja da dijelimo čistu radost zbog nečeg dobrog i korisnog što radimo. To je ono očaravajuće u ovom projektu. Decenijama sam na sceni i poznat mi je taj prožimajući trenutak zadovoljstva i ushićenja. Ali, priznajem, na svakom nastupu osjećam se kao pionirka na školskoj priredbi koja je dobila najveći aplauz. Uspjeh KIC Pop Hora je brzo prevazišao lokalne granice. Šta više, smatram ga fenomenom. Draga Snežana Burzan Vuksanović, od koje je sve počelo, ima mnogo razloga da bude ponosna na ovaj projekat. Zajedno sa članovima. Zahvaljujući njoj KIC Budo Tomović je postao srce kulture grada, a KIC Pop hor srce svih nas. Iza zavjesa i nastupa postoji i ona druga organizaciona, radna i teža strana koju publika ne vidi, čime se ona uspješno bavi. Nedostaju nam probe, nastupi, turneje… Svi sa nestrpljenjem iščekujemo trenutak kad ćemo se ponovo okupiti i poslije velikog zareza koji je korona nametnula, nastaviti dalje. Korona nije poremetila samo poslovne planove, razdvojila je i članove mnogih porodica. Vaša kćerka živi u Italiji, kako ste doživjeli taj period i da li je bilo mjesta strahu? – Korona je poremetila cijeli svijet. Period kada je sve onako naglo i tragično krenulo u Italiji bio je strašan. Kćerka živi u Rimu, koji nije bio zahvaćen u tolikoj mjeri kao sjever Italije, ali to nije umanjilo zebnju, strah, brigu, neprospavane noći… Nismo se vidjele više od godinu dana. Srećom tu su viber, skajp za svakodnevnu komunikaciju. Svaki razgovor se završava sa “čuvaj se” i “čuvajte se”. Tamo, kao i ovdje, život je zaustavljen i ograničen u mnogim sferama. Nije lako, ali već smo se obostrano privikle na okolnosti. Važno je da ostanemo zdravi, s optimizmom, ona tamo i mi ovdje. Svi smo iz ove situacije izvukli neke pouke, koje bi bile Vaše? – Vjerujem da je svaki čovjek u doživljaju ove pošasti imao amplitudu. Od nevjerice u početku, jer sve je bilo iznenada, preko straha, posebno od nepoznatog, do prihvatanja da je kovid tu. Takođe, vjerujem, da svijet više nikada neće biti isti. Kad se pandemija jednom završi. Život uvijek posmatram s one vedre strane te mi izolovanost i sva ograničenja nisu teško pala. Odjednom sam imala vremena da uradim stvari koje nisam stigla skoro 50 godina. Pronalazila sam nove načine da se družim, ispijam kafu posredno, da ispunim vrijeme nekim zaboravljenim stvarima, da se bavim sobom i kućom, da sa mojom sestrom uživam u Sutomoru u akcijama po dvorištu, farbanju i cvijeću. Da sa mojom dragom Oljom istražujem sopstveni grad pješke, sa rancem, kafom i sendvičima, i otkrijem novo zadovoljstvo. Zaustavljeni kovidom shvatili smo koliko nam je život bio u brzom tempu, koliko nas je vrijeme promijenilo, koliko smo zaboravili da život čine male stvari… Kovid nas je natjerao da zastanemo, preispitamo se, da ponovo posložimo vrijednosti. Vlastite pouke pretočila bih u poruke: zavirite u sebe, okrenite se drugim ljudima, razvijajte empatiju, mijenjajte navike, širite ljubav, spazite život i iza sopstvenih vrata… Najzad, i sam projekat je potvrda da se u kovidu i s kovidom opet može. Prilagođeno, naravno. Moda je uvijek Vaše sigurno utočište, poligon kreativnosti, stvaranja, igre… – Ako nije moda, tu je stari namještaj, reciklaža, četka i farba, odbačene šerpe koje postaju žardinjere, pisanje muzike, pjesma. Uvijek akcija i kreativna igra iza koje ostaje neki trag. Zato trajem! Čak i onda kada vas život zatekne, razočara, bude nepravedan, ispred mene je nešto na šta se usredsrijedim, što razvija moje pozitivne misli, daje snagu i podstrek da nastavim dalje. Krase Vas nevjerovatna energija i radni elan, prkosite godina i radom i izgledom. Koja je Vaša tajna? – Pozitivan stav prema životu. Prema svemu što donosi. Intuitivno pronalažanje najboljeg ugla posmatranja stvari koji mi olakšava određenu situaciju, problem. Sve je u glavi. U mentalnom imunitetu. U širini. U tolerantnosti. U praštanju. U individualnom načinu dekontaminacije od svega lošeg. U ljudima uvijek tražim ono dobro u njima zbog čega ću ih voljeti. Spremna sam da zažmurim i razumijem ružne strane. Godine doživljavam kao prednost. Nije sve privilegija mladosti. Tada sam bila samo mlada i nisam mnogo toga znala. Danas osviještena iskustvom i životom mogu reći – godine su samo broj. Sa kakvim emocijama i željama ste ušli u 2021. godinu? – Sigurna sam da dijelim želju cijelog čovječanstva: da se pandemija obuzda, završi, da sa novom sviješću, navikama i prioritetima nastavimo dalje, da globalno svijet poučen koronom bude bolji. Zdraviji, pravedniji i srećniji.
Mira Banjac iza sebe ostavlja nimalo lak period života i ne krije da joj je čitava situacija oko korona virusa veoma teško pala. Pandemija ju je zaustavila, primorala da ostane u svom domu, i onemogućila da radi posao koji veoma voli.
“Treba da radim dva filma, ali pitanje je kada će to sve da krene. U Banjaluci treba da radim film „Preživjeti Beograd”, čije smo snimanje već započeli ovdje u prijestonici. Ostaje pitanje ne kako ćemo preživjeti Beograd, nego kako ćemo preživjeti sve ovo što nas je zadesilo. Pravo da vam kažem, ničemu se ne nadam. Bojim se da ja, koja sam inače radoholik, ne potonem”, kaže obožavana Mira Banjac, koja otkriva i da joj je korona donijela neko čudno stanje i depresiju.
“Već duže vrijeme se borim sa depresijom, bezvoljnošću, i to nikako nije dobro, ali šta da se radi. Nisam bila kod ljekara jer sam, hvala Bogu, zdrava, ali ovo su jednostavno procesi koji, po mom mišljenju, nisu za ljekara, to je stvar bitisanja samog čovjeka. Ja sama osluškujem svoje tijelo i svjesna sam da sama i treba da se podignem na noge, te da se na neki način sporazumijem sa svojim organizmom i pomognem mu koliko sam u mogućnosti. Čuvamo se, zatvorili smo se, poštujemo sve mjere, pa šta nam bog da”, zaključila je legendarna glumica za “Objektiv”.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Mira je bila godinu dana u Prvoj proleterskoj brigadi. Djetinjstva se nerado sjeća. Nikada se ne bi vratila u to vrijeme. Život je nije mazio, ali Mira nikada nije odustajala.
“Ja, u stvari, uopšte i nisam bila dijete. Bila sam, eto, neko biće. Drugo, živjela sam kod babe. Moj otac je bio Amerikanac. Doveli su ga ovdje kad je imao dvadeset i neku godinu. Nije ni znao srpski, oženili su ga mojom majkom koja je bila lijepa djevojka”, rekla je Mira, koja se prisjetila i najgoreg perioda svog života.
Nakon što je diplomirala, Mira se udala za svoju prvu veliku ljubav – Andreju Jovanovića. Oni su se upoznali tokom studiranja u Novom Sadu, a Mira je sa 24 godine postala majka sina Branislava.
Glumica je prošla i kroz veliku finansijsku krizu, te je otkrila da je čak razmišljala sebi i da oduzme život.
“Jaukala sam beogradskim ulicama, bila sam na ivici da dignem ruku na sebe. Morala sam da pozajmljujem novac. Prvo sam naišla na zelenaše, koji su uzimali po tri puta više i to je bio rašomon. Jednog dana sam otišla u hotel, naručila kafu, sjela da napišem pismo i htjela da se bacim dolje”, prisjeća se Mira i dodaje:
“U jednom trenutku pozvao me je Stipe Delić. Kaže hoće da radim veliku glavnu ulogu. Bila je to čuvena Marija, zbog koje su me šišali do glave. Ugovor je bio milionski. Potpišem i vratim sve dugove. To je bio moj mrak, ali i pročišćenje. Pola dinara više u životu nisam pozajmila”.
Glumica Svetlana Ceca Bojković (73) hospitalizovana je u KBC “Dragiša Mišović” zbog zaraze korona virusom.
Glumica je smještena minule srijede u KBC “Dragiša Mišović”, PCR je pozitivna, ima upalu pluća, ali je stabilno, nije na kiseoničkoj potpori.
Nekoliko dana je bila u kućnoj izolaciji, pa je potom hospitalizovana. Kako se navodi, budući da je ranije imala kardiovaskularnih problema, iz predostrožnosti je smještena u bolnicu.
“Hvala vam na brizi, dobro sam. Uskoro ću, nadam se, kući “, rekla je Ceca za Kurir.
Posljednje zajedničke fotografije koje su Igor i Severina objavili na svojim Instagram profilima sada su izbrisane.
Par već nekoliko mjeseci ne živi zajedno i sve su glasnija šuškanja o njihovom razvodu. Severina je ljetos, dok se uveliko govorilo da su u bračnoj krizi, Igoru čestitala rođendan. Te fotografije više nema na Instagramu.
“Ovom divnom muškom stvorenju Igoru Kojiću srećno uplovljavanje na 33 okretaja! Srećno, ljubavi”, napisala je Severina. On joj je odgovorio komentarom.
“Kažu da su ‘Isusove godine’ najsrećnije. Hvala, ljubavi”, napisao je Kojić i dodao emotikon srca.
Posljednje zajedničke fotografije para koju je objavio Kojić takođe više nema na toj društvenoj mreži. Igor je u opisu fotki, koje je objavio nakon što su se otpratili s Instagrama, napisao: “Ljubav koja se ne mjeri likeom i followom. Moj anđeo, najljepša duša i najbolja majka na svijetu.” Sada se predomislio, pa je sve fotografije izbrisao.
Mnogi fanovi nagađaju kakav je odnos supružnika, a neki od njih smatraju da je samo pitanje dana kada će neko od njih dvoje objaviti da su već razvedeni.
Malo je prijateljstava na estradi, ali njih dvije su uspjele preko deceniju da održe dobar odnos i da su stalno u kontaktu.
Nina Petković i Ana Bebić upoznale su se tokom učešća u muzičkom talent šou programu „Operacija Trijumf“ prije 12 godina i postale prijateljice.
Gostujući na TV „Prva“ u emisiji „Šok tok“ Ana Bebić je ostala šokirana kada je putem skajpa ugledala Ninu Petković koja se uključila iz svog doma u Tivtu.
– Budi fina i blaga prema meni- rekla je Ana kroz smijeh, kada je voditeljka pitala Ninu da otkrije neku tajnu nje i Bebićeve.
-Ima dosta toga. Ali to je između nas. Ona je moja prijateljica. U neku ruku mi je i kao sestra- rekla je Nina Petković, a onda je Ana nastavila:
-Mnogo sam se obradovala. Baš je mnogo volim. Dugo smo sarađivale. Tako bih otišla u Crnu Goru i ostala po dva mjeseca tokom ljeta. Non- stop smo radile. Uživale. Stalno se čujemo. Baš je volim kao sestru. Jedva čekam da se situacija malo smiri ne bi li ona došla nama ili mi njoj.
Glumica Rilada Kadrić Šebek, poznatija po ulozi Marije iz “Žikine dinastije” umrla je iznenada sinoć u 57. godini u Atini gdje je u posljednje vrijeme i živjela.
Vijest o glumicinoj smrti objavio je njen prijatelj Dušan na Fejsbuku, koji je ovu informaciju potvrdio za “Kurir”.
“Iz naših života otišla je sinoć Rialda Šebek (1963-2021), glumica i psihoanalitičarka, draga drugarica. Rasplakao sam se poslike ne znam ni ja kog vremena – sva kriza i depresija oko korone i ličnog života u doba ove društvene kuge nije mi dala povod da stupim u kontakt sa svojom tugom jer pokušavam da budem jak i preživim”, počeo je on.
On se prisjetio kako su se upoznati i istakao šta mu je ostalo u sjećanju na Rialdu.
“Rialdina smrt je to učinila. Neočekivano, prebrzo. Ljudi imaju tendenciju da misle da niko blizak nikada neće otići, makar ne naglo, jer to je najteže, kada izgubimo nekog bez nagovještaja, bez prilike da se rastanemo, bez riječi. Kada je rez života tišina. Upoznali smo se prije tri godine, na grupi koja se bavila kapitalizmom i depresijom – organizovao je to u REX-u Nebojša Milikić, bili su tu i Tanja Marković i Pavle Popović. Sjećam se njenih seminara na kojima se razgovaralo o filmu i psihoanalizi. Gledali smo Larsa fon Trira “Kroz talase”, kao i Pedra Almodovara, film “Koža u kojoj živim”. Uvijek je imala lucidne interpretacije i nevjerovatnu analitičku energiju. Voljela je Kejt Buš koliko i ja, oblačila se elegantno, uvijek doterana, ponekad previše “buržoa” za moj ukus, ali je i u tome ona bila – ona. Upoznala me je sa Isidorom Stanišić, odlično plesnom umjetnicom čije vam predstave toplo preporučujem. Učestvovala je nam mom seminaru iz filozofije psihoanalize na Filozofskom fakultetu i izložila jednu svoju studiju slučaja, sa klijentkinjom čiji je život tokom terapije učinila mnogo boljim. Bila je i podrška tokom ove krize. Posljednji put sam je pomenuo u razgovoru sa Pavlom. Njegova majka je upoznala Rialdu u Atini, a ona joj je rekla: “Dušan puno voli Pavla”. Ne može se psihoanalitičarka prevariti kada je rineč o ljubavi. Sa tom ljubavlju se i rastajem od tebe, draga Rialda.”
Pjevačica Nina Žižić na društvenoj mreži instagram objavila je radosne vijesti, a čestitke stižu sa svih strana.
Naime, Ninina sestra Jelena se porodila i na svijet donijela preslatku djevojčicu kojoj su ponosni roditelji dali ime Dunja.
Nina se od svoje sestričine ne odvaja i ushićena je, ali joj je sestra Jelena dala jednu zabranu.
Pjevačica je htjela da objavi fotografiju na kojoj je Dunja, ali je oatala uskraćena za taj momenat jer kako je napisala sestra Jelena joj to ne dozvoljava.
Jugoslovenska glumica Mira Furlan umrla je u 65. godini, objavljeno je na njenom zvaničnom Tviter nalogu, prenose mediji.
Glumica je preminula u srijedu 20. januara.
Uzrok smrti još nije poznat, ali je kreator serije Vavilon 5 u kojoj je igrala i koji se oprostio od nje na društvenim mrežama, rekao da je već neko vrijeme imala probleme sa zdravljem.
Mira Furlan je rođena u Zagrebu 1955. godine.
Bila je članica Hrvatskog narodnog kazališta, a pamte se njene uloge u filmovima Otac na službenom putu, U raljama života, Za sreću je potrebno troje, Lepota poroka.
Sa suprugom, rediteljem Goranom Gajićem, preselila se u SAD 1991. zbog krize u Jugoslaviji.
Već 1993. godine je u seriji Vavilon 5 tumačila ulogu Delen, što ju je proslavilo u SAD.
Glumila je i u popularnoj američkoj seriji Izgubljeni.
U Hrvatsku se vratila 2002. godine, kada je glumila glavnu ulogu u predstavi koju je režirao Rade Šerbedžija.
Tijana Dapčević je odgovorila na sva strašna pitanja koja se u jeku optužbi za silovanje mogu pročitati na društvenim mrežama.
Glumica Milena Radulović, koja je optužila bivšeg nastavnika Miku Aleksića za silovanje, naišla je na veliku podršku javnosti, ali, nažalost, svjedoci smo i negativnih komentara na društvenim mrežama.
Ovim povodom se oglasila pjevačica Tijana Dapčević, koja je odgovorila na svako sramotno pitanje na društvenim mrežama vezano za Milenu Radulović.
Njen objavu na Instagramu prenosimo u cjelosti:
“Zašto je tek sad progovorila?!
Ne znam, možda zato što i dalje ima vas koji stalno ponavljate da su žrtve silovatelja i pedofila to same tražile, da su sigurno nekako, nečim provocirale, da su same krive… i vrlo često imate potrebu da pravdate neoprostive stvari. Zašto?!
Ako je ćutala do sada, mogla je da nastavi da ćuti zauvijek.
”Kako uvijek dođemo do toga da treba o svemu da se ćuti? Kako vam nije dosta ćutanja? O malim i velikim stvarima, o onoj planini koju ste napravili ispod tepiha trpajući sve probleme tamo, o nasilju i zlostavljanju? A možda i nije ćutala, nego je nailazila na ljude koji su bili gluvi za njenu muku, baš tako kao vi.
Sigurno je sve izmislila jer joj je propala karijera, treba joj neka uloga.
Pa da, lakše je povjerovati da je neko izmislio svoju tugu, nego da je jedva, konačno, poslije toliko vremena, skupio snage da ponovo sve proživi objašnjavajući svaki detalj i odgovarajući na ko zna koliko pitanja prilikom podnošenja prijave…
Sram vas bilo za svaki komentar na ovu temu koji nije podrška, nego ućutkivanje žrtvi.
Ćutanje nije zlato. Nije nikad ni bilo. Sve tišine jednog dana postanu vrisak”, napisla je Tijana.
Emina Jahović napuni je 39. godina, a tim povodom otkrila je mnoge stvari koje sigurno niste znali. Za magazin „Blic Super TV” otkrila je svoje najdublje emocije, pričala o novoj ljubavi ali i istakla šta bi muškarac trebalo da posjeduje.
Pop zvijezda koja je godinama unazad osvajala publiku moćnim glasom, prije nekoliko mjeseci otisnula se u preduzetničke vode. Uspješno je lanisrala beauty liniju, a zbog velikog interesovanja sada se potpuno okrenula poslu pa je rjeđe viđamo u muzičkim projektima.
Samostalna i samosvjesna dama, s odličnom dugogodišnjom karijerom, iza sebe ima i brak i dva prelijepa sina. Na svoj 39. rođendan otvorila je dušu i iskreno progovorila o novoj ljubavi, Mustafi i tome kako doživljava godine koje neminovno dolaze…
“Muškarac mora da posjeduje unutrašnju snagu, koja pokreće ženu da bude ono što jeste. A to je ono što malo muškaraca ima. Bez obzira na to koliko oni bili imućni, koliko su sposobni, vrlo malo muškaraca želi da svoju ženu vidi u najboljem mogućem svijetlu. Mislim da je ljubav dopunjavanje i beskrajno davanje i ono što bih željela je iskrenost, smisao za humor i ta unutrašnja snaga i muška energija koja je svakoj ženi potrebna”, počela je Emina svoje izlaganje za “Blic Super TV”.
S obzirom na to da se i nakon razvoda njihov odnos još uvijek stavlja u pitanje, Emina Jahović sada je potpuno jasno stavila do znanja kakav je njen odnos s bivšim suprugom. Zbog mnogih spekulacije da se strasti između njih nisu smirile, pop zvijezda jednom za svagda stavila je tačnu i objasnila kako njih dvoje funkcionišu nakon što su se razišli.
“Mustafa će uvijek biti otac moja dva sina, ali ništa više od toga. Cijenim ga i poštujem zbog toga što sam provela mnogo, mnogo vremena s njim. Što se tiče nove ljubavi, to ne može nikada da se isplanira. Postoji vrijeme za nešto, a ja sam trenutno preokupirana poslom, svojom kućom i svojom djecom i sada mislim da mi nije vrijeme za ljubav, ali sam u principu uvijek otvorena za te stvari. Ipak, znajući sebe i svoje kriterijume, neće biti lako”, rekla je Emina koja se potom osvrnula i na svoj 39. rođendan želeći sebi sreću, uspjeh i zdravje ističući da su joj godine donijele trezvenost da neke stvari sagleda s realne strane…
“Mislim da smo u posljednjih godinu dana svi sebi željeli prije svega zdravlje, a i svima oko nas. Svjesni smo da se nalazimo u jako teškom periodu i da je zdravlje trenutno najveći luksuz, zato je to uvijek prva i najveća želja. Ali pošto se u 2020. godini rodio moj bjuti brend i napravio stvarno veliki uspjeh i u Turskoj i u Srbiji, kao i u Crnoj Gori, želim da se to nastavi i da jednog dana bude brend koji predstavlja Srbiju u svijetu”, rekla je Emina.
“Punim 39 godina i nisam o petoj deceniji razmišljala. Sada kada ste me to pitali, malo sam se uplašila. U principu dosta toga sam naučila. Ja sam bila zrela i sa 18 godina, sada sam u nekim situacijama podjetinjila, ali sam i mnogo sazrela. Imam pomiješana osjećanja u vezi s tim. Ono što su mi definitivno donijele godine to je da više nemam tolerancije za gluposti koje sam mogla ranije da trpim. Ne obraćam više pažnju na to šta ljudi misle i pričaju, što je najvažnije od svega, jer je jedino na šta mogu da se oslonim moja savjest, koja je jako čista u svakom smislu te riječi”, iskreno je zaključila Emina.
Nekoliko djevojaka, od kojih su neke maloljetne, prijavilo je policiji da ih je silovao ili seksualno uznemiravao Miroslav Mika Aleksić, čuveni vlasnik škole glume. Jedna od njih je renomirana mlada glumica Milena Radulović (26), koja gradi karijeru i u Rusiji, gdje je za godinu dana snimila film i dvije serije.
– Šest godina sam bila u školi Mike Aleksića kada me je silovao. Imala sam 17 godina. To se nije dogodilo jednom. Ponavljalo se – kaže Milena Radulović u razgovoru za „Blic”.
Insistira na tome da „ovo nije samo moja priča” i da „ovo nije moja riječ protiv njegove”, već tvrdi da je u pitanju sistem zlostavljanja djevojčica koji je Aleksić temeljno gradio decenijama.
U školu Mike Aleksića, poznatu i cenjenu, deca se upisuju od pete ili šeste godine, a najkasnije sa 13 godina. Milena Radulović je deo grupe postala sa 11 godina, a u grupama je bilo od 25 do 30 polaznika.
– Grupa je imala dobre strane. Čitali smo jednu knjigu nedeljno, išli u pozorište, gledali filmove, bili smo kulturna, dobra djeca. U grupi se propagirala religija, časovi su počinjali molitvom „Oče naš”, djevojčice su dolazile u suknjama, dječaci u cipelama, kosa i nokti su morali biti uredni. Ali uvijek je bilo strogo, surovo. On je bio veoma strog, a svi su govorili: „Pa, dobro, on jeste surov, ali takav je Mika, on ima svoje metode”. Postojala su jasna pravila – kaže Milena Radulović.
Audicije za prijem djece su bile masovne. Prijavljivalo se po nekoliko stotina mališana, u zavisnosti od generacija, a Aleksić je birao sedam-osam najdarovitijih. Odmah po prijemu, Aleksić bi razgovarao s roditeljima, informisao ih o ceni, časovima, kodeksu oblačenja i naglašavao jednu bitnu stvar: da je to prvi i poslednji put da se s njima viđa. Objašnjavao je da i najmlađi polaznici mogu da se popnu do drugog sprata i sami donesu novac za školarinu.
– Govorio je da su deca mali ljudi, a nama je prijalo kad čujemo: „Vi ste samostalni, ovo je nešto samo vaše.” Poništavao je roditelje i njihovu ulogu, ali tada nam to nije djelovalo sporno – kaže Milena Radulović.
Nisu sva djeca dolazila kod Mike Aleksića da bi postali glumci. Čak ni Milena, kako sama kaže, do 15. godine nije razmišljala o glumi kao pozivu. U školi su se radili lijepi zadaci, išlo se na izlete po Srbiji, na vašare, pijace. Djeca su učila da kuvaju domaću supu. Bile su to neke vrijednosti koje su i roditeljima bile po volji.
Sve ovo je kod dece polaznika stvaralo osjećaj strahopoštovanja i vrhunskog autoriteta u odnosu prema svom učitelju Miki Aleksiću.
Milena Radulović tvrdi da je iz takvog svijeta, strogog i ustrojenog, ali ipak sigurnog, preko noći prešla u pakao seksualnog zlostavljanja kada ju je, kako kaže, Mika Aleksić prvi put silovao početkom novembra 2012. godine. Imala je 17 godina, a on 61.
– Do tog trenutka nisam pomislila da je takvo nešto uopšte moguće. Nisam ga poznavala takvog i u tom periodu bila sam ubeđena da sam jedina i sama. Bio je to šok. Slom! To je za mene bila druga porodica. Zaista! – kaže Milena Radulović.
O detaljima zlostavljanja ne želi da priča za medije. Sve je već kazala policajcima.
– Mika je vodio računa da se to (seksualno zlostavljanje, prim. nov.) dogodi u toku časa, ali u sobi pored one u kojoj su bili ostali učenici, ili u periodu kada se zbog prijemnog na FDU intenzivira rad. Nije ostavljao prostor da neko posumnja da se tu dešava nešto toliko užasno – kaže Milena Radulović.
Tvrdi da je Mika Aleksić identičnu šemu seksualnog zlostavljanja sprovodio i s drugim djevojkama, koje su ga takođe prijavile policiji.
– Sve je pažljivo isplanirao. Koristio je situaciju što smo bile u šoku. Osim toga što vam se sve to dešava, uvijek je tu bio i strašan osjećaj da je tu, u blizini, gomila druge djece – kaže Milena Radulović.
Kako kaže, kad god bi neka od djevojaka pružila verbalni ili fizički otpor, nailazila je na upotrebu sile ili ignorisanje.
Milenu Radulović su prilikom gostovanja na televizijama uvijek najavljivali kao glumicu koja je prošla Mikinu školu. Poslije onoga što je preživjela, kako kaže, prošla je kroz različite faze. Najprije nemoć, slabost, a kasnije stid. „Nevjerovatan stid”, kaže. Mrzjela je sebe, osjećala sramotu. Najviše od svega, pojavio se ogroman osjećaj krivice zato što nije uspjela da se odbrani. I kako da sve ispriča roditeljima?! Da li će ih povrediti, upropastiti im živote?
– Njegova manipulacija i ide ka tome da vam usadi ogroman osjećaj odgovornosti, saučesništva, krivice. I, na kraju, neki strah da ćete u tome ostati sami – kaže Milena Radulović.
Glumica koja posljednjih godina karijeru paralelno gradi u Srbiji i u Rusiji nekoliko godina išla je na psihoterapiju i posvećeno radila na sebi.
– U trenutku tog čina ja nisam imala svijest o posljedicama, one su dolazile kasnije. Bilo je to poništavanje svake vrste samopouzdanja, sigurnosti – kaže Milena Radulović.
Nije imala snagu od početka da priča. Moralo je mnogo vremena da prođe, ali se trudila da se postavi kao neko s kim mlađe djevojke mogu da razgovaraju. Uvijek je razmišljala o tome koliko bi manje propatila da je imala nekog ko bi je upozorio.
– U novembru se pojavila nova Mikina žrtva. Maloljetna, meni do tada nepoznata, pozvala me je, a zatim smo se povezale. Povezale smo se sa još nekoliko djevojaka, razgovarale i odlučile da je vrijeme da ovo prestane. S ovom svješću, skrivanje zločina i prećutkivanje bilo bi jednako što i sam zločin. Postale bismo saučesnice ako bismo sada prećutale neposredno znajući da postoji još pet potencijalnih novih maloljetnih žrtava – kaže Milena Radulović.
Njen život se nastavio i sada vodi karijeru u dvije zemlje, Srbiji i Rusiji. Kaže da je odlučila da istupi u javnosti kako bi “upozorila potencijalne žrtve i roditelje da se strašne stvari dešavaju u centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici, u najuglednijoj školi glume”, kao i da o ovome ne smije da se ćuti, jer pedofilija nije podložna diskusiji.
– Najstrašnije je što je teren pripreman godinama, od ranog djetinjstva, od strane jednog monstruma, a djevojke koje su sa mnom i ja ne možemo da dozvolimo da neko proživi onož što smo mi. Ovo nije osveta, iako je i ta faza u meni postojala, ali je davno završena. Sve mi, žrtve Miroslava Aleksića, ulazimo u ovo zato što je nedopustivo da se više i dan ćuti. Neke djevojčice, rođene 2003. ili 2004. godine, upravo prolaze kroz takvu vrstu torture – kaže Milena Radulović.
Ona ranije nije poznavala dvije devojke koje su zajedno s njom prijavile Aleksića policiji. Mnogo su mlađe, pa nije bilo mnogo prilika da se sretnu.
– Ovo nije pitanje lične satisfakcije, ovo se mora zaustaviti, jer se dešava sada, ovih dana. Ako ćutimo, mi smo svjedoci, dozvolili smo zlo! Znam da se moj glas čuje više, a i najstarija sam od djevojaka koje su ga prijavile. Osjećam ogromnu odgovornost prema toj djeci, prema društvu, ali i prema sebi. Ovo je stvar koja mora da se dovede do kraja. Radimo ovo hladne glave. Očekujemo podršku, jer pedofiliju ne može da podrži niko. Ne plašim se osude javnosti, više nemam razloga da se bilo čega plašim. Takođe nadu i snagu ulio mi je besprekoran rad nadležnih koji su momentalno imali sluha za našu situaciju. Mi govorimo o silovanju maloletnica koje su godinama u kontaktu s monstruoznim manipulatorom koji nije samo izmanipulisao devojčice, svoje učenice, njihove roditelje, već cijelo društvo, svaka osoba koja je čula čuveno ime i prezime i imala pozitivno posredno ili neposredno mišljenje o ovom čovjeku je njegova žrtva koliko i mi – kaže Milena Radulović.
Milena Radulović se nada da će se i druge javne ličnosti, glumice, oglasiti poslije njene priče. Da neće osjećati strah od osude ili uticaja na reputaciju.
– Nadam da će se same javiti i sve prijaviti. Mnoge su sada majke i bolje razumiju da silovanje djece mora biti zaustavljeno. Ne samo ovo, nego i svako drugo silovanje. Mi ne govorimo o čovjeku koji je nedavno po Tijaninom zakonu osuđen na doživotnu robiju, hvala bogu, gdje je jasno da je čovjek klinički slučaj i psihopata koji ima mozga samo da zakolje. Ovo je monstruozna mreža, inteligentno sklopljena u najvišem krugu društva, od najranijih godina upakovana u najplemenitije forme umjetnosti i religije čovjeka koji, korak po korak, zna šta radi i s predumišljajem dolazi do cilja. A taj cilj s predumišljajem je silovanje maloljetnih djevojaka – kaže Milena Radulović.
– Neizmjerno sam ponosna što djevojke i ja poslije određenog vreme- na zajedno stajemo ovome na put. Ovo nije „me too” pokret, apelujem da govorimo o silovanju maloljetnih lica, monstruozno izmanipulisanih od strane narciosidnog psihopate, koje je Aleksić pripremao za čin odmalena. Moje obraćanje javnosti usmjereno je na podršku svih prethodnih žrtava (a ovo traje 35 godina) da se jave tužilaštvu, bez straha, jer će naići na profesionalan rad i pristup, kao i na sve žrtve bilo kakvog seksualnog uznemiravanja ili silovanja. Niste same, nijedna djevojčica, djevojka ili žena ne smije da proživi, ili ne daj bože proživljava bilo šta slično – kaže Milena Radulović.
Milena Radulović završila je glumu u klasi Biljane Mašić na FDU. Prvu ulogu dobila je po završetku prve godine studija u televizijskoj seriji „Jedne letnje noći” u režiji Ivana Stefanovića, a po motivima romana „To je bilo jedne noći na Jadranu“ Milice Jakovljević (Mir-Jam).
Po završetku studija usledile su uloge u filmu „Patuljci sa naslovnih strana”, te u serijama „Besa”, „Pet” i „Državni službenik”. Početkom 2019. godine debitovala je glavnom ženskom ulogom, bolničarke Jasne u filmu rusko-srpske produkcije „Balkanska međa”. U Rusiji je imala prije dva mjeseca premijeru blokbastera „Superdubina” i hit TV serije „Ivan Grozni”. Ove godine imaće tri premijere, a već neko vrijeme više radi na ruskom nego na srpskom tržištu. Potiče iz ugledne beogradske porodice.
Severina ljubav doživljava kao najjače i najmoćnije oružje. Kao majka kojoj je oduzeto starateljstvo nad djetetom, tuga, patnja i bol bili su dio njenog života veoma dugo. Iz svega toga vazdigla ju je samo sinovljeva ljubav. Osim snage koju je pokazala, Severina je dokazala i da je žena u potpunosti sposobna da bude najljepša i kada joj je najteže. A tome samo mogu da nas nauče teške borbe koje vodimo u životu.
Možda se čini da je Severina Kojić konačno srećna, međutim kao i kod većine srećan izraz na licu ne znači uvijek i da je zadovoljstvo u potpunosti prisutno.
Ljubav rađa heroje
Hrvatska pop zvijezda koja je u proteklom periodu bila glavna tema medija zbog izgubljenog starateljstva nad djetetom, te i navodnog razvoda od Igora Kojića, pokazala je veliku snagu koja joj je umnogome pomogla da se izbori sa svim životnim demonima. Spas i mir tražila je u svom sinu, a povodom navodnog kraha braka nikada se nije ogašavala. Neko bi pomislio „ćutanje je odobravanje„ ali je u njenom slučaju bilo zlato. Ono što je nije interesovalo u potpunosti je anulirirala, a kada su se sve sile zemljine teže usmjerile samo na nju ona je vikala na sav glas u nadi da će neko čuti njen vapaj. Dok je cijela planeta pričala samo o koronavirusu, ona je bolovala od nečeg mnogo goreg – tuge!
“Ja sam jedna mama kojoj je sedmogodišnji dječak prije 117 dana iščupan iz zagrljaja i odveden iz svog krevetića. Ja sam samo jedna mama koja se u tih 117 dana budila u suzama svih tih dana, osim možda 10, koliko je u tri i po mjeseca prespavao u našem domu. Sanjala sam ga i noćas i plakala. Neopisiva bol, pomiješani osjećaji zbog koronavirusa i patnji ljudi koji su oboljeli, a ne znaju zašto. Ne znamo ni kako se liječi, ni koliko će ovo trajati, nema lijeka… Moj “korona virus” traje od 28. novembra 2019. godine, kada sam saznala da mi je sin, koji je od rođenja sa mnom, koji je sa mnom živio u sreći i veselju, okupan ljubavlju, jednom nepravomoćnom mjerom i presudom koja je došla kao korona, ne zna se zašto ni kako, oduzet, a u hrvatskom sudstvu se nikad nije dogodio ovakav slučaj”, rekla je tada neutješna Severina.
Zemljotres u duši i tijelu
“Kada mi je bilo najteže, kada sam mislila da mi se ruši tlo pod nogama, pjesma me je vukla za rukav. Sada kada nam se doslovno trese pod nogama, kada se trese Petrinja, Sisak, Majske Poljane, Glina, Strašnik i okolna mjesta, čovjek zanijemi pred silom prirode. Ali čovjek je obdaren nadom i vjerom i one umiru posljednje. Niste sami, niste ostavljeni. Život je borbeno polje, ali najteže borbe najjači vode”, glasio je njen nedavni status na „Instagramu” kojim je pružila podršku njenim mnogobrojnim sugrađanima zbog teških potresa u Hrvatskoj.
Nakon što je i sama preživjela emotivni zemljotres, ljuljanje pod nogama činilo se kao temeljna potvrda svega onoga što je preživljavala u dubini svoje duše od tog kobnog 29. novembra 2019.
Severina je, čini se, prava osoba koja je svoje herojstvo uspjela da pretoči u nekoliko redova iskrene podrške i mnogima pruži toplinu i ljubav koja im je u ovim trencima zaista potrebna.
Baš kao što je i njoj bila kada je gubila tlo pod nogama…
Rajka Kujundžijević, rođena Milovanović, slikarka, rođena je 1950. u Kotoru, od oca Stanimira Milovanovića i majke Ljubice Grgurević. Udovica, bila je udata za neuropsihijatra dr Nikolu Kujundžijevića, sa kojim je izrodila troje djece: Anastasiju (1970.), Krsta (1971.) i Veselina (1975.). Iako je završila samo srednju tehničku školu, njene slike su kvaliteta akademskog umjetnika. Naslikala je dosad nekoliko stotina slika, priredila nekoliko samostalnih izložbi i učestvovala na brojnim kolektivnim izložbama slika. Njene slike se nalaze gotovo na svim kontinentima. Slikanje je za nju život u nekom drugom svijetu, ljepšem od postojećeg, u svijetu gdje mašta iz ništa može da stvori svašta.
Da se ne zaboravi, Rajka Milovanović je i dva puta zaredom ponijela lentu najljepše djevojke Crne Gore, 1968. u Herceg Novom i 1969. u Budvi. Bila je i druga pratilja za izbor Mis Jugoslavije, u oraganizaciji poznatog časopisa „Politika Bazar”. Rajka je i sada lijepa i izgleda bar desetak godina mlađa nego što jeste.
Gubitak sina Veselina je potpuno promijenio njen život, pa od tada traži spas u meditaciji, molitvi i alternativnoj medicini.
“Godine 1968. sam postala punoljetna, osamnaest godina. Redovno sam išla na plažu hotela “Fjord” sa svojom rođakom i bratom, koji je bio moj pratilac po očevom naređenju. Imala sam puno obožavalaca, malo ko me je uistinu zanimao. To ljeto u Kotoru se pojavila Tamara Bakić, naša poznata manekenka i predstavnik “Bazara”, sa zadatkom da pronađu djevojke koje će se kandidovati za ljepoticu Crne Gore. Mnogi su preporučili mene, pa me je dotična dama potražila na plaži. Ljubazno me je zamolila da ručamo zajedno u hotelu “Fjord” i ja sam pristala. Dugo smo razgovarale o mogućnosti da učestvujem na izboru ljepotice. Naravno, ja sam bila voljna, samo je prepreka bio moj otac, kojeg smo dugo ubjeđivali da se saglasi sa prijedlogom o mom učešću za izbor Miss Crne Gore. Ona je jako insistirala da slučajno ne odustanem. Tako je i bilo, otišla sam u Herceg Novi i smjestila se u hotel “Toplu”. Iznenada, dobijam temperaturu 39°C i sa recepcije pozovu ljekara. Dobijam terapiju, da bi mi sjutra bilo bolje. Nijesam znala šta se dešava dok sam ležala. Nijesam znala ni kako druge djevojke izgledaju, niti ko je u žiriju. Dok mi je stizala garderoba poznatih kreatora, u sobu mi je ušla naša poznata glumica Ružica Sokić. Nije mogla da izdrži, a da me ne vidi. Dok me je zagledala prokomentarisala je kako svi pričaju o meni. Tada sam shvatila da i ja imam neku šansu i da se poražena neću vratiti u Kotor, jer bi to bilo kao da je “Primorac” izgubio”, kaže Rajka.
Foto: Facebook
Ona dodaje da je šetala pistom, a od reflektora i sijevanja bliceva nije vidjela ništa.
“Onako bolesna i uplašena, imala sam vještački osmjeh na licu. Pogledala sam u jednom trenutuku prema žiriju, a naš poznati slikar Mario Maskareli mi daje znak da se smiješim. Iako nijesam razumjela šta mi je pokazao, ja sam se instiktivno smješila još više pa je i u žiriju nastao ogroman smijeh. Nije se dugo čekalo na zbrajanjem glasova, ali za mene je to bila vječnost. Najednom čujem svoje ime: proglašena sam za MIS CRNE GORE 1968. godine. Primila sam lentu pobjednice, primala poklone, uslijedila su brojna čestitanja, a ja nijesam znala što se sa mnom dešava. Nijesam očekivala svoj izbor pa sam bila u radosnom šoku. Nakon proglašenja, u hotelu “Topla” je uslijedio bal u čast mis Crne Gore. Ono što me je fasciniralo u svemu tome je trenutak kada sam došla sa tvrđave Kanli kula u hotel: cijelo osoblje hotela “Topla”, ukljujući direktora, sačekali su me u špaliru i sa svakim sam se pozdravila. Na terasi hotela bio je koktel, svirala je muzika i pjevali su Nada Knežević i Tozovac. Imala sam čast da sjedim sa članovima žirija, našim poznatim slikarom Vojom Stanićem i njegovom suprugom Nadom, Marijem Maskorelijem, Ružicom Sokić i drugima”, prisjeća se Rajka.
Poslije pobjede slijede pozivi za reklame, modne revije, honorari, poziv da bude član žirija za mis Podgorice.
“Moj otac, uplašen za mene, šalje u pratnju brata, kome je to bilo zabavno. Nijesam se uzgordila, samo sam od jedne stidljive djevojke postala samosvjesna dama. Pripremala sam se za izbor mis Jugoslavije, proučavala sam modu i stil, nabavljala garderobu. Moj slikarski nerv me nije napuštao, crtala sam kreacije i maštala da postanem kreator. A za to mi se ukazivala prilika, ali nijesam imala razumijevanje roditelja. Govorili su da je to neizvjestan posao i da siđem sa nebesa. Vodila sam svoju majku sa sobom, najzad da i ona izađe iz kuće, i to na Zlatibor, u hotel “Palisad”, u društvu jugoslovenske elite estradnih umjetnika, književnika, novinara… Jedino smo mi djevojke imale stroga pravila. Nijesmo imale kontakte ni sa kim osim sa frizerom, šminkerom i kreatorom. U sobi sam bila sa Ivonom Puhijero, djevojkom Dragana Džajića, tadašnjeg najboljeg fudbalera Evrope. Lijepo smo se družile, ona Dubrovčanaka, a ja Kotoranka. Dragan je zvao često telefonom i oslovljavao je Jagoda, malo je ko znao da joj je to drugo ime. Na ovom izboru mis Jugoslavije pobijedila je upravo Ivona, a ja sam bila četvrta. Bilo je to nezaboravno druženje na lijepom Zlatiboru, u tatinom rodnom kraju. Vratila sam se u svoj grad i te godine završila srednju školu”, kaže Rajka.
Došlo je ljeto 1969-to i novi izbor za mis.
“Dobila sam tada pismo od lista “Bazar”, u kojem me lijepo mole da i te godine učestvujem u izboru za mis jer je, kako kažu, ove godine slaba konkurencija i da ne znaju koga će da izaberu. Pismo je potpisala Ruška Jakić koja je tada bila sekretar lista, a urednica je bila Zorica Mutavdžić. To pismo sam shvatila veoma ozbiljno. Odlučila sam da idem, jer već imam iskustva. Ako vidim da nemam šansu, samo ću predati lentu pobjednici”, riječi su Rajka koja nastavlja:
“Stigla sam u budvanski hotel “Internacional” da upoznam ostale djevojke i doživjela šok, svaka ljepša od druge. Među njima se naročito isticala Budvanka, manekenka Vanja Palunko, plava, visoka i samouvjerena. Krenula sam polako nazad, ali nije bilo šanse, Ruška nije dozvolila. Ne sjećam se kako me je ubjedila da ostanem. Druge djevojke me nijesu gledale dobronamjerno, gledale su u stilu – šta ova više hoće. U svemu sam učestvovala kao automat, bez takmičarskog duha. U žiriju je bila prošlogodišnja mis Jugoslavije Ivona Puhijero, moja drugarica. Vidjevši šta se sa mnom događa, samo je rekla: “Glavu gore i ispravi leđa kad hodaš, kao da su ti sve lađe potonule”. Imala sam veliku tremu. Bila mi je muka sve do trenutka kad mi je Ivona još dodala da imam velike šanse da budem mis i ove godine. E, to me je ohrabrilo i došla sam sebi”.
Prema njenom riječima posmatrala je konkurentkinju Vanju, a i ona nju.
“Činilo mi se da sam joj ipak bila simpatična, pa smo porazgovarale. Rekla mi je da je roditelji tretiraju kao princezu, a ja sam pomislila u sebi da moji roditelji ne bi popustili ni da sam mis svijeta. Došla je i noć izbora, tu je negdje žiri, publika, sve je prepuno. Došli su i moji Kotorani, a ja nijesam znala kome li će publika aplaudirati. Pista je bila preko bazena, razmišljala sam samo da pratim stazu, malo lijevo-malo desno, samo da ne padnem, kakav bi to bio blam. Bila sam peta po redu za izlazak. Izašla sam na pistu i poslušala savjet Ivone – ispravila se i bila sigurna, uslijedile su ovacije. Mislila sam da nije moguće, skandirali su moji Kotorani: Rajka! Rajka! Rajka! Poslije sam se tome smijala i pomislila da nijesu možda pogriješili i došli da navijaju za naš vaterpolo klub „Primorac “, bazen je – bazen”, prisjeća se ona.
Rajka kaže sa je sve teklo proceduralno, vladala je velika nervoza među djevojkama.
“Ja sam tada bila vrlo smirena, vjerovatno su mi pomogle te ovacije. Uslijedilo je proglašenje najljepše – opet ja! Vanja je bila druga, a Živana Zenović prva pratilja. Nastalo je komešanje. Kažu – izlazi da primiš lentu. Vanja mi je iskreno čestitala. Dobila sam najveći buket karanfila koji sam ikada vidjela, tu je i lenta, čestitanja mnogih novih prijatelja, novinara i umjetnika koje sam upoznala protekle godine. Opet isto, ali na drugom mjestu. U hotelu „Internacional ” (koji je srušen u zemljotresu 1979.) slijede brojna snimanja. Upoznala sam se sa pravim kreativcima i ljudima koji to sebe nazivaju. Imala sam 19 godina i prijalo mi je prepoznavanje na ulici i da se nađem na naslovnoj stranici „Bazara” (koji je tada bio prestižni časopis u bivšoj Jugoslaviji). Nudile su mi se filmske uloge, muzičke grupe su se raspitivale kakve su moje glasovne mogućnosti. Moji roditelji su bili jako zabrinuti i nijesu me vidjeli ni u čemu sličnom, a ni ja sebe. Moja majka se nadala da ću se dobro udati, tako da skine „brigu sa vrata “, a ja sam joj se zaklinjala da to neću napraviti”, priča ona.
“Nijesam ni svjesna da su moja volja, nadanja, želja i snovi van domašaja moje moći. Prst sudbine kojom sam vođena odavno je upleten u moj život, a da toga i nijesam bila svjesna. Zapravo, potaklo me je jedno sjećanje sa snimanja na slovenskoj plaži za naslovnu stranu „Bazara “. Bilo je ljetnje popodne. Dok smo se namještali za snimanje, u jednom momentu su moj pogled i moj duh odlutali od stvarnosti. Okrenula sam se oko sebe i nijesam vidjela nikoga, samo osjećanja, jarka svjetlost obasjava grad i plažu, nestvamo plavo-zeleno more reflektuje sunčevu energiju. Fascinantna svjetlost, pogled i duh lagano se šire prema pučini. Vratim se u stvarnost i kažem sebi: ovdje bih mogla da živim. To je samo tren, a kao da je vječnost. Mislim da je taj trenutak odredio moj život, a da ja toga i nijesam bila svjesna”, naglašava Rajka.
“Kako sam već rekla da sam postala prijateljica sa Vanjom Palunko, njen raskošan dom i divni roditelji su me toplo dočekali. Bila sam čest njihov gost, kao i moj Vanja. Iščekivale smo savezno takmičenje, zabavljale se, išle smo na korzo. Bila sam sama, jer tada nijesam imala momka. To je ono prokletstvo, što više udvarača – to ti se nijedan ne dopada. Sudbinski srijećem u Vanjinom domu dr Nikolu Kujundžijevića. Lijep, pametan, sa stilom, siguran u sebe, brzo me je osvojio, a i ja njega. Bila sam po njegovoj volji, lijepa, tiha, progovorim po neku riječ, a svaka na svom mjestu. Vrlo brzo mi je ponudio brak na koji sam pristala i time srušila snove mnogih mladića koji su se nadali da budem njihova. Ne želim ni da idem na savezno takmičenje, ali ipak odlazim za Beograd.
Dogovaram se o budućnosti sa Nikolom, koji ništa nije prepuštao slučaju. Na saveznom takmičenju sam bila druga pratilja MIS JUGOSLAVIJE. Morala sam biti prisutna, a Nikola je već tada pokazivao ljubomoru. Sve sam napustila jer me snaga ljubavi odvodi dalje. Sjedili smo u „Maderi “sa budućom kumom i prijateljima kada se Nikola naljutio bez razloga, i tada smo raskinuli. Kada me je vraćao u hotel, na jednoj raskrsnici smo doživjeli saobraćajnu nesreću. Kola su bila potpuno uništena, a mi smo, na sreću, prošli samo sa lakšim povredama. Tada je shvatio da ne treba da se odvajamo. Neću mnogo komentarisati kako sam prošla kod oca, kod organizatora – Bazara, koji su me smatrali za finu djevojku, otmenih pokreta i tako okarakterisali i u medijima”, prisjetila se Rajka.
Folk zvijezda Svetlana Ceca Ražnatović (46) već neko vrijeme je u emotivnoj vezi sa Bogdanom Srejovićem (38) iz Beograda, piše “Blic”!
Bogdan
Prema riječima izvora bliskom paru, upoznavanje se desilo na rođendanu Cecine prijateljice, a poslij nekoliko nedelja druženja, započeli su romantičnu ljubavnu vezu.
Inače, Bogdan je dugi niz godina u ugostiteljstvu i veoma je uspješan u svom poslu. Iz njegove emotivne prošlosti, svakako treba pomenuti da iza sebe ima brak, razveden je skoro pet godina, a ćerka Iskra mu je centar svijeta.
Glumac Nenad Jezdić otvorio je dušu nakon preležanog korona virusa. On je imao samo riječe hvale za medicinske radnike i pohvalio njihovo zalaganje.
“Osjećam se bolje, i poslije preležanog virusa mogu samo da zaključim da je on i dalje svima nama užasna nepoznanica. Želim da napomenem da sam zadivljen odvažnošću i hrabrošću ljudi koji imaju posla sa pacijentima. Pacijent je jedan i usmjeren sam na sebe, a tu su servirke, medicinske sestre, medicinsko osoblje, primarijusi… ljudi koji svako jutro uđu u svaku sobu, svako jutro prate parametre svih bolesnika i u svakom tom kontaktu sebe izlažu ogromnom riziku. Skidam kapu svima sa kojima sam komunicirao”, rekao je Nenad Jezdić za “Blic” i nastavio:
“Opet je to minimalno što mogu kao čovjek koji im se divi i koji im je zahvalan da uradim. Hvala vam, doktori majstori. Čini mi se da je veoma destruktivna psihoza koja se stvara oko virusa. Destruktivno je mnoštvo senzacionalističkih i neprovjerenih informacija. Čini mi se da vi novinari, a sada i ja koji pričam o tome, na neki način treba da spustimo te tenzije. Stalno se nude terapije, rješenja, “ovo briše koronu”, “taj i taj je imao ove simtpome”, “ta i ta osoba ima takvu upalu pluća i u toj je bolnici”…, ističe glumac i nastavlja:
“Postoji i nešto što treba da bude svojevrsna intima u bolesti. Ko sam i ja da pričam o koroni? Treba ljudima dozvoliti da ostanu dostojanstveni i u svojoj bolesti, a nekako smo svi mi s insistiranjem na priči o tome zanemarili činjenicu da čovjek treba da ostane dostojanstven i kad mu je najteže i kada boluje. Zaprepašćujuće mi je da ja nisam ni stigao da uđem u bolnicu, a u medijima su već o tome objavljene netačne informacije. U vrijeme pravih iskušenja i nevolja svi treba da se trudimo da radimo svoj posao na pravi način. Pouzdane, istinite, etične i relevantne vijesti u ovakvom trenutku imaju možda i veće dejstvo od protokola za liječenje od virusa kovid 19. Na vama u čijim glavama nastaju te vijesti je uzvišena i časna odgovornost i obaveza”, zaključio je Nenad Jezdić.
Voditeljka i spisateljica Vesna Dedić boravi u glavnom gradu Crne Gore gdje je Božićne praznike provela sa porodicom.
Vesna je boraveći u Crnoj Gori proslavila i ćerkin 20 rođendan.
Srećna majka je ćerki Lenka, koja studira u Holandiji, posvetila emotivnu poruku na Instagramu.
– Lenki sam za svaki rođendan poklanjala više slobode i više povjerenja jer je dokazivala da sam u pravu kada tvrdim: Ne vaspitavaju se ženska djeca tako što im govoriš šta sve djevojčica ne smije, već govoriš šta sve može. Umjesto zabrana treba dati slobodu. Upotreba slobode je veća odgovornost od poštovanja zabrana. Poštovati zabrane mogu i glupaci, a ne iznevjeriti onog ko ti je dao slobodu samo mudri i oni koji istinski vole- napisala je Vesna.
Modna kreatorka Verica Rakočekić istakla je kako bi bio grijeh da neko ko sada ima 38 godina zauvijek ostane sa nekim ko će za dvadeset godina imati više od 80.
“Važno je da znaš šta u životu možeš da očekuješ. Ako sa 65 godina uđeš u vezu sa nekim ko je 35 godina mlađi od tebe, groteskno je i ružno izigravati djevojku. To nije stvar izgleda, to je stvar mozga”, rekla je Rakočević ja televiziju Prva.
Dodaje da je život čudna pojava i da se nikad ne zna kada i kako će se nešto završiti.
“Dešava se da su i vršnjaci dugo u vezi, čak od srednje škole i da ih poslije deset godina braka i ne znam koliko djece više nema”, zaključuje Verica Rakočević.
Crnogorski pozorišni i televizijski glumac, Andrija Milošević, koji je publiku osvojio nizom sjajnih uloga, među kojima i Andrije iz humorističke serije „Andrija i Anđelka“, gdje mu je „bolju polovinu“ glumila Anđelka Prpić, sve poslove koje je počeo završio je, a sada, kaže, gleda u nebo.
Inače, u otvorenom razgovoru za „Dnevni avaz“ rekao je da se dobro osjeća. Jedan od najpopularnijih komičara u regionu govorio je i o koronavirusu, koliko nam je potreban humor, šta bi bio da nije glumac i šta misli kuda ide ovaj svijet.
“Nastupam za pozorište “Boško Buha” trenutno. Teatar na Brdu neće raditi do februara, jer je nemoguće organizovati se trenutno na visokom nivou. Dakle, situacija zahtijeva radikalne odluke, kako god da okreneš”, rekao je Milošević.
Kako gledate na ovo stanje koronavirusa, ima li straha i pridržavate li se svih mjera?
“Straha nema, a mjera se pridržavam. Očigledno je da ova situacija nije kontrolisana i da je nije moguće objasniti. Niko nigdje nije dao nikakav odgovor, jedino su u međuvremenu uspjeli da se adaptiraju i na neki nov način reklamiraju kako ipak nešto znaju. Pokazalo se da i ovi najbogatiji u suštini nemaju pojma. Prosto su samo bogati”.
Izjavili ste jednom da se u cijelom regionu osjećate kao kod kuće. Ima li razlike u publici od države do države i shvatanja humora?
“Nema razlike. Ljudi imaju iste probleme i na isti način reaguju, a i vole isti humor. Taj naš zajednički humor. Ovaj naš region je mjesto gdje živim. Moje mjesto”.
Imate li neku poruku da pošaljete ljudima i kada će, prema Vašem mišljenju, ovo ludilo proći?
“Ovo ludilo će proći, ali ono ludilo, naše balkansko, koje se zove mržnja, e to je do svih nas. To ludilo ljudi slični meni i ja pokušavamo da izliječimo. Ako se zapitate što nam ne ide, znajte da nam ne ide niti će nam biti bolje samo zbog toga. Bukvalno mi je nevjerovatno koliko je postalo nemoguće da naši ljudi jedni druge poštuju. Da su toliko daleko unazad otišli, da čak ne dozvoljavaju jedni drugima da se izražavaju kako god žele i da to nikoga ne vrijeđa. Moja poruka mladima je sljedeća – vaš identitet grade vaša djela, lična, ljudska. To je vaš trag i vaše ime i prezime. Nijedan drugi simbol ne može zamijeniti čast i obraz”.
Jelena Karleuša objavom na Instagramu oduševila je svoje pratioce.
Ona je napisala da iako je ateista, da sa zadovoljstvom uči djecu tradiciji svog naroda, ali i tradiciji, Slovenije, Hrvatske, Bosne, Kosova, Crne Gore i Austrije.
“U nama teče krv svih tih naroda. Otac mi je Srbin, majka Slovenka, jedan djeda iz Like, drugi iz Slovenije, jedna baka iz Bosne, druga sa Kosova, a prababa Austrijanka.
Šta sam onda ja? Ja sam ČOVJEK. I volim i poštujem sve vjere i nacije, jer kad se sve sabere i oduzme, kada je frka, mi smo svi isti. Jedina podjela je u našim glavama. Prema tome, budite dobri ljudi i učite svoju djeci pravim vrijednostima. Oni su bolja budućnost”, napisala je Karleuša.
Šarmantne sestre Ivona i Anita Čović, talentovane se i uspješne dame u poslovima sa kojima se bave. Ivona u glumi, a Anita u svijetu PR i produkcije.
A ono što posebno privlači pažnju jeste njihova ljepota koju su naslijedile od majke Mile.
Gospođa Mila, svojim damskim izgledom i držanjem nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Ranije nam je Anita pričala koliko joj porodica nedostaje i kako komuniciraju.
-Češće koristim viber. Trudim se da se čujem sa porodicom svakodnevno. Oni su moja najveća podrška i iskreni fanovi. Moj divni otac Velibor i majka Mila i moje dvije sorelle Sanja i Ivona. Nedostaju mi svakog jutra i večeri. I tako će uvjek biti- rekla je ranije Anita.
Inače, Anita i Ivona imaju još jednu sestru Sanju koja se rijetko pojavljuje u javnosti.
Bivša teniserka Ana Ivanović i njen suprug, fudbaler Bastijan Švajnštajger svake godine podjednaku važnost pridaju i katoličkom i pravoslavnom Božiću.
Nakon čestitke koju su uputili svojim obožavaocima povodom katoličkog Božića, sada su obilježili i praznik koji praznuju ljudi pravoslavne vjeroispovijesti.
Jedan detalj posebno je oduševio njene obožavaoce na prazničnoj fotografiji, a u pitanju je česnica, neizostavni dio svake božićne trpeze.
“Mir Božiji, Hristos se rodi, srećan Božić svima koji ga slave u januaru”, poručili su Ana i Bastijan uz širok osmijeh.
Britanska glumica Helen Miren inspiracija je brojnim mlađim ženama pa ne čudi što je na društvenim mrežama ponovno aktuelan intervju koji je prošle godine dala za britanski Campaign.
“Ljudi mi traže razne savjete o karijeri. Ali zaista ne znam šta bih im rekla”, rekla je oskarovka.
“Moj savjet bi im bio da ne kasne i ne budu šupci. Zgrabite prilike objeručke i dajte sto posto sebe. Ne možete uticati na to kako vas drugi ljudi vide ili na to šta misle o vama. Pomirite se s tim.”
Miren kaže da bi mlađoj sebi dala jedan savjet:
“U ovim godinama, kada bih mladoj Helen Miren mogla dati samo jedan savjet, rekla bih joj da koristi riječ ‘od**bi’ puno češće.”
Helen je i ambasadorka L’Oreal kozmetike. Kaže, dugo je vremena trebalo da u reklame namijenjene zrelim ženama zaista uđu zrele žene.
„Izluđivalo me kad bi reklame za proizvode za njegu kože prikazivale curice od 15 ili 16 godina. U tridesetima sam gledala to i mislila: o čemu vi to je*eno govorite? To je bilo smiješno i jako me ljutilo.“
Glumica je u vrijeme američke predizborne kampanje žestoko kritikovala Donalda Trampa nazivajući ga “dinosaurom koji mrzi žene”. Nije zaobišla ni Melaniju, nakon što je u javnosti jednom prilikom odgurnula suprugovu ruku.
“Gledala sam taj snimak i pomislila da je ona jedna od najmoćnijih žena u svijetu jer ga može srušiti. To je zamalo i učinila i to samo jednom rukom. Jasno mu je dala do znanja da je ne dira. Znate, ja sam porijeklom iz istočne Evrope, a mi imamo mračne duše. Vidjećete, ta mračna slovenska duša uskoro će isplivati na površinu”, rekla je ova filmska zvijezda.
Svojim talentom i glasom miluje dušu. Svaka pjesma je na svoj način umjetničko djelo u koje Marko Luis ulaže dio srca i duše.
Koliko vas je korona poremetila na privatnom i poslovnom planu? -Poremetilo me je do te mere da sam morao sve nastupe da otkažem. Sa druge strane drago mi je da sam proveo toliko vremena kod kuće sa sinom i ženom. Doživik sam svaki sekund odrastanja mog sina i za to sam veoma zahvalan. Prije bi rekao da me je naterao ovaj period da završim neke stvari koje nikada nisu bile prioritet , a opet su predstavljale opterećenje.
Izdali ste singl i album “Sloboda”. Koliko je danas ta riječ luksuzna? -Ne bi rekao da je luksuz. Svako interpretira svoju slobodu. Mislim da je bitno samo da se razlikuje šta je stvarno sloboda i šta nam je predstavljeno kao sloboda. Mislim da možemo da utičemo na to ako radimo na sebi.
Da li uz slobodu danas nužno mora da ide i bunt? -Pronalaženje slobode se dešava unutar svakog čovjeka, a ne borbom protiv nekoga ili nečega. Mislim da treba biti buntovnik u sebi i boriti se protiv svojih loših osobina, slabosti i mana.
Koliko vam je porodica pokretač?
-Porodica mi je veliki pokretač, balans i ljubav.
U vašem glasu se osjeća emocija. Koliko je važno da ono što pjevate osjetite odnosno da ste proživjeli? -Hvala. Ne razmišljam pravo da vam kažem o tome. Važnije mi da osjetim emociju publike koja se pronađe u mojoj interpretaciji. A uživam i ja u svom glasu, što je mislim isto veoma bitno.
Šta za vas predstavlja Nova godina i koje su vam želje za 2021? -Imam samo želju da smo zdravi i da smo zajedno. To želim i vama!
Svoj i jedinstven, Slavko Kalezić, sam je stvarao svoj put. Nije želio da ide nečijim utabanim stazama. Nekada neshvatljiv, Slavkova glavna snaga potiče iz porodice, posebno majke. Plače i kako kaže suze čiste dušu. Voli život i diše ga punim plućima.
Ovih dana preokupirani ste pozorišnim predstavama. Uprkos koroni, uspjeli ste da odigrate neke predstave, ali i da radite na novim. Kakav je osjećaj?
-Predivan. Privilegovan sam. Najiskrenije. Trenutno radim tri pozorišna projekta i beskrajno se radujem probama koje mi donose enormnu količinu radosti i spokoja.
Koliko je korona uticala na vaš poslovni, ali i privatni život?
-Što se tiče inostranstva, sve je otkazano i pomjereno za 2021. godinu. Od početka ove situacije, preuzeo sam stvari u svoje ruke i, uz konstantno poštovanje mjera, nisam dozvolio da strah upravlja mnome. Kreativnost me je obuzela i to je bio moj bijeg od realnosti koja jeste surova. 2020. godina je na mene djelovala poput preporoda. U duhovnosti je spas. Pametnome dosta.
Uvijek ste pozitivnog i veselog duha. Koliko tjerate sebe da uvijek budete takvi?
-Ne tjeram sebe. Prosto sam takav. Mislim dobro. Vjerujem u dobro. Vodim se dobrom. Radim na sebi i gledam, isključivo, u svoju baštu.
foto: Dimitrije Nedeljković
Kada plačete da li ste od onih koji to radi između četiri zida ili?
-Zavisi od situacije. Ne treba se stidjeti svojih emocija. Osjećam, dakle, postojim. Plač zna da bude djelotvoran. Suze čiste dušu.
Mnogo ste vezani za majku. Šta vam ona najviše zamjera, kritikuje?
-Ona je moj heroj. Zahvalan sam svakom danu koji imam sa njom. Jutarnja kafa uz razgovor sa mojom Mamuškom je neprocjenjiv doživljaj. Uvijek me savjetuje da se ne dajem previše određenim prijateljima. I u pravu je.
O čemu sanjate?
-Sanjam o tome da moja monodrama ‘Soulfood” doživi uspješno premijerno izvođenje i da ima dug pozorišni život.
Šta za Vas predstavlja Nova godina?
-Sumiranje utisaka. Preispitivanje. Volim da se osamim i tiho ispratim godinu koja je za nama. U novu godinu ulazim sa željom da me zdravlje služi. Ostalo se sve nadovezuje na to.
Legendarni pjevač Predrag Živković Tozovac vjenčao se u četvrtak 31. decembra, sa svojom životnom saputnicom Emilijom Mimom, prenose beogradski mediji.
Slavni pjevač koji će 22 januara napuniti 85 godina i Mima riješili su da formalno ozvaniče vezu nakon 40 godina ljubavi i zajedničkog života.
Njihovovom vjenčanju prisustvovalo je svega nekoliko najbližih prijatelja koji su Tozovcu pjevali “Podignimo uvis čaše, Toza se ženi”.
Mima koja je od Tozovca mlađa dvije decenije na vjenčanju nosila je narandžastu suknju i sako, a Tozovac tamno odijelo.
Čarobni glas Lene Kovačević topi i najtvrđa srca, a miluje dušu. Ova lijepa žena damakog držanja sve fascinira izgledom, ali i muzikom koju stvara. Suprug Veljko, kao i sinovi Vuk i Teodor su njena velika podrška.
Koliko vas je korona poljuljala na poslovnim, ali i na privatnom planu? -Poljuljala nas je sve realno. Trudila sam se da u pauzama kada se situacija smirivala snimam novu muziku… Tako da je važno što sam 2020. godine puno toga novog snimila a što ostavljamo za 2021. da prestavimo publici.
Nedeljama unazad sluša se vaša obrada pjesme “Leto je” kojoj ste dali poseban nježni pečat. Mnogi u komentarima ostavljaju da vaš glas miluje i da se osjeća kultura. Koliko vam to daje vjetar u leđa? -Drago mi je naravno da je naisla na sjajan odziv pjesma i zaista me raduje kad ljudi uživaju u nečemo na čemu smo radili. Na kraji sve svodi na to – da nekome to prija i da muzika u ovo vrijeme kakvo je sada posebno nas podiže.
Vrlo ste odmjereni, dama od stila. Jel’ se to uči u kući ili se s tim rađa?
-Hvala na komplimentu, ja se prirodno tako osjećam i ponašam pa ne mogu da lociram tačno odakle dolazi, samo znam da je nekako uvijek bilo meni važno da se osjećam dobro u svojoj koži.
Šta učite djecu? Šta da nikada ne zaborave?
-Da budu prije svega dobri, da razmišljaju i budu empatični. I voljela bih da znaju da od svega pomalo naprave šalu, uz humor se bolje živi!
Šta za vas predstavlja Nova godina?
-Obično je to vreme koje nekako nas sve zbližava, pravi neku rekapitulaciju prethodne godine i daje vreme za predah. Puno sam radila prethodnih godina, posebno smo mnogo nastupali u decembru pa je taj prvi januar značio vrijeme odmora a ove godine ucimo da praznike doživimo na drugi način.
Da li ste tokom korone preispitivali sebe?-Svakako. Sada smo zaista dobili vrikeme da razmišljamo, voljela bih da neke zaključke sačuvam i za kasnije, da ne zaboravim.
Da li nas u 2021. očekuje neka nova pjesma?
-Bože zdravlja očekuje nas nekoliko novih pjesama, i dueti i moji singlovi, tome se zaista radujem jer imamo opasno lijepu muziku!
Crnogorski pjevač Sergej Ćetković uživa u svojoj oazi mira, a supruga Kristina, kao i ćerke Lola i Mila su njegova najveća sreća i zadovoljstvo.
Koliko je korona uticala na vaš život?
-U velikoj mjeri, naravno, kao i kod svih. Cijela ova godina, koja polako ističe, je bila veoma izazovna i teška, ali se nadam da ćemo u 2021. konačno sve ovo ostaviti iza nas i nastaviti normalan život. Ne gubim nadu, vjeru i optimizam da će sve biti dobro.
Dosta vremena provodite sa djecom. Kojim postulatima se vodite prilikom vaspitanja ćerki?
-Pravim porodičnim vrijednostima, onim koja nas uče da cijenimo ono što imamo, da volimo, da dijelimo, da budemo upućeni jedni na druge, da razmjenjujemo emocije i lijepe životne trenutke. Učimo ih da budu dobri ljudi, da izrastu u kvalitetne osobe koje će poštovati kako sebe, tako i druge i da nikada ne odustanu od svojih snova.
Koje su to situacije zbog kojih sebi kažete da ste srećan čovjek?
-Svaki trenutak proveden sa porodicom, familijom i prijateljima, kao i sa publikom na koncertima, svaka nova pjesma, svaki dječiji osmjeh, putovanje, ljubav kojom sam svakodnevno okružen uz Kristinu, Lolu i Milu. Sve toliko jednostavno, a najveće i najvažnije u životu.
Koliko je kompromis bitan za brak?
-Uz ljubav, poštovanje, razumijevanje i podršku, veoma bitan.
Neko ste ko pjeva i stvara divne balade. Da li vam se nekada desilo da zaplačete kada ste napisali ili čuli pjesmu?
-Često, ali to je dokaz da je pjesma kvalitetna, nastala iz srca i da će izazvati emociju kod slušalaca. Kada me nešto ne pomjeri emotivno onda znam da neće ni druge ljude. Emocije su u muzičkom stvaralaštvu najvažnije, ne treba ih štedjeti, već prenositi kroz pjesme potpuno i iskreno.
Šta za vas predstavlja Nova godina?
-Divan period godine, radost, sreću i mir. Nisam prestao da se radujem praznicima, a uz djecu je to još ljepše i zabavnije. Ova Nova godina će svakako biti drugačija nego sve prethodne, u smislu samog dočeka, ali mi se porodično trudimo da ne izgubimo tu magiju, kao ni vjeru i optimizam da će sve ovo što se dešava biti prošlost u 2021. godini.
Uvijek pozitivnog duha i sa osmijehom na licu Nina Žižić se trudi da iz svega izvuče pouku. Ova šarmantna Nikšićanka živi mirnim životom i nada se boljem sjutra.
Kako je korona uticala na vaš život?
-Moja životna filozofija je jednostavna “U dobru se ne ponesi, u zlu se ne ponizi”, jer na kraju svih krajeva ostajemo prepušteni samima sebi. Od samog početka pandemije nekako sam se trudila da izvučem najbolje iz svog ovog haosa. Iako je nastupa bilo znatno manje, uspjela sam da svo to slobodno vrijeme preusmjerim na jačanje psihe jer ni korona neće dovijeka.
Da li ste se za ovo vrijeme korone preispitivali? – Naravno. Vjerujem da nam je korona bacila u lice sve ono najbolje ali i najgore od nas samih, a na nama je bilo čemu da damo prednost. Još uvijek se preuspitujem, i voljela bih da tu namenutu naviku i zadržim. Najbitnije je da svako preuspitivanje završim zahvalnošću.
Da svoj život možete da mijenjate šta bi izbrisali rado? -Neki nemili događaji i ljudi su doprinijeli da se izgradim kao ličnost i to ne bih mijenjala ali sve situacije i ljude koji su mi crpili energiju uzalud, e to bih željela izbrisati.
Da li lako opraštate i kada to radite? – Mislim da uvijek treba ići na to da jedni drugima praštamo ukoliko postoji i najmanji razlog za to. Doduše, neke situacije su isuviše složene za neki instant oprost. Uglavnom na te situacije gledam s jedne strane sažaljivo s druge prezrivo, bez zluradosti.
Šta uvijek sebe tjerate, koje su to situacije kada kažete: “Ajde Nina možeš ti to”?
-Kad promuknem i prehlađena sam, a moram da odradim nastup i dam ljudima ppzitivnu energiju. Dok vozim po nevremenu. Dok treniram, a ne trenira mi se. I na kraju, cijela ova situacija sa koronom je jedno veliko ,,Možeš ti to!”
O čemu sanjate? -Trenutno sanjam o bezbrižnim danima, bez pandemije i krize usled iste.
Šta za vas predstavlja Nova godina? Dok s jedne strane mislim da je Nova godina precijenjena iz razloga što je mnogima od nas nametnula neko moranje (moranje da istu provedemo u nekoj raskoši uz vatromete i koktele, glamur), s druge strane je doživljavam kao datum kad je velika većina nas na zemlji sjedinjena u nadi za bolje sjutra i to je ono što mi na samom prelasku iz stare u novu godinu uz dozu melanholije razgali dušu.
Zoran Kalezić koji je važio za jednog od najpopularnijih pjevača, povukao se sa javne scene, a sada je otrkio zbog čega mu estrada postala “gorka” i šta je razlog njegovog povlačenja.
“Svuda u svijetu postoje privilegovane stvari, pa tako i kod nas. A, muzika je upravo to. Poput mene, Halida Bešlića i još nekoliko njih, muziku, estradu tako i danas doživljavaju, pa tu je i Tozovac, ali i Lepa Lukić, mada je Lepa u zadnjih par godina svoj kompletan život nekako izobličila. Naravno, ima pravo na to, ali nije za mene. Mi smo svi teško došli do naših uspjeha, a kada smo počinjali učili smo od najboljih, kojih više nema, a tu mislim na pokojnog Safeta, Zaima, Himze, Arsena Dedića, Dragana Stojnića, Tomu Zdravkovića… Danas sve to ne vidite na estradi i to je užasno”, ispričao je Kalezić.
Osvrnuo se i na trenutnu pandemiju:
“U mom životu dosta me toga pratilo i dobrog i ružnog, ali sam uvijek znao ko su mi prijatelji ili neprijatelji. Uvijek sam znao protiv koga se borim, a ovako neprijatelja ne vidim. Neki možda znaju protiv koga se bore, pa su možda zbog toga i privilegovani. Uglavnom, sve to sam prihvatio onako kako jeste. Ja sam se već duži period odrekao tih nekih slatkih kolača, a koji su postali gorki, i koje nudi estrada. Povukao sam se u miran život. Danas živim tamo gdje sam rođen. Svojevremeno me dragi Bog prosvijetlio da napravim svojim roditeljima kuću, a to sam uradio na njihov nagovor. Sada sam srećan što sam ih svojevremeno poslušao”.
On se potom osvrnuo na smrt kolege Džeja Ramadanovskog koji je preminuo 6. decembra u 57. godini u svom stanu na Dorćolu u Beogradu.
“Upravo ću se nadovezati na ono što sam rekao o estradi. Ma, koliko mi ga žao bilo, on je umro na vrijeme. Svi smo rođeni da bi umrli, neko prije, a neko ranije. Niko nikada neće više snimiti takve balade koje je Džej snimao. On je bio jedna vesela ljudska veličina, svakog uveseljavala. Imao je sve, dok je bio popularan oko njega je uvijek i u svakom momentu bilo oko dvadesetak ljudi, živio je punim plućima. Kada je sve to nestalo, kada su ga obuzeli neki poroci, svi su nestali oko njega, osim članova njegove uže porodice. To je užas i to je Balkan. Zbog toga mislim da je otišao na vrijeme, otišao je kao veliki Džej, a ne da ode totalno poražen od života. Ja zavidim ljudima koji tako na vrijeme umru”, rekao je Zoran.
Na pitanje novinara kako komentariše to što kolege koje nisu pomogle Džeju sada oplakuju njegovu smrt, kaže:
“Pa zbog toga da se od njega mrtvog, od tog velikog umjetnika i čovjeka malo očešu. Da uzmu malo njegove slave, a to je jedan balkanski primitivizam bez imalo dostojanstva. To je grozno da mnogi idu na sahrane, plaču da ih drugi vide. To je ispod svake ljudskosti i dostojanstva”, bio je direktan pjevač.
Severina je dobila najljepši poklon za Božić. Ove godine je za nju ovaj veliki praznik posebno magičan. Provodi ga uz sina Aleksandra, a pjevačica je posebno ponosna zbog jedne rečenice koju joj je naslednik izgovorio pred spavanje.
“Sinoć kad smo išli da spavamo, samo je prošaptao: ‘Ti si najbolja mama na svijetu…’ Srećan Božić svima”, napisala je Severina, i tako otkrila da praznike provodi sa sinom.
“To je jedino bitno”, “Srećan Božić, predivna ženo i majko”, “I to je dovoljno za puno. Smisao života”, poručili su joj obožavatelji u komentarima.
Podsjetimo, u novembru prošle godine sudija Tea Golub donijela je privremenu mjeru i odlučila da će sin Severine Kojić i srpskog preduzetnika Milana Popovića nadalje živjeti s ocem, koji će se samostalno brinuti o zdravlju i obrazovanju djeteta.
Odluka je stupila na snagu odmah, pa ni Severinina žalba nije mogla da je odloži.
To je značilo i da Severina istog dana mora da preda sina ocu.
Kapetan Montenegro Airlinesa Nikola Pavlićević koji je iscrtao juče srce na nebu iznad Crne Gore, na letu od Podgorice do Beograda, na meti je kritika i proozivki na društvenim mrežama.
Kapetanu su pojedini prigovorili za neracionalno trošenje goriva u trenutku kada se kako kažu MA gasi!
Na sve to kapetan Pavlićević u izjavi za Antenu M odgovara sa mnogo emocija:
“Jutros je potrošeno na tom letu oko 700 litara goriva, kad ugrubo izračunam to je oko 350 eura. Ako sam nekome nešto dužan, ja ću to odmah da platim, samo neka mi kažu gdje, nije problem”.
Očekivao je negativne komenatre, ali kako god, današnji let za ovog mladog kapetana, kako nam je kazao nema cijenu.
“Današnja emocija vrijedi mnogo više od toga, 350 eura je zaista simbolično”, kazao nam je Pavlićević.
No, onih koje je njegov jutrošnji potez oduševio i koji ne kriju poštovanje za ovaj čin mladog Baranina, neuporedivo je više.
“Nijesam očekivao ovakvu reakciju, ovakav bum, ovo je čista emocija”, dodaje Pavlićević.
Ističe da mu je bila velika čast što je bio dio tima nacionalne avio kompanije osam godina, a posljednje dvije i po kao kapetan.
Kazao nam da još ne razmišlja o novom poslu i angažmanu.
“Preko noći mi je neko rekao da sam ostao bez posla, nemam za sada planova. Meni je velika čast sto sam bio dio tima Montenegro Airlinesa koji je sa sigurnošću obavljao poslove profesionalno i bezbjedno”, kazao nam je Pavlićević.
Rođena Podgoričanka, glumica Vjera Mujović, karijeru je otpočela u beogradskom pozorištu Boško Buha, a nekoliko godina kasnije je Narodno pozorište postalo njena matična kuća. Tokom više od dvije decenije odigrala je brojne uloge u predstavama Uspavana lepotica, Bergmanova sonata, Lolita, Idiot, Opasne veze, Velika drama, Tvoja tuka u mojoj, a širem auditorijumu poznata je po ulogama u televizijskim serijama Selo gori, a baba se češlja, Moj rođak sa sela, M(j)ešoviti brak, Mina Karadžić, Miris kiše na Balkanu. Često je nastupala na inostranim scenama, najčešće u Rusiji i Francuskoj, a za glumačka ostvarenja ova talentovana i šarmantna žena, vanredne ljepote i osobitog senzibiliteta višestruko je nagrađivana. Autorka je dvije knjige proze, Registar kreveta, čežnji i opomena i Nisam ovako zamišljala život. Uz glumu i pisanje, strast joj je pjevanje te iza sebe ima dva muzička CD-а, Viens na francuskom i Začem na ruskom jeziku.
S autorskom predstavom Mala crna haljina nedavno je gostovala u Herceg Novom povodom 28. oktobra, Dana oslobođenja grada. Zbog epidemiološke situacije i poštovanja mjera, pred publikom koja je imala sreću da ugrabi mjesto u sali, dvije noći uzastopno, s koleginicom Radom Đuričin maestralno je dočarala život slavne modne kreatorke Koko Šanel.
Mala crna haljina nastala je iz Vašeg pera. Koliko je bilo zahtjevno pretočiti u dramski tekst život i rad jedne kompleksne ličnosti kao što je bila Koko Šanel?
– Prije desetak godina kupila sam njenu biografiju i rekla “ja ću da uradim predstavu”. Dugo sam razmišljala kako da napravim taj komad i onda sam došla na ideju da jedan lik tumače dvije glumice, a u stvari je monodrama.
Šta Vas je potaklo da se bavite upravo ovom ženom?
– Zanimalo me je kako se veliki čovjek suočava sa čežnjom za ljubavlju, borbama, usamljenošću, sa smrću, a takođe i kako čovjek rezimira svoj život. Svi životi, koliko god bili ispunjeni i bogati, teže istom… Na kraju, svaki čovjek ima samo potrebu za ljubavlju i zaštitom. To je priča o suočavanju jedne velike žene sa sobom. To nije komad o modi, već o emancipaciji žene koja se borila i izborila za nezavisnost. Zalagala se da žene rade, da uzmu sudbinu u svoje ruke i da ne čekaju da ih izabere neki muškarac i to onaj koji im se možda i ne dopada, još u ono doba kada to nije bilo nimalo lako. Borila se protiv toga da žene budu izdržavana lica, što bismo danas rekli “sponzoruše”. Lijepo je raditi i biti svoj.
Dakle, ovo nije samo priča o kultnoj maloj crnoj haljini koja nikada ne izlazi iz mode, već o hrabrosti i slobodi jedne žene?
– Novac je ključ slobode, kaže Koko Šanel. Ako su žene radne i zarađuju novac onda su i nezavisne. Sloboda je s jedne strane izbor. Volim da kažem da je Koko Šanel ženama podarila jednu veliku iluziju koja se zove sloboda, jer je sloboda ipak ograničena našim životima u kojima ima mnogo kompromisa. Koko Šanel se borila protiv potrošačkog društva. Govorila je “ako imam dva kostima, onda sam dobro obučena”, kao i da je stara odjeća poput starih prijatelja i poput starih knjiga. U vremenu ove potrošačke pošasti kada nam ništa nije dovoljno i kada stalno i bespotrebno nešto moramo da kupujemo, kada porodice izlaze u šoping centre, Koko Šanel nas opominje da je dovoljno imati jednu crnu haljinu.
Predstava je prožeta brojnim mudrim porukama, odnosno poukama?
– Bila je uvjerena da ne postoji moda već samo stil. Govorila je u maksimama i imala je zaista briljantne izjave, “Sa 20 imate lice koje vam je dala priroda, sa 30 imate ono što vam prilijepi život, a sa 50 imate lice kakvo zaslužujete”, kao i da ništa ne kvari ljepotu žene kao kosa koja pada na lice. Bilo je zahtjevno napraviti tekst zato što ljudi imaju i predrasude, pogotovo o jednoj takvoj ženi. Sigurna sam da bi ona kada bi sada vidjela svoju imperiju, da jedna njena haljina košta 5.000 eura, bila razočarana jer se upravo protiv toga borila.
Ovo je Vaš treći projekat s Radom Đuričin. Radile ste predstavu Trun u oku o životu američke pjesnikinje Silvije Plat, zatim Čovek čoveku – priče velikana srpske književnosti. Koliko Vam je važna tema komada koje igrate?
– Volim da se bavim realnim likovima jer treba njegovati kulturu sjećanja na njihove hrabrosti, ideje i pregalaštvo. Igrala sam Silviju Plat, Minu Karadžić. Mejbl Grujić, Amerikanku udatu za Slavka Grujića, jednog od prvih srpskih diplomata. Jedna velika dama i bogatašica koja se vozila trećom klasom da bi skupljala pomoć za naše ljude u Prvom svjetskom ratu. Mislim da su takve žene, takve ličnosti važne za današnjicu. O tome govori predstava Dve žene i jedan rat, o dvije velike srpske dobrotvorke, Mejbl Grujić i Jeleni Lozanić. Treba da čuvamo jezik, duh, mentalitet, odnosno identitet, jer ako ih ne sačuvamo mi, neće niko. Zato se bavim stvarnim junakinjama sa naših prostora koje su bile velike heroine. Sa Radom volim da radim jer je Rada neko ko brine o očuvanju jezika i voli da igra angažovane tekstove. Život je danas težak i komplikovan da bismo se bavili prolaznim temama, zato biramo tekstove koji su izdržali probu vremena. Igram u Zlim dusima Dostojevskog, Velikoj drami, Našim sinovima, i još nekim predstavama, ali posebno volim svoje male projekte, tako da imam mnogo posla i u ovim “koronarnim” vremenima.
Poetski kabare Ivo Andrić je svojevrsni omaž čuvenom nobelovcu, koji ste priredili po njegovim tekstovima.
– Taj kabare igramo takođe često i volimo da ga igramo. Kabare Ivo Andrić posvećen je Andriću kao čovjeku koji je promišljao o politici, državi, kulturi, o ljubavi, smrti, starosti i mladosti, ali i o malim ljudima, o fenomenima svakodnevice. To su mali projekti koji se bave velikim temama i čuvaju identitet.
Odigrali ste bezbroj uloga u pozorištu, filmovima, televizijskim serijama. Koliko su Vas odredile uloge koje ste igrali, recimo Moglija, Lolite, Silvije Plat, Koko Šanel?
– Najviše volim uloge u kojima idem protiv sebe i otkrivam nešto što mislim da nisam. Od onih sam glumaca koji počinju da prave lik iznutra. Lolita mi je bila značajna u smislu što me je učila drskosti i buntovništvu i nekoj vrsti hrabrosti, koju sam sigurna da nisam imala zbog vaspitanja, prirode ili, da kažem, crnogorske i ličke pokornosti. Sada bi neko ko me poznaje rekao “otkud ti pokorna”, ali to je ono suštinsko u meni. Volim likove od kojih učim. Tu su mi Mabel Grujić i Olga Kniper Čehova u posljednje vrijeme bile naročito dragocjene.
Kaže se da iz čovjeka ne može izaći ono čega nema?
– To je istina. Kada sam igrala u seriji Crveni mesec bili su to zaista divni doživljaji, i kada sam u seriji stekla dvoje djece, taksisti u Beogradu su me pitali zašto sam pristala da igram tako obično ženu, govorili su “pa bar da imate ljubavnika”! Gledaoci su se vezali za moju u ulogu fatalne žene u seriji Moj rođak sa sela i bez obzira što nisam takva u privatnom životu, identifikuju me sa ulogama, ali to je neminovno i zanimljivo.
Koliko tek imate zaboravljenih likova u sebi koji su uticali na formiranje Vašeg glumačkog bića?
– Čovjek zaista puno nauči od likova koje igra, svaki lik vam otkrije neki novi ogroman horizont, ali, s druge strane, Andrić kaže – kada čovjek misli da su mu se za nešto otvorile oči, onda su mu se za stotinu drugih stvari zatvorile. Naravno, sve je relativno, ali znam koliko mi je bila dragocjena Silvija Plat. Pada mi na pamet nešto što je govorila o opasnosti posebnosti, izuzetnosti. Kada je rodila sina, rekla je da ne želi da bude izuzetan jer izuzetnost se penje na brdo tuge i povređuje srce majke.
Da li se slažete s tim što je napisala? Vi ste neko ko njeguje posebnost.
– Sigurna sam u to. Život i sebe treba pojednostaviti i treba učiti od svojih likova, iz književnosti, od pisaca. Andrić kaže da pisac treba da pomogne čovjeku da se nađe i snađe ili makar da nam osvijetli tamne puteve na koje nas život baca. Kao što učimo od pisaca, mi glumci učimo i iz svojih uloga.
Uz glumu i pisanje, bavite se i muzikom.
– Tim aktivnostima se bavim u službi svog osnovnog posla, tako da sam u pauzi snimanja napravila dva kupusarnika, moje dvije knjige i nekoliko CD-ova. S nedavno preminulom kompozitorkom Isidorom Žebeljan snimila sam mini CD na kojem je pjesma Viens (Dođi) na francuskom, na stihove Tatjane Mandić-Rigonat. Priča je o ženi s ovih prostora koja čeka viteza da dođe i da je pronađe. Isidora je bila fantastičan kompozitor i žao mi je što se njen život suviše rano prekinuo, pogotovo što je bila neko ko se proslavio širom planete, neko ko je bio pravi kulturni diplomata.
Kulturna diplomatija kao činilac promene imidža Republike Srbije u svetu bila je i tema Vaše doktorske disertacije.
– Da, od toga je nastala i monografija, knjiga je izašla u izdanju Instituta za političke studije. Budući da sam dosta radila u Francuskoj i Rusiji, a takođe često nastupala pred našom dijasporom, bivala na mnogim festivalima po svijetu, imala sam potrebu da ta svoja praktična iskustva pretočim u preporuke za sebe, svoje kolege i svoju domovinu. Nikada, na svim tim putovanjima, nisam imala neko neprijatno iskustvo, pa ni sa ljudima iz zemalja sa kojima imamo loše političke odnose. Naš problem je taj duh samoporicanja. Sami sebi smo najveći neprijatelji. Mi smo talentovani, kreativni, skloni improvizaciji i humor na ovim prostorima je filozofski humor, što je, mislim, fantastično. Kulturna diplomatija bi trebalo da mijenja negativnu sliku naših prostora, jer su umjetnost i kultura instrumenti jači od politike.
Današnje vrijeme je teško za scenske umjetnike, ima mnogo glumaca, malo scena, ali za ljude koji su radni i kreativni uvijek ima posla?
– U vrijeme korone imam sreću što se bavim i pisanjem. Dok smo bili zatvoreni, ja sam pisala, govorila neke tekstove za Biblioteku grada Beograda i mnogo čitala na suncu. Teško je vrijeme zaista, nažalost planetarno teško, ali vjerujem da će proći… I kuga je prošla, i korona mora proći. Stop koroni! Živio život.
Nenad Knežević Knez ima dvije ćerke, jedna od njih je Ksenija iz grupe Hurricane, ljepotica koje su izgledom i glasom velikom brzinom osvojile scenu i lansirale se na vrh svake muzičke liste.
Knez se od Nine razveo 2013. godine, a s njom pored Ksenije ima i ćerku Andreu, a mnogi kažu da lijepa “Uraganka” izuzetno liči na majku.
Nina je svojevremeno glumila i u pjevačevom spotu za pjesmu “Vjeruj”, a on je objasnio da je razvod došao kao posljedica dugogodišnjeg neslaganja karaktera. Želim da unapred spriječim bilo kakva nagađanja i proizvoljna tumačenja. Moram, takođe sa žaljenjem, da kažem kako je razvod posljedica dugogodišnjeg neslaganja karaktera, kao i nečega što bih mogao simbolički da pretočim u sintagmu ― nas dvoje počeli smo o istim stvarima da mislimo nepopravljivo drugačije, odnosno različitost naših koncepcija daljeg, budućeg zajedničkog življenja i promijenjen sistem vrijednosti postali su kočnica i remetilački faktor u ovom današnjem životu ― izjavio je Knez prije sedam godina na temu razvoda za “Stori”.
Pjevač Sergej Ćetković se trudi da i u vrijeme pandemije pozitivno razmišlja, dok mu muzika, porodica i prijatelji pomažu da sve lakše podnese.
“Živimo u teškom vremenu i vjerujem da svi razmišljamo na isti način, da što je moguće bezbolnije prođemo kroz ovaj period i ostanemo zdravi, kako mentalno, tako i fizički. Muzika mi pomaže da lakše podnesem sve što nas je zadesilo, a tu su porodica, prijatelji i bavljenje nekim kreativnim stvarima”, kaže pjevač za “Blic”.
Navodi da je optimizam u ovim vremenima najbitniji.
“Sigurno je da ćemo iz svega ovoga izaći promijenjeni, ali nadam se i odgovorniji. Nikada ne gubim nadu i nadam se skorom kraju svega što nas je zadesilo. Moramo da sačuvamo optimizam, da idemo naprijed i vjerujemo da ćemo uspjeti da se izborimo”, iskreno komentariše Sergej, kojem najviše nedostaju koncerti i kontakt sa publikom.
“Sve mi nedostaje kao, vjerujem, i mojim kolegama. Nemoguće je izdvojiti jednu stvar. Svakako su na prvom mjestu koncerti i druženje sa publikom, ali ima tu još mnogo stvari koje ovu profesiju, u normalnim okolnostima, za mene čine najljepšom na svijetu. Teško je kada skoro godinu dana stvarate nešto lijepo i novo, a nemate mogućnost da to predstavite ljudima na pravi način. Onlajn koncerti i nastupi su u redu, ali to se ni približno ne može uporediti sa emocijom u punim dvoranama. Vidjećemo šta će donijeti Nova godina, nadam se da će u svakom smislu biti bolja i srećnija”, govori Ćetković i smatra da je najbitnije da ljudi shvate da je zdravlje najveće bogatstvo koje posjedujemo.
Poznati pjevački par Nikola Burovac i Milena Vučić uskoro će sinu Nikši podariti sestru.
Međutim, radost i veselje samo nekoliko nedjelja pred porođaj narušila je porodična tragedija. Otac Milene Vučić je preminuo, a ovu vijest je pjevačica objavila na svom Instagram profilu.
Milena se od svoje najveće podrške oprostila potrsnim riječima.
“Više ništa nije isto. Otišao si. Ali ostaješ u srcu, u duši. Hrabar, poseban. Ozbiljna legenda. U mojim mislima se smiješ i plešeš. Tako će biti zauvijek. Tvoje želje ću nastaviti da živim kroz muziku. Hvala ti na svemu, tata. Budi miran i spokojan”, napisala je Milena na svom profilu na Instagramu.
Draganu Šundić, gledaoci Informativnih emisija imali su prilike da gledaju unaza na TV “Pink M”, a već danima unazad na Javnom servisu Crne Gore. Poslije porodiljskog odustva, Dragana se pridružila ekipi RTCG kao voditeljka centralne Informativne emisije “Dnevik 2”.
Nedavno si prešla sa Nove M na Javni servis Crne Gore gdje uređuješ i vodiš Dnevnik. Da li je to bio veliki izazov za tebe?
-Izazov svakako. Tri godine pauze koje sam napravila zbog porodiljskosg odustva jer sam dobila dvoje djece, nijesu male u ovom poslu. Taman kada sam se spremala da se vratim na posao, dobila sam poziv kolega iz Javnog servisa koji su željeli da se priključim njihovom timu. Razmišljala sam i nakon 12 godina rada u Pinku, sada Novoj M riješila sam da je vrijeme za promjenu. Dnevnik nacionalnog Javnog servisa želja je svakog novinara. Samim tim, izazov je veći, da svakog dana budem bolja i ona kojoj će nacija uvijek vjerovati.
S obzirom na to da imaš dvoje djece kako usklađuješ privatne i poslovne obaveze?
-Nije teško, a imam i pomoć. Organizacija je pola završenog posla. S obzirom na to da mi je suprug moreplovac i po šest mjeseci zna da bude van kuće, naučila sam kako da organizujem i rasporedim obaveze i vrijeme. U svemu imam maksimalnu pomoc i podršku majke, a tu je i svekrva koja je uvijek raspoložena da pomogne.
Koliko ti je posao nedostajao tokom porodiljskog odustva?
-U početku mnogo. Novinarski posao je takav, pun akcije i adrenalina i nekome kome je studio bio “druga kuća” nije lako da odjednom prestane da radi. Odmor jeste bio dobrodošao, ali posao je ubrzo počeo da nedostaje. Kada se rodila Srna, već sam malo manje mislila o poslu, ali uvijek kada bi gledala Dnevnik, uhvatila bi me nostalgija. Brzo nakon nje, došao je Vuk, pa je obaveza bilo sve više a vremena za razmišljanje sve manje. Ali, želju za povratak u medijske vode, nikad nisam izgubila.
Koliko su te djeca promijenila i u kom smislu?
– Promijenila sam prioritete, to su sada isključivo Srna i Vuk. Oni i moj suprug su smisao mog života. Postala sam još odgovornija, i po malo bojažljiva, što do tada nikada nisam bila, opterećena mislima o njihovom najboljem sjutra i da li je svaki suprugov i moj korak ispravan u cilju da od njih napravimo dobre i poštene ljude. To je moja misija.
Šta je ranije moglo da te izbaci iz takta, a to sada ne može od kada si postala majka?
-Pa nisam poznata kao neko ko se lako mogao izbaciti iz takta. Uvijek su mi smetali bezobrazluk, nezahvalnost, nevaspitanje, sebičluk… Ima tu još stvari ali sada mnogo više čuvam živce jer su mi potrebni za moju djecu. Zašto bi neko nebitan imao zadovoljstvo da me izbaci iz takta? Ne! Živci mi trebaju da naučim djecu da sve gore navedeno ne valja, pa ako ne uspijem to bi me moglo izbaciti iz takta. A, sumnjam da u tome nećemo suprug i ja uspjeti, jer mi je volja da ih sklonim od loših manira, malograđanštine, kompleksa i svega lošega prevelika.
Šta te čini srećnom i zadovoljnom ženom?
-Imam zdravu i voljenu porodicu. Ja sam ostvarena žena. Baš u svakom pogledu.
Takmičarka “Zvijezda Granda”, Krstinja Todorović drastično je smršala nakon operacije želuca, a sada je otkrila da će joj operaciju uklanjanja viška kože platiti Saša Popović, prenose mediji u regionu.
Podgoričanka je ima 142 kilograma kad je otišla na operaciju smanjenja želuca, jer više nije mogla da sluša kritike žirija muzičkog šou-programa na račun svog izgleda. Za devet mjeseci skinula je 60 kilograma i sada je jedan od favorita za pobjedu “Zvezdama Granda”.
Planira još da smrša, a zatim da ode na operaciju uklanjanja viška kože, koju će navodno platiti direktor “Granda” Saša Popović.
“Želim da izgubim još 15 kilograma, a potom da se riješim viška kože. Saša Popović mi je rekao da će mi pomoći šta god mi bude trebalo. Obećao je da će platiti tu operaciju. Mnogo sam mu zahvalna na tome”, priča mlada pjevačica.
Krstinja se takmičila i u “Pinkovim zvijezdama”, a sada je već drugi put u “Zvijezdama Granda”. Kaže da joj je kilaža bila kamen spoticanja u karijeri.
“Žiri mi je uvijek zamjerao zbog viška kilograma, pa i Popović. Sad mi prognoziraju pobjedu. Mislila sam da super izgledam, ali kad sam se vidjela na televiziji, šokirala sam se! Onda mi je na jednom slavlju prišao gost i pokazao mi na slici kako je izgledao prije operacije želuca. Raspametila sam se koliko je smršao, pa sam odmah zakazala intervenciju, koja je dobro prošla. Sad više ne mogu mnogo da jedem. Kad sam baš gladna, pojedem četiri zalogaja. Za devet mjeseci sam sa 142 kilograma spala na 82 kilogama”, otkriva je pjevačica.
Pjevač Bojan Marović koji dobar dio godine živi u Beogradu kaže da čim dođe zima bježi u svoju rodnu Podgoricu, jer ne podnosi minus. Poznati pjevač je u emisiji „Kec na jedanaest“na K1 televiziji na šaljiv način objasnio kako ovih dana izgleda život u prestonici Crne Gore.
– U Podgorici je stanje takvo da izgleda kao da smo svi posvađani. Sjedimo na udaljenosti od dva metra i ako se neko slučajno približi, odmah se popreko gleda. Vjerujte mi da se pitam kada ću moći da se nakašljem, a da me ljudi ne pogledaju popreko. A prije nego kinem dvaput razmislim da li je to baš pametno – kazao je Marović.
Osim što svojom britkošću skreću pažnju, ove mlade i uspješne žene krasi i njihova spoljašna ljepota.
Arpina Hovanisjan
Advokat po profesiji, rođena je 1983. godine u glavnom gradu Jermenije. Sa nepune 32 godine bila je Ministar pravde u svojoj zemlji. Trenutno vrši funkciju zamjenika predsjednika Narodne skupšine u Jerevanu.
Mara Karfanja (Italija)
Rođena je 1975. godine. Prije političke karijere Mara je bila uspješan model i poznato tv lice. Više puta proglašavana je za najljepšu ministarku svijeta.
Marija Zaharova (Rusija)
Ruska političarka dobro je poznata na našim prostorima. Rođena je 1975. godine, u glavnom gradu Rusije, i trenutno je portparol Ministarstva spoljnih poslova Ruske Federacije.
Sana Marin
Rođena je 1985. godine u glavnom gradu Finske, Helsinkiju. Vrši funkciju predsjednika Vlade. Član je socijal-demokratske stranke. Ona je ujedno najmlađa žena koja je postala premijer u Finskoj.
Tabata Amaral (Brazil)
Mlada Bazilka rođena je 1993. godine. Završila je Harvard sa pohvalama. Ona je predstavnik Demokratske radne partije u Nacionalnom kongresu Brazila.
Aleksandra Okasio Kortez (Sjedinjene Američke Države)
Rođena je 1989. godine u Njujorku. Članica je demokratske partije, mada sama voli da ističe da je ona socijal-demokarata. Od 2019. godine predstavlja državu Njujork u Predstavničkom domu. Ona je najmlađa žena koja je ikada služila u Kongresu SAD. Diplomirala je ekonomiju i međunarodne odnose na prestižnom Univerzitetu u Bostonu.
Natalija Poklonska (Rusija)
Lijepa Ruskinja rođena je 1980. godine. Po profesiji je diplomirani pravnik, a trenutno je narodni poslanik državne Dume. Do 2016. godine vršila je funkciju vrhovnog tužioca na Krimu.
Legendarni pjevač Džej Ramadanovski sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, uz zvuke 50 violina, što je bila njegova posljednja želja.
Orkestar je pored Džejeve vječne kuće odsvirao njegovu čuvenu pjesmu “Nedelja”, a porodica, prijatelji i kolege uz zvuke ove emotivne balade poslednji put su se oprostili od čuvenog pjevača.
Džej je pred smrt porodici i prijateljima povjerio da želi da bude sahranjen upravo uz zvuke 50 violina i pjesmu “Nedelja”, što je nakon njegove smrti ispričao njegov kum Zoran Jagodić Rule, koji je zajedno sa porodicom organizovao Džejevu sahranu.
Nikola Đuričko ima dvoje djece – ćerku Nađu i sina Đorđa. Glumac koji se sa porodicom nedavno preselio u Los Anđeles za Nađin rođendan objavio je njene fotografije iz detinjstva, zaključno sa snimkom proslave njenog 16. rođendana.
Britanac Martin Kenjon (91) koji je zakasnio na termin za vakcinaciju protiv kovida-19, dao je intervju CNN i nasmijao svijet. On je ispričao kako je došao do vakcine i priznao da nije bio baš zadovoljan ručkom.
“Nazvao sam bolnicu i pitao šta to rade, tu vakcinaciju. Oni su me nakon toga ispitivali razna pitanja, to nije bilo baš zanimljivo, ja sam odgovorio, a oni su mi zatim rekli da dođem u 12.30.
Naravno da nigdje nisam mogao pronaći prokleti parking pa sam zakasnio. Svejedno sam sada ovdje, bio sam unutra i uredno su me stavili na spisak”, objasnio je.
Kako kaže vakcinacija nije boljela, čak mu je bila i zanimljiva.
“Otišao sam i dali su mi dosta loš ručak, a onda sam se vratio i bili su spremni za mene. Nisam znao ni da je igla ušla dok nije izašla”, objasnio je.
Kako kaže, ne namjerava sada da dobije virus:
“Imam unuke i namjeravam dugo da živim kako bi mogao da učestujem u njihovim životima. Nema smisla da sad umrem kad sam ovoliko poživio”, zaključio je.
Milena Vučić, koja uveliko broji do porođaja, oglasila se na društvenoj mreži Instagram i podijelila jednu mudru poruku.
-Sve mi koje odbijamo loše priče, mržnju, pljuvanje drugih i svega što se dešava, žaljenje samih sebe. Jer volimo da se premjestimo na drugo, ljepše mjesto, da utonemo u svoje savršene „lude“ misli, topli dom, ljubav i zadovoljstvo, da se u tišini molimo. Jer imamo pravo i na taj osjećaj. Da budemo nježene i zaštićene.
Poznati pjevački par otkrio je lijepe vijesti putem društvenih mreža. Nikola Burovac i Milena Vučić u novembru 2017. godine postali su roditelji dečaka Nikše, koji će uskoro dobiti brata ili sestru.
Pjevačica je ranije rekla da je oduvijek željela veliku porodicu.
-Hvala bogu što mi je dao tu mogućnost i podario muža koji dijeli iste želje sa mnom- kazala je Milena Vučić.
Ona je dodala da je bila ushićena kada je saznala da je u drugom stanju.
-Kada sam saznala da sam trudna bila sam jako srećna i uzbuđena, jer sam to željela. Ali uvijek se javljaju neke dileme i razmišljanja koje su vjerovatno za svaku ženu koja je trudna normalna. Kakva ću biti majka drugom djetetu, da li ću moći da postignem sve jer ću imati dvoje djece, da li je pravo vrijeme za to, da li je prava razlika u godinama. Ali brzo nakon toga, pošto su mi prošle mučnine sam shvatila da odgovore mogu da nađem u sebi , srcu i duši. I tako je bilo-govori Milena, pa dodaje:
-Moja prva i druga trudnoća se prilično razlikuju. Brzo se zaboravi šta se dešava u tih devet mjeseci. Neki detalji se zaborave, ali ono što nisam jeste da ću dobiti zdravu bebu, zdravog dječaka Nikšu. Tako je bilo i ovog puta. Dobiću zdravu djevojčicu i mnogo sam srećna. Jer je to bila moja velika želja da dobijem ćerku i sina- zaključila je ona.
Muzičko-bračni par u novembru 2012. ozvaničili su svoju ljubav u „Hramu svetog Save“ na Vračaru. Odlično funkcionišu, jedno drugom su podrška, a ko je ljubomorniji u njihovom braku pjevačica za magazin “Hello!” nije krila:
– Ja sam ta koja ima ljubomorne ispade, u većini slučajeva. Nije mi lako da to priznam, ali sam pomalo posesivna. To je zato što beskrajno volim svog muža i želim ga samo za sebe.
Voditeljka i urednica na Javnom servisu Crne Gore, Marija Razić, podijelila je jednu radosnu vijest.
-Hvala što ste me ponovo izabrali za prvo omiljeno TV lice među ženama na našim programima. Hvala na povjerenju- napisala je Marija Razić na instagramu, a onda je uslijedio veliki broj čestitki.
Marija je decenijama u medijima i često je birana za najbolju voditeljku.
Kada su Marije ranije pitali da li sa istim žarom radi tada je za portal “Krug mladih” rekla:
-Apsolutno. Forma Jutarnjeg programa Nacionalnog Javnog servisa je takva, da bez entuzijazma ne može da funkcioniše. Samo buđenje u četiri sata ujutro zahtijeva entuzijazam, kao i program uživo koji traje četiri sata. Volim ovu formu jer uz nju konstantno napredujem, širim svoja interesovanja. Uvijek se dešava nešto novo, vrte se različite teme, različiti sagovornici. Svakodnevno učim uz njih.
Glumica Branka Otašević susrela se sa nevidljivim protivnikom, pa nam je objasnila kako je korona uticala na njeno zdrastveno, ali i na finasijsko stanje. – Sami njen početak mi je bio previše napadan i agresivan. Odjednom opustoši sadašnjost i direktno krenula da ugrožava budućnost, egzistenciju naročito nama glumcima, pjevačim. Sve se otkazuje, samo trka- počinje emotivno za naš portal Branka pa nastavlja:
-Krenula izolacija, ljudi kupuju i pustoše markete…. Nemili prizori. Izdražasmo. Sva pravila sam poštovala. Jedina sam iz kuće izlazila, sve ispitivala, čuvala se…. Svi smo se čuvali, maska, rukavice, distanca. Ne pamtim kad sam se izljubila sa nekim kad ga sretnem. Opstala sam i ja i moji. U oktobru sam radila prvi test, pa drugi i bila negativna. A onda je moj sin Luka dobio koronu. Dijete je imalo visoku temperaturu, povraćanje, dijareju, a onda i drugi sin Vuk.
Branka je odmah zatražila pomoć ljekara, pa istakla da je bila odusevljena brigom doktora. – Nakon mjesec dana koronu dobijam i ja. Kostobolja, temperatura… Nisam imala ukus, miris, kao neko bunilo. Samo mi se spavalo, iscrpljenost, malaksalost i bolovi kroz tijelo uzasno jaki. Imala sam glavobolju. Ovom prilikom želim da se zahvalim svim medicinskim radnicima, doktorima, sestrama svim tim divnim ljudima koji su sa svima kao da smo im svi iz kuće, pažljivi, divni… Doktori koji bi pauze ne koriste. Divni i posvećeni. Potpuno- kaže Branka.
Ona dodaje da je korona prošla, ali da ostaju posljedice. -Nekom manje nekom veće. Vjerujte i da traje taj jedan dan osjetićete da je to ona jer dobro prodrma i ode. Samo unosite što više vitamina, cinka, d vitamin, čajeva, sna iodmora. Mora tako i nema panike jer tada kreće gušenje. I svako je priča za sebe. Mislim da ljudi previše čitaju o koroni i razna ta iskustva ih zbunjuju, pronalaze sličnosti i panika dolazi- poručuje Branka uz poruku: -Samo mir, san. Puno vitamina, ljubavi i korona će pobjeći.
Proslavljeni folker Džej Ramadanovski umro je danas u 56. godini. Preminio je, kako najbliži kažu, zbog problema sa srcem.
Džej je u nedavnom intervju izjavio da je u strogom karantinu zbog zdravstvenih problema koje ima i da bi korona virus bio poguban za njega.
“Ne smijem nigdje da izlazim da ne bih došao u rizik da se zarazim. Već sam imao zdravstvenih problema sa srcem i virus za mene može da bude koban. Ne viđam se sa čak ni sa najboljim prijateljima i moram da priznam da mi mnogo nedostaje kafana. Boem sam u duši i jedva čekam ponovo da odem u neku birtiju kad sve ovo prođe, iako ne bih smio da pijem”, rekao je Džej.
Britanska glumica i oskarovka Helen Miren (73) godinama priča o tome kako joj ljepota nije važna, a zbog izgleda nikada ne bi otišla “pod nož”, prenosi Kurir.
“Stara sam i tako izgledam. I to je sasvim u redu. Ljudi govore o gracioznom starenju, a ja nemam pojma šta to uopšte znači. Za mene je to prihvatanje onoga ko ste, šta ste i nastavljanje dalje”, rekla je legendarna glumica.
Kaže da joj “fenomen Kardašijan” nije impresivan, ali misli da je “to donijelo nešto dobro”, ženama je dozvoljeno da imaju zadnjicu i butine.
U intervjuu je otkrila i kako joj je jako bitna nezavisnost, a roditelji su je još od malih nogu učili kako nikada ne treba da zavisi od muškarca. Niti emotivno, niti finansijski.
“Jedna od stvari koju su me roditelji naučili, a to je za mene kao ženu vrlo važno, bilo je – moraš biti finansijski nezavisna. Uvijek sam radila, baš svake godine svoje karijere radila sam najmanje dva ili tri posla. Sada sam finansijski nezavisna i sigurna, a učinila sam to sama, niko mi nije pomogao”, otkrila je Helen.
Kada je saznala krajem novembra da je pozitivna na virus korona, kao i njen suprug Žarko Jokanović, junakinja serije “Igra sudbine”, Milica Milša, otišla je u izolaciju, a mjesec dana trajala je njena borba za ozdravljenje.
– Osjećam se bolje samim tim što više nemam koronu. Ali, oporavak nije isti kao kada imate grip. Kada ozdravite, vi ste poslike nekoliko dana oni stari. Kod korone nije takav slučaj. Treba vam mnogo više vremena da povratite snagu. Iako ja nisam imala malaksalost i otežano hodanje, kao što ima Žarko, primjećujem da nisam ona stara. Razboljela sam se 24. oktobra, 15 dana sam imala virus i sve ovo ostalo vrijeme je oporavak – kaže za “Blic” Milica Milša.
– Jednostavno, kako da kažem, ne hodam mojim hodom. Još nekih mjesec dana ne smijem da nosim ništa što je teško, niti da se zamaram. Ne samo ja nego svi ljudi koji su preležali koronu. To je bolest gdje čovjek treba što više da se odmara i poslije same bolesti. Korona se kod svakog drugačije manifestuje. Ljekari kažu da ne treba gađati svoje granice izdržljivosti, nego ići polako – savjetuje Milica.
Prema njenim riječima, kada je saznala da je inficirana virusom korona, kao i njen suprug, prolazio je strah kako će sve proteći.
– Nije bilo prijatno. Osjećate neizvesnost. Ako vam je danas dobro, ne znači da će biti i sjutra. Nismo paničili ni Žarko ni ja. Išli smo dan po dan. Bilo nam je drago kada taj dan prođe dobro i da nije došlo do pogoršanja. Uvijek smo govorili: “Prošli smo još jedan dan”. Ne mogu da kažem da mi je bilo prijatno. Samo sam čekala momenat kada će uljez da izađe iz mene i da završimo sa tim. Neizvesno jeste. Neprijatno jeste. Žarku se pogoršala situacija 12. dana, a 16. mu je bilo najgore. Kod korone nema pravila – poručuje ona.
S obzirom na to da je njenom suprugu bila lošije zdravstveno stanje, glumica je sve vrijeme strijepila.
– Bila sam zabrinuta. Žarko je moj univerzum. Meni je bilo strašno kada je on otišao u bolnicu, ma koliko god sam znala da je to najbolje za njega. Da je to prava stvar i da će moći da se liječi, izliječi. Svejedno, ja sam imala nemir. Baš mi je bilo teško svih tih 15 dana njegovog boravka u bolnici, ali je to bio spas za njega. S jedne strane sam bila srećna što je u bolnici, što ga ljekari spasavaju, i gde je na pravom mjestu sa pravom terapijom, utoliko mi je nedostajao u stanu. Bila sam nemoćna. Nisam mogla da ga vidim… Zaista, jedan težak period. Žarkov oporavak je mnogo teži nego moj. Korona je bukvalno ruski rulet. Šta izvučete. Nažalost, kod korone nema nikakvog pravila. Pravilo je da se čuvamo, nosimo maske. Dva dana pre nego što dobijemo koronu, čovjek je zarazan i širi je, a to ne zna – kaže Milica.
Kroz svoje iskustvo mnogima sam pomogla
Milica je nedavno na Instagram profilu objavila video gdje je opisala kroz šta je prošla kada je virus korona u pitanju.
– Bila sam zatrpana raznim porukama. Pošto nisam doktor, odlučila sam da podikelim moje iskustvo. Devedeset odsto ljudi mi je bilo zahvalno na tome, ali je bilo i onih koji misle da je zemlja ravna ploča. Raduje me to što su se javljali ljudi koji su vidjeli video i otišli da urade analize. Jednom mladom čovjeku je D-dimer bio 10 puta veći nego što je dozvoljeno. Odmah je krenuo da prima injekcije. Pisala mi je jedna žena da njen muž nije vjerovao u koronu, a onda kada je pogledao, otišao i saznao da je ima i sada se liječi. Jednom čovjeku da sam pomogla da ode da se liječi i jedan život sam spasla – rekla je ona.
Emina Jahović započela je karijeru 2002. godine i od tada se oprobala u različitim muzičkim žanrovima, ostvarila zanimljive duete i saradnje, napisala zapažene tekstove za nju i njene kolege, i sve to praćeno velikim uspjehom i popularnošću. Za sebe kaže da je radoholičarka, a prije svega brižna majka koja se trudi da bude primjer svojim sinovima. Razvod i težak period koji je iza nje učinio ju je jačom i spremnijom za nove izazove, a kada je riječ o Emini njih uvijek ima dosta. Tako je ovih dana prelijepa pjevačica u fokusu medija i javnosti zbog novih pjesama i promocije nove beauty linije Yaemina Beauty.
Poslije prvog parfema Closer nastavili ste da razvijate priču u svijetu ljepote, a kozmetička linija Loud doživjela je uspjeh. Ipak, pokretanje ovog brenda je najvažniji Vaš korak u oblasti ljepote na kojem ste dugo i posvećeno radili.
Šta je ključno u nastanku i opisu ovog brenda? – Ključna je moja velika ljubav prema njezi i ljepoti žene. Oduvijek sam htjela savršenu šminku za sebe i tako sam krenula u istraživanje i testiranje formula koje će biti po mojoj mjeri. Moram da kažem da skoro svi proizvodi iz linije Yaemina Beauty su formule koje su jedinstvene i napravljene baš onako kako sam željela.
Upriličili ste promocije u Beogradu i Turskoj, koliko ste zadovoljni reakcijama? – Prijatno sam iznenađenja reakcijama i pohvalama. Najbolja pohvala je kada od žena dobijete povratnu informaciju da je šminka postojana i jako kvalitetna. Prodaja ide i bolje nego što smo očekivali i srećna sam što su žene zaista zadovoljne. Uskoro će moći i dame iz Crne Gore da kupe sve proizvode Yaemina Beauty u drogerijama Dama.
U medijima se spekuliše o duetima koje pripremate sa nekim koleginicama, šta možemo očekivati kada je riječ o muzičkim projektima? – Biće to saradnja sa meni dragim koleginicama i kolegama. To je nešto što je nastalo tokom ovog ljeta dok sam bila na moru i dok sam pisala pjesme. Odmah sam nekako i prepoznala čiji bi senzibilitet bio prosto prava hemija. Sada slušate moj duet sa Editom, a uskoro će biti promovisana i pjesma sa Teodorom Džehverović. Pored toga biće još šest dueta.
Sve više se bavite pisanjem pjesama, i sve više se govori o Vama kao o autoru. Da li više volite da pišete za sebe ili za druge izvođače i na osnovu čega procjenjujete da li je pjesma za Vas ili ne? – Postoje pjesme koje sam radila za sebe, a onda sam ih dala nekim svojim kolegama, za koje sam kasnije mislila da su za njih kao stvorene. Jedna od takvih pjesama bila je i Moje proljeće, koju sam napisala za sebe, a pripala je Jeleni Rozgi i njoj je bila “sudbonosna”. Pjesme sam radila oduvijek, nikada nijednu pjesmu u svom životu nisam kupila. Ja sam kantautor i mislim da je posebna stvar kad osjetim svaku riječ koju otpjevam. Veoma rijetko pjevam tuđe pjesme, najviše volim da izvodim ono što sama stvorim.
Kada naiđu teški životni periodi, šta Vam daje snagu da se izborite sa teškoćama? – Uvijek kažem da život nije odsustvo problema, nego način na koji se sa njima izborite. Kraj 2017. i 2018. godinu pamtiću po ne baš lijepim trenucima u svom životu. Bilo je jako teško, ali sam se izborila i postala samo jača.
Koliko Vam je bitna podrška majke? Koliko Vam je ona oslonac u životu i na čemu ste joj sve zahvalni? – Moja majka je ostala bez muža kada je imala samo 44 godine i sa troje djece koja nisu bila dovoljno odrasla. Morala je da radi i trudi se za nas troje i izvede nas na pravi put. Moja majka je pravi junak, pravi primjer kakva majka treba da budem svojim sinovima. Šta ste od tog odnosa prenijeli u vaspitanju sinova, Jamana i Javuza? – Postojanost koju imam, snagu i jačinu. Naravno, moja djeca imaju pravo da vide i moju slabost i moje suze, ali, na kraju, želim da znaju da imaju jaku majku, koja stoji iza njih sa obje noge na zemlji. Da li biste sebe opisali kao radoholičara? – Ja sam pravi generator, mašina. Volim da radim, nisam u stanju da ležim, ljenčarim… Nisam takve prirode i kada ne radim osjećam se veoma loše.
U fokusu interesovanja i medija i publike je uvijek Vaš ljubavni život. Kakav je Vaš trenutni emotivni status i da li ste i na tom polju srećni i ispunjeni? – Sama sam trenutno i zadovoljna sam. Posvećena sam mojim dječacima maksimalno i mom trećem djetetu, kako volim da kažem, “yaeminabeauty”.
Jedna ste od najljepših žena sa ovih prostora, u čemu je Vaša tajna? – Hvala na komplimentu. Često se ne osjećam tako, ali to je vjerovatno zato što sam perfekcionista, uvijek sebi nalazim mane. Vjerovatno zbog toga i napredujem. Ne mogu da kažem da se hranim najzdravije moguće, ali sam vrlo posvećena sportu. Trening je sastavni dio Vašeg života, koliko često vježbate? – Svaki drugi dan treniram u teretani, a svaki dan ili plivam ili trčim, odnosno bilo kakav kardio trening. Pobornik ste zdrave ishrane, šta to podrazumijeva u Vašem slučaju? – Dešava mi se da pojedem i hamburger i picu, jer moji dječaci to obožavaju, ali, naravno, i njih limitiram u tom izboru, jer je važno da jedu kuvanu hranu, spremljenu kod kuće. Često umijem da pogriješim, nekad i poslije napornog treninga pojedem ono što ne bi trebalo. Ali ne jedem puno slatkiša niti jedem između obroka, to je ono što me čuva.
Nema dodira ruke koji pruža sigurnost, ohrabruje, nema poljubaca, nema posljednjeg oproštaja. Sve to nam je odnijela korona.
Slika Stefana Bozinija 81-godišnjeg Italijana koji svira u dvorištu bolnice u kojoj se liječila njegova supruga rasplakala je svijet.
Stefan zbog pandemije nije mogao da posjećuje svoju suprugu Karlu (74) koja se liječila u bolnici Castel S. Giovanni pa je zamolio bolničku upravu da mu dozvoli da ispod prozora sobe u kojoj je bila smještena odsvira nekoliko pjesama koje su oboje voljeli”kako bi joj pružio pet minuta sreće”.
Par se upoznao kada su imali 20 godina i u braku su 47 godina. Imaju troje dece, ali su najmlađe izgubili od raka u 25. godini.
Castel San Giovanni, u kojem par živi čitav život, nalazi se blizu granice Lombardije, regije koja je najteže pogođena koronavirusom.
Karla je prije nekoliko dana preminula u svom domu, nakon što je otpuštena iz bolnice.
-Izgubio sam svoju alpsku zvijezdu kazao je njen suprug.
Proslavljeni srpski fudbaler i trener Siniša Mihajlović (51) posljednjih dana u Italiji izaziva veliku pažnju ne samo zbog toga što treba da postane počasni građanin Bolonje nego i zato što je nedavno izašla njegova autobiografija “Igra života” u kojoj je opisao sve, od odrastanja u Borovu selu, uspona i padova u karijeri, ratnih godina do borbe s leukemijom.
– Zovem se Siniša Mihajlović i rodio sam se dva puta: prvi put u Vukovaru 20. februara 1969. godine, u bivšoj Jugoslaviji, današnjoj Hrvatskoj, od majke Hrvatice i oca Srbina. Drugi put sam se rodio 50 godina kasnije, 29. oktobra 2019. u bolnici Sveta Ursula u Bolonji zahvaljujući transplantaciji koštane srži. Igrao sam mnogo utakmica i živio puno života, a ova je bila utakmica života – napisao je Siniša.
U razgovoru za “Korijere dela sera” Mihajlović je rekao da ga je borba s opakom bolešću promijenila.
“Postao sam bolji čovjek. Bolest me ojačala i promijenila. Uživam u svakom trenutku, nije tako bilo ranije. Bolest nije greška. Ona se jednostavno dogodi. Svijet pada na vas i vi reagujete. Svako to radi na svoj način. Istina je da nisam heroj, nisam Supermen. I ja sam onaj koji se, dok je govorio da je hrabar, plašio, plakao, pitao se zašto i molio Boga za pomoć, kao i svi drugi. Ali odlučio sam da se borim i da ne odustajem. Ako neko to ne može, on sigurno nije gubitnik. Nije u pitanju poraz, već bolest. Možete da se osjećate kao ratnik, ali bez pomoći ljekara ne možete ništa. Jedino što možete jeste da ne izgubite volju za životom, ostalo ne zavisi od vas – rekao je Siniša.
Fudbaler je svoju biografiju odlučio da napiše iz bolničkog kreveta u koji je primljen kao beskućnik od 69 godina pod imenom Cgikjltfr Drnovsk jer nisu željeli da izazovu pažnju drugih pacijenata.
– Nisam mogao drugačije. Sada sjedimo na terasi moje kuće koja se nalazi u najlepšem gradu na svijetu, Rimu, a ja pušim cigaretu. Uživam u svakom trenutku. Ranije to nisam radio, sve sam uzimao zdravo za gotovo. Zdravlje ne treba uzimati zdravo za gotovo, samo se ono računa.
Na pitanje novinara da li se, nakon toliko godina života u Italiji, više osjeća Italijanom ili Srbinom Mihailović je odgovorio
– Prije 21 godinu, kada je trebalo da počne bombardovanje na Kosovu, moja porodica je bila sa mnom u Rimu. Moj otac, bivši vozač kamiona, jednostavan čovjek, rekao mi je tada: “Siniša, idem kući.” Mrzeo sam ga zbog toga. Ovdje je imao sve, a odabrao je da živi u polusrušenoj kući u malom selu, bez igdje ičega. Ali, tamo su bili njegovi koreni. Bilo mi je potrebno mnogo vremena da se pomirim s njim, sada shvatam njegovu odluku.
Nataša Bekvalac iskreno je govorila o porodici, brakovima, kao i prvom suprugu Danilu Ikodinoviću sa kojim ima ćerku Hanu. Nataša Bekvalac od bivšeg vaterpoliste Danila Ikodinovića razvela se prije devet godina, nakon pet godina braka. Imaju ćerku Hanu (13), koja je, kako kaže Nataša, pokupila njene i Danilove najljepše osobine. – Primećujem moje najljepše i Danilove najljepše osobine. Kao da je dobra vila došla i rekla “e, ovo dijete će da pokupi najljepše”. Kod Danila odgovornost i disciplina, koju ja nisam imala, a ona je baš takva. A, kod mene sve što je povezano sa emocijama, empatijom za druge ljude. Ne kažem da on to nema, ali kod mene su mnogo izraženije. (smijeh) – rekla je Nataša za “Telegraf JETSET”, pa otkrila kakav je danas njen odnos sa prvim mužem: – Pa, strogo poslovan. (smijeh) Danilo je divan otac Hani i naš odnos se svodi na, prosto, brigu i vaspitanje o njoj. I pokoje privatno pitanje, vrlo rijetko. (smijeh). Pa, ono… Kako si? Glupo mi bude da odmah krenem na temu, nego ono, kurtoazno, kako si (smijeh).
Na konstataciju da su ona i Danilo važili za jedan od onih parova za koje se javnost vezala, te je svima bilo žao što su se razišli, pjevačica je rekla: – Eto vidiš, to je jedna strana gledanja, a druga strana je fenomenalna, kako gledam ja! (smijeh) To je – kako je fenomenalno što smo odstranili ono što nije valjalo, a što smo zadržali ono što je fenomenalno. Zdrav odnos je najvažniji. Meni i njemu kao muškarcu i ženi baš nije išlo, stvarno, nas dvoje nismo kompatibilni kao partneri, ali smo kompatibilni u roditeljstvu i u tome funkcionišemo. On je kompatibilan sa svojom partnerkom, srećan je u tom odnosu, a ja sam srećna sama. Ja nisam kompatibilna ni sa kim! (smijeh) Nakon braka sa Danilom, Nataša je bila udata za Ljubu Jovanovića, a potom za Luku Lazukića, sa kojim je dobila drugu ćerku Katju. Već dvije i po godine je sama, ali joj to, kako kaže, izuzetno prija.
– Ja sam stvarno uletala iz veze u vezu, iz braka u brak. Ne mogu da pričam drugačije nego što jeste. Ali, to stvarno nije dobro. Potrebno je da se energetski očistiš… Možda je pregrub izraz. Potrebno je da se resetuješ, a ne da srljaš, kao ja. Tako da, ja sam na čišćenju trenutno. (smijeh) Treba mi vrijeme za potpuni reset i da budem još bolja nego što jesam, sama sa sobom – istakla je pop zvijezda. Bekvalčeva je iskreno odgovorila i na pitanje da li smatra da je svojim odlukama i izborima više naudila sebi ili svojoj porodici. – Mislim da sam njih uništila, potpuno. Ali, valjda, oni koji najviše voliš… podrazumijeva se ta ljubav, pa na njih manje paziš. Više sam pazila na neke ljude koji mi nisu ni emotivno ni nikako bliski, niti su ikada to postali, a svoje nekako najlakše zgaziš. Ali, to se stvarno vremenom promenilo. Mnogo više njegujem i čuvam svoje ljude. Tu ne mislim samo na svoju porodicu – mama, tata, sestre. Mislim i na svoju djecu. Prioriteti su mi se promijenili. Sada je sve ispravnije, mnogo su mi važniji prijatelji, moji saradnici, i zato iz naših odnosa izlaze tako lijepe stvari. Svoju porodicu sam prilično uvukla u svoje poslove. Ono što važi za većinu ljudi, za mene u principu nije neko pravilo. Kažu, nemoj miješati porodicu i posao. Meni su najljepše stvari izašle iz tog odnosa i saradnji. Za mene su najlepše stvari uradili oni koji me najviše vole. Ko te više voli nego sestra? Ne postoji niko ko će bolje to uraditi od tvoje krvi. Tako da, shvatila sam da ne treba da robujem pravilima, da za mene postoje neka druga koja nisu uobičajena, ali su moja – rekla je Nataša u intervjuu za pomenuti medij.
Miša Aleksić, bas gitarista legendarne rok grupe Riblja čorba, preminuo je danas u 67. godini od posledica korona virusa.
On je bio na liječenju od korona virusa u KBC Bežanijska kosa, a stanje mu se pogoršalo i bio je prebačen na respirator. Članovi grupe Riblja Čorba skrhani bolom se oprašataju od njega.
– Jutros je umro moj brat Miša, borio se kao lav do posljednjeg daha – ovako je poslije vesti o smrti Miše Aleksića za Novosti rekao Bora Đorđević.
– 42 godine smo svirali zajedno i ne mogu da zamislim da ga više nema. Više od četiri decenije se nikad nismo ni ružno pogledali, a kamoli posvađali. Ne mogu da zamislim svirku bez njega. Dogovorili smo se da umremo na bini a on požurio. Hvala ti brate na svemu – rekao je u suzama Bora Čorba.
Njegov dugogodišnji prijatelj i kolega iz Riblje čorbe, bubnjar Miroslav Milatović Vicko skrhan je bolom poslije tužne vijesti.
– Užasno mi je teško, sa njim sam počeo da radim i prije Riblje čorbe, znamo se 45 godina… Bio mi je kao brat, kao da sam brata izgubio – rekao je za Novosti Vicko.
Potresen je gitarista Riblje čorbe Vidoja Božinović Džindžer.
– Nisam u stanju da pričam – samo je kroz suze i jecaj uspio da izusti uspio Džindžer.
Miroslav Miša Aleksić, rođen je 1953. u Beogradu. Započeo je karijeru 1970. godine u bendu pod nazivom Rojali kao bas gitarista i pevač.
Naredne godine Miša je otišao u SAD Države gdje je diplomirao na Pikesville High School u Merilendu. Sa ostalim studentima osnovao je rokabili bend Shih-Muh-Fuh.
Pod uticajem muzike Grand Funk Railroad, Deep Purple i Led Zeppelin, poslije povratka u Jugoslaviju, Aleksić je formirao bend SOS sa Draganom Štulovićem (gitara), Draganom Tasićem (gitara) i Stevanom Stevanovićem (bubnjevi). Nakon što je Tašić napustio bend, SOS je nastavio da nastupa kao trio. Štulović i Stevanović su 1977. godine napustili bend i zamjenili su ih Rajko Kojić i Vicko Milatović. Aleksić, Kojić i Milatović su 1978. godine formirali bend Riblja Čorba sa bivšim vokalom benda Rani mraz Borom Đorđevićem.
Dijete je razvedenih roditelja. Kaže: Ne priznajem premisu “onaj koga su zlostavljali će postati nasilnik” – ja sam dijete rastavljenih roditelja, pa ću imati isti takav brak. Masimo Savić ostao je vjeran svojoj ženi sa kojom je braku već skoro tri decenije.
Hrvatski pjevač Masimo Savić nikada nije krio da je imao veoma teško djetinjstvo što se kasnije odrazilo i na njegovo odrastanje i probleme sa narkoticima iz kojih se jedva izvukao.
On je u intervju za “Gloriu” otkrio da je djetinjstvo bilo jako teško jer je vrlo rano ostao bez oca.
“Kako su se moji roditelji rastali kad sam imao tri godine, moj otac je obolio od leukemije i umro kada sam imao šest godina, a tada je već bio u drugom braku. Ne priznajem premisu “onaj koga su zlostavljali će postati nasilnik” – ja sam dijete rastavljenih roditelja, pa ću imati isti takav brak, ne vjerujem u to. Kod mene je baš obrnuto”, rekao je Masimo.
U svojim intervjuima često je otvoreno govorio o tome da ga je upravo supruga Ena izvela na pravi put i pomogla mu da pobijedi tešku bolest zavisnosti od narkotika.
Jedan od najboljih sportista svijeta Dijego Maradona (60) preminuo je danas od posledica srčanog udara.
On se u svom domu oporavljao od operacije na mozgu koju je nedavno imao. Ljekari su predviđali pun oporavak fudbalske legende, a spominjao se i Maradonin odlazak u neku od klinika za liječenje bolesti zavisnosti.
Dijego Maradona rođen je u radničkoj četvrti Buenos Airesa. Na Diegovu karijeru najviše je uticao njegov ujak Cirilo, golman malog kluba Corrientes. Francisco Cornejo, skaut Argentinos Juniorsa prvi je uočio talent sićušnog dječaka koji je sve mogao sa loptom, ali je bio zabrinut zbog njegovog izgleda. Morao je ojačati da bi opstao u fudbalu. Uz dopuštenje roditelja Francisco Cornejo ga je odveo ljekaru sumnjive reputacije koji je injekcijama podignuo mišiće buduće zvijezde.
Deset dana prije 16-og rođendana Deigo je odigrao svoj prvi susret za seniore Argentions Juniorsa. Tako je krenuo njegov put ka svijezdama.
Jedini igrač u istoriji koji je postavio čak dvije rekordne vrijednosti transfera tokom svoje klupske karijere igrao je za klubove Argentinos Juniors, Boca Juniors, FC Barcelona, S.S.C. Napoli, Sevilla FC i Newell’s Old Boys.
Genije na fudbalskom terenu van njega živio je drugačiji život.
Mali zeleni kako su ga zvali 1982.potpisao je ugovor sa Barselonom i iste godine prvi put probao kokain.
„Ništa posebno. Želio sam da se osjećam živahnijim“ objasnio je kasnije razlog zašto je probao kokain kojeg nije mogao da se oslobodi do kraja života.
Crnogorski glumac Momčilo Otašević i glumica Jelena Perčin, dobili su danas sina.
Jelena se porodila danas u Klinici za ženske bolesti i porođaje u Petrovoj.
Dječak je na svijet stigao par dana prije termina.
Lijepoj glumici rodom iz Dubrovnika novorođeni sin je treće dijete. S bivšim suprugom ima ćerku Lotu koja ide u peti razred, a sa sadašnjim suprugom, glumcem Momčilom Otaševićem ima ćerku Mašu.
“Jako smo srećni i mnogo se veselimo trećoj bebici! Nismo puno razmišljali o polu pa nas je saznanje da nosim sina malo i zateklo. Uhodani smo s curama, a sada nas čeka novi izazov. Oboje imamo samo jednu mantru – da smo svi živi i zdravi, a sve drugo ćemo rješavati u hodu. Čuvam se maksimalno koliko mogu i zbog same trudnoće i zbog virusa o kojem se još uvijek malo zna. Ovo ljeto, koje sam provela u Crnoj Gori, nisam se kupala.
Svi društveni kontakti su mi svedeni na minimum. Posložila sam u glavi da je trenutna situacija takva i da se moram maksimalno truditi da zaštitim sebe i porodicu. U slobodno vrijeme maštam o svim druženjima i zagrljajima koje ću sebi priuštiti kad se izborimo s virusom”, ispričala je prije par mjeseci Jelena za nedjeljnik Studio govoreći o iščekivanju prinove kojoj se posebno raduje starija sestra Lota.
Podsjetimo, Jelena je supruga Momčila Otaševića upoznala 2013. godine na snimanju TV serijala “Zora dubrovačka”. Prijateljstvo se pretvorilo u ljubav dvije godine kasnije, tokom serije “Kud puklo da puklo”. Vjenčali su se u tajnosti 2018. u Kotoru.
Nakon 11 godina pauze, glumačka diva Sofija Loren (86) vratila se na filmsko platno. Dobila je jednu od glavnih uloga u filmu svoga sina, reditelja Edoarda Pontija, pišu italijanski mediji.
Ostvarenje naslovljeno La vita davanti a sé na platformi Netfliks osvanuo je 13. novembra.
“Iskoristila sam šansu i prihvatila ulogu Roze, koja me podsjeća na majku“, rekla glumica. Sa sinom je sarađivala već dvaput, posljednji put u filmu “Between Strangers” prije 18 godina..
“Svojevremeno sam odlučila da usporim tempo snimanja jer sam željela više vremena da provodim s porodicom i svojim sinovima. Na kraju je ispalo da ne samo da sam usporila tempo snimanja, već sam u potpunosti prestala da glumim“.
Rekla je i da je dobijala brojne ponude za uloge, ali da je nijedna nije dovoljno nadahnula kao ona gospođe Roze.
Slavna glumica tumači lik Madam Roze, koja je preživjela holokaust, a nekada se bavila najstarijim zanatom. Ona je vlasnica prihvatilišta za djecu svojih nekadašnjih sapatnica, koje su izgubile život na ulicama italijanske luke Bari. Dječak po imenu Momo, rodom Senegalac, posebno joj je prirastao k srcu, i sa njim razvija blizak odnos i povezanost.
Kritičari kažu da je ova uloga poznate italijanske glumice čiji su partneri u prošlom vijeku bili Klark Gejbl, Keri Grant, Frenk Sinatra, Čarlton Heston i mnogi drugi, mogla ponovo naći u užem izboru za nagradu Američke filmske akademije, piše Hina.
Pjevačica Maja Odžaklijevska smatra da su ljudi sa prevelikim ambicijama dubinski nesrećni. Ona je zahvalna što ima krov nad glavom, šta da jede i obuče, i što ima ljubav autističnog unuka o kojem brine.
Maja kaže da je tokom penzionerskih dana svaki slobodan trenutak posvetila unuku Luki, a otkriva da joj je spokoj donijelo prihvatanje finansijske situacije u kojoj se nalazi.
― Ljudi sa prevelikim ambicijama bivaju nesrećni. Mogu imati imperije, to ništa ne znači. Materijalno je ništa. Nemam kuću na Dedinju i bazene, živim 35 godina u malom stanu i zadovoljna sam time. Nije riječ o skromnosti, već o shvatanju situacije i sopstvenih potreba. Meni je zadovoljenje da imam krov nad glavom, šta da pojedem, gdje da prespavam i šta da obučem. To ne moraju da budu firmirane stvari i barokni namještaj. Ako shvatite da je filozofija života živjeti mirno i lijepo, onda nema zbog čega da se kajete. Ne treba imati bolesne ambicije. Skromnost nije vrlina, ali ne treba biti ni preambiciozan. Kako postižete sopstveno zadovoljstvo? Pa tako što shvatate sopstvenu situaciju ― priča Maja, i dodaje:
― Treba da se dobro rasporedi novac, to je poenta. Nikada nisam pozajmljivala. Majka mi je jednom rekla: “Prostri se koliko ti je guber dugačak. Ako imaš ćebence, savij noge, ako imaš jorgan, opruži se”. Nisam voljela da budem dužna. Nisam uvijek zarađivala nego sam dobro raspoređivala. Ljudima para nikad dosta, koliko god da imaju, izmisliće novu potrebu.
Mnoge žene su nezadovoljne svojim životom, a mudrost koja vodi osjećaju sreće je po Vesni Dedić sasvim jednostavna. Autorka i voditeljka emisije “Balkanskom ulicom”, napisala je:
– Žene treba da shvate da je mudrost života prihvatiti ga onakav kakav jeste, a samo ponekad sanjati kakav bi mogao da bude. Najvažnije je da treba postati i ostati dama, čak i kada vam se učini da prostakuše bolje prolaze u životu – napisala je Vesna i pokazala da ukoliko gledate na život na ovaj način, zapravo ćete i biti mnogo srećnije i zadovoljnije.
Poznati glumac Musatafa Nadarević preminuo je nakon duge borbe sa teškom bolešću u 77. godini, prenosi Radio Sarajevo.
Vijest o njegovoj smrti potvrdio je glumac Moamer Kasumović.
Nadareviću je dijagnostikovan karcinom pluća, nedavno je otpušten iz bolnice i bio je u kući u Zagrebu, a kako su pisali mediji, nije izlazio iz kuće zbog epidemiološke situacije.
Mustafa Nadaraević rođen je u Banjaluci 1943. godine. Kad mu je bilo tri godine umro mu je otac. Njegova 22-godišnja majka Asja nije imala sredstava da podiže dijete pa je Mustafa prešao da živi u Zagreb kod djeda i babe po ocu. Tu je završio i prvi razred osnovne škole, a onda se vratio u Bosanski Novi kod majke koja se u međuvremenu zaposlila. Mustafa je imao veliku želju da se ostvari kao glumac i ta želja mu se ispunila.
Diplomirao glumu na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, a pozorišnu je započeo u Zagrebačkom kazalištu mladih, a 1969. godine postao je član Drame Hrvatskog narodnog kazališta u tom gradu .
U svojoj karijeri ostvario više od 60 filmskih i 150 pozorišnih uloga, a dobitnik je mnogobrojnih priznanja među kojima su:„Zlatna arena“, koju je osvojio čak tri puta, isto toliko puta osvojio je i „Zlatnu klapu“, dobitnik je Sterijine nagrade,četvorostruki dobitnik Zlatnog lovorovog vijenca i mnogih drugih nagrada.
Kao reditelj debitovao je 1992. godine predstavom „Let iznad kukavičjeg gnezda“, a od tada je postavio više predstava, između ostalih „Balkanskog špijuna“, Dušana Kovačevića i „Zabune“, Alana Ajbourna u Satiričnom kazalištu Kerempuh i „Hasanaginicu“ Milana Ogrizovića u HNK i Narodnom pozorištu u Sarajevu.Dobitnik je mnogobrojnih priznanja među kojima su:„Zlatna arena“, koju je osvojio čak tri puta, isto toliko puta osvojio je i „Zlatnu klapu“, dobitnik je Sterijine nagrade,četvorostruki dobitnik Zlatnog lovorovog vijenca i mnogih drugih nagrada.
Ženio se tri puta. Sa prvom suprugom Jasnom bio je u braku osam godina i sa njom ima kćerku Nađu, sa drugom Snežanom dobio je kćerku Nanu i sina Ašu.
Treća supruga poznatog glumca od koje je bio stariji čak 20 godina je Slavica Radović, porijeklom Slovenka
Srećan brak prekinula je Slavičina smrt, 2012. Godine. Poznata kostimografkinja i scenograf umrla je od raka dojke.
Početkom nedjelje Dženifer Lopez najavila je da pokreće svoj brend koji je posvećen ljepoti. I dok za njega kaže kako predstavlja ostvarenje životnog sna, latino diva ne planira se zaustaviti samo na njemu. U intervjuu za magazin “WSJ”, pjevačica je otkrila da to što gradi jedno carstvo ne znači da ne može da sagradi još tri ili četiri. Slavna američka zvjiezda dodaje da se uz vjerenika Aleksa Rodrigeza osjeća da može sve da uradi.
“Zašto ne bih mogla da izgradim ne jedan već tri ili četiri poslovna carstva vrijedna više milijardi dolara?’, zapitala se Dženifer Lopez rekavši kako ju je na pokretanje linije proizvoda za njegu kože podstakao vjerenik, bivši igrač američkog bejzbola Aleks Rodrigez.
“Kad je Aleks ušao u moj život rekao mi je: ‘Idemo da stvorimo tvoju bjuti kompaniju za njegu kože. To je tvoj san, a stvorićemo ga zajedno’, otkriva Lopez rekavši kako joj je zaručnik otvorio oči za nešto novo u karijeri.
Oboje su preduzetničkog duha. U intervjuu za magazin WSJ, Lopez je rekla da su ona i Rodrigez ‘blizanci po duši’.
Iza pokretanja vlastitog brenda “J.Lo Beauty” leži i njena želja da inspiriše žene širom svijeta da učine isto. ‘Osjećam se mlado i moćno i svim ženama želim da pokažem kako da budu još moćnije’, zaključuje Lopez.
Bogatstvo pjevačice, za sada,se procenjuje na 400 miliona dolara.
Glumica Milica Milša koju trenutno gledamo u seriji „Igra sudbine“ samo je jedna od brojnih javnih ličnosti koja nije izbjegla covid 19. Milica je za e-Klinika portal ispričala svoju borbu sa koronom od koje je obolio i njen suprug Žarko Jokanović koji je prije dva iz bolnice dana došao kući.
– Bogu hvala, sada sam dobro. Kod mene je sve trajalo 15 dana, mada se još čuvam i odmaram. Imala sam temperaturu koja nije bila veća od 37.6 i to je trajalo nekoliko dana. Konstatovan mi je početak zapaljenja pluća sa jedne strane. Ležala sam, pila terapiju, uzimala ljekove, primala injekcije fraksaparina… Žarko je bio u kući sve do 12 dana, njemu su temperature bile mnogo više. Tog dvanaestog dana njemu se temperatira nije spuštala ispod 39. Onda je otišao u bolnicu.
Kada je shvatila da ima koronu i kada je počela da osjeća sve simptome zaraze, shvatila je, kako kaže, da virus uopšte nije naivan.
– Nije prijatno, znate. Zaista sam se osjećala kao da imam „osmog putnika“ u sebi, vanzemaljca koji ide i rovari negdje, buši i ruši po mom tijelu, a da ja ne znam šta zapravo čini sa mnom. Jedan nepoznati virus koji čini da ne možete da se pouzdate u svoj subjektivni osjećaj kako vam je… Veoma je varljiv taj osjećaj kod korone. Jednostavno kada vam je dobro, nemojte biti sigurni da jeste… Ali najbitnije je: ne zapuštajte bolest! – kaže Milica Milša.
Glumica kaže da je shvatila koliko je važno ono što jJekari savjetuju: javite se za pomoć na vrijeme, ne čekajte da bolest uznapreduje.
– Najvažnije je javiti se na vrijeme ljekaru. Bilo da osjetite da vas boli grlo, da vas boli glava, da ste malaksali… Šta god da osjetite a da nije „zdrav čovjek“ odmah treba da se obratite lekaru. Treba odmah uraditi krvnu sliku CRP i D dimer da bi se vidjelo da li je moguće da dođe do krvnih ugrušaka. Sa tim rezultatima kod ljekara, pa tek onda par dana poslije pojave simptoma uraditi test na koronu. Jer test nije pouzdan odmah kada se simptomi pojave. Test može da pokaže da ste negativni, a u stvari ste pozivtivni. Zato krvna slika i CRP i D dimer nepogrešivo pokazuju da li je riječ o koroni ili nije. Ja mislim da to svi treba prvo da urade i da odu kod ljekara sa tim rezultatima – ispričala je glumica svoje iskustvo.
Pored terapije koju joj je ljekar prepisao, Milica Milša je uzimala i suplemente, takođe po savjetu ljekara.
– Vitamini su neophodni. Pijem naravno D vitamin, 10.000 jedinica. Toliko mi je ljekar savjetovao. Ja inače imam manjak vitamina D, pa zato toliko pijem. Takođe uzimam i dva grama C vitamina. Ispostavilo se da su to dva velika borca protiv korone. Ove vitamine treba uzimati i kao prevenciju. I oni ljudi koji su zdravi treba da uzimaju vitamin D, C, i B. Vitamin B je važan jer korona napada i nerve. Potom, pijem cink i magnezijum koji opušta mišiće pred spavanje. Savjetujem da ko ima koronu pije surutku ili neke druge prirodne prečišćivače jetre. Probiotici se podrazumevaju jer oni uvijek idu uz antibiotike. Naravno, neke prirodne preprate možete slobodno da uzimate, ne mogu da vam škode. I mirujte. Ako imate zapaljenje pluća, nemojte da ležite non-stop, sjedite. To je veoma važno – kazala je glumica Milica Milša.
Britanski princ Vilijam pozdravio je nezavisnu istragu o okolnostima u vezi sa intervjuom koji je 1995. godine za Bi-Bi-Si dala njegova majka, princeza Dajana, prenosi AP.
Vilijam je u saopštenju naveo da je istraga korak u pravom smjeru i da bi trebalo da pomogne u otkrivanju pozadine postupaka koji su doveli do intervjua i posljedičnih odluka koje je Bi-Bi-Si donio u to vreme.
Upravni odbor Bi-Bi-Sija je juče saopštio da je imenovao Džona Dajsona, sudiju Vrhovnog suda u penziji, da vodi nezavisnu istragu o okolnostima u vezi s kontroverznim televizijskim intervjuom s princezom Dajanom iz 1995. godine.
Objava je uslijedila nakon što je Dajanin brat Čarls Spenser ovog mjeseca ponovio da je novinar Martin Bašir (57) koristio obmanjujuće i lažne tvrdnje kako bi njegovu sestru ubijedio da dâ intervju. On je takođe naveo da je telefon princeze Dijane bio prisluškivan i da je njen tjelohranitelj kovao zavjeru protiv nje.
Bi-Bi-Si se izvinio zbog lažnih bankovnih izvoda o tome da su dva viša saradnika bila plaćena za otkrivanje informacija o Dajani, ali je napomenuo da ovi dokumenti nisu uticali na njenu odluku da pristane na intervju.
Kompanija je saopštila da se Martin Bašir, koji trenutno radi kao urednik za vjerske teme, nalazi na bolovanju nakon operacije na srcu i komplikacija nastalih posle zaraze koronavirusom početkom godine.
U čuvenom intervjuu iz 1995. godine princeza Dajana je rekla: “Bilo nas je troje u braku”, misleći na vezu princa Čarlsa sa Kamilom Parker Bouls. Intervju je gledalo nekoliko miliona ljudi.
Dajana se od princa Čarsla razvela 1996. godine, a godinu dana kasnije poginula je u saobraćajnoj nesreći u Parizu dok su je jurili paparaci.
“Ako sam ja mogao ovo da uradim, zamislite se šta sve vi možete” poručio je momak čija je priča o snovima i upornosti da se oni ostvare 7. novembra obišla svijet. Kris Nikić je tog dana postao prva osoba sa Daunovim sindromom koja je završila Ajronmen triatlon! Momak je preplivao skoro četiri kilometra, prevezao 180 kilometara na biciklu i istrčao 42 kilometra!
– Put ka Ajronmenu počeo je 31. decembra u 17.40 kada sam od roditelja dobio zadatak da napišem svoje snove (da kupim auto za sebe, da kupim kuću i da oženim vatrenu plavušu), kao i da budem Ajronmen na Floridi 7. novembra. Planirao sam da svaki dan svoj učinak popravim za jedan odsto, svaki dan u narednih deset mjeseci. Radio sam, ali je bilo mnogo stvari koje su me ometale u tome. Ali, u martu je bog eliminisao sve to što mi je odvlačilo pažnju )škola, žurke, bioskop…). Ljudi su ostajali kod kuće, a ja sam izlazio jureći za svojim snom – opisuje Kris svoj put ka ostvarenju koje je izgledalo neostvarivo
– I uspio sam u svom planu. Da li mislite da je vrijedelo? Ako sam ja mogao ovo da uradim, zamislite se šta sve vi možete! Planiram da u 2021. godini sve ponovim. Zapisaću veći san i veći cilj, ali će plan biti isti. Poraviću sebe jedan odsto dnevno u narednih deset mjeseci.
Momak koji nam je svima održao lekciju kako se ostvaruju snovi bez obzira na probleme sa svega pet mjeseci podvrgnut je otvorenoj operaciji srca, a do svoje četvrte godine nije mogao normalno da hoda.
Poznato lice RTCG Bane Žugić i njegova supruga Sanja, inače profesorica engleskog jezika, važe za jedan od naskladnijih i naljepših parova na našoj javnoj sceni.
Njih dvoje imaju 12 godišnjeg sina Andriju i sedmogodišnjeg Danila, a prije nekoliko časova Bane je na svojoj fejsbuk stranici odjavio srećnu vijesti. On je napisao:
Presrećni!!!
Andrija i Danilo dobili brata
Sanja Zugic
ljubimo te i volimo ❤️💓❤️Dobrodošao Luka u veseli tim😀😀😀
Herceg Novi i crnogorska kulturna scena opraštaju se od doajena filmske umjetnosti Zorana Živkovića koji je preminuo od posljedica korona virusa.
Novljanin,producent koji je više od 30. godina bio angažovan na realizaciji najznačajnijih projekata iz oblasti kulturnog stvaralaštva rođen je na Cetinju a Akademiju za film i televiziju završio je u Pragu 1983. godine.
Otišao je čovjek koji je je plijenio svojom kulturom, tihom ali nezaustavljivom energijom i ljubavlju prema umjetnosti.
„Čovjeku koji je sa malo riječi ali sa ogromnim radom, velikim djelom i predano služio kinematografiji. Čovjeku koji je nerijetko u nezavidnim okolnostima rješavao nerješivo, mirio nepomirljivo, spajao razdvojeno…Zoranu Živkoviću, doajenu filmske djelatnosti koji je zaštitni znak Filmskog festival Herceg Novi – Montenegro film festivala i koji je na najbolji način nastavio je rad Milana Žmukića…” između ostalog piše u obrazloženju specijalnog priznanja “Milan Žmukić” Centra filma
“Neću da pristanem na poniženje da igram predstave od 18 sati. Neka se upravnici prilagođavaju, neka oni izlaze na scenu. Kao dugogodišnji glumac kojem je stalo do pozorišta, što sam dokazao svojim životom, imam pravo da kažem – ne računajte na mene”, kaže za portal Nova.rs legendarni glumac Petar Božović.
Vlada Srbije donijela je odluku da večeras svi objekti, izuzev apoteka, benzinskih pumpi i servisa za dostavu hrane moraju da budu zatvoreni od 21 sat do pet ujutru. Tako će i pozorišta kao i klubovi, splavovi, kladionice i kockarnice sve svoje aktivnosti morati da završe do 21 sat. Iz tog razloga, predstave će počinjati najkasnije do 18.30 sati.
Božović se pita, ko će da dođe u to vrijeme na predstavu?
“Pa ko će normalan da dođe. Igraju se nama, hoće da pokažu da smo izuzetni dok ljudi okolo umiru, padaju kao muve. Velike kulturne zemlje poput Austrije hoće da zaključaju cijelu državu. Naša vlast ide na ljudski faktor kao što je samodisciplina. Kome mažu oči, kakva je ovo igra? Neka priznaju da smo u katastrofi, i hajde da se ponašamo svi sada kako možemo, a ne da nam izdvajaju segmente ekonomije, šta je važnije, jer neki moraju da jedu. Svi moramo da jedemo”, objašnjava Božović.
“Na kraju krajeva, ja poštujem izjavu moje premijerke, koja je zamolila onako kako me majka, da je živa, ne bi zaklela, da u ovim godinama ne izlazim iz kuće. Poštujem njenu odluku i neću da izađem čak ni na pozorišnu predstavu u deset ujutru”.
On dodaje da nije iznenađen ovakvom odlukom.
“Pogledajte samo dugogodišnji odnos države prema kulturi, od budžeta su nam davali 0,4 odsto, a sada je i to smanjeno. Ako se sjetite izjave gospođe Kisić koja je tako strastveno zagovarala da se ne okupljamo više od ne znam koliko, a onda slijedi izjava da prednost dajemo kulturi, bioskopima i pozorištima. Ja sam tada negdje izjavio da smo mi kao onaj koji ide ispred glavne armije i kome je suđeno da pogine, da bi poslije članovi partije ušli u pobjednički tim. Tako da me ne čudi ovo što se događa, ja na ovo neću pristati i neću igrati. Ne pristajem na izjednačavanje pozorišta sa kafićima”, zaključio je Petar Božović.
Ona je jedna od naših najboljih ženskih vokala. Svojim prepoznatljivim vokalom, ljepotom i šarmom Nina Petković je osvojila publiku i van granica Crne Gore. Neko vrijeme je na insistiranje menadžera iz inostranstva provela vrijeme na kruzeru gdje je i tamošnja publika uživala u pjesmama koje je izvodila na engleskom jeziku.
-Pokušavam da iskoristim vrijeme koje imamo što produktuvnije. Radim na nekim novim idejama, sklapam neke nove melodije i tekstove, a uporedo je u procesu i izdavanje albuma, pa i za to moram da se pripremam… Pored toga pravim, nazovimo, neku vrstu improvizovanog studija, tj. ambijent u prilagođen stvaranju… Da ne zaboravim, ovih dana smo sklopili neoficijalni spot za moju najnoviju pjesmu “Dance till I die”, a sklopljen je isključivo od scena sa mojih nastupa na kruzeru tokom pandemije i izolacije, kao i nekih fotografija iz svakodnevnog života tokom te moje izolacije. Spot je, kako sam navela, neoficijalni, ali za mene su ovi snimci jako vrijedni, tako da bih željela da publika preko društvenih mreža doživi bar dio tog našeg iskustva tokom izolacije. Takođe, imam i snimak probe (na brodu) na kojoj smo cure iz teatra i ja sklapale i vježbale koreografiju za “Dance till I die”, to će mi uvijek biti draga uspomena, ali odlučila sam i to da podijelim sa ljudima koji prate moj rad- kaže za portal “Magazinnina” lijepa pjevačica.
Prema Ninim riječima, dugoočekivani album će se uskoro naći na tržištu kako u Crnoj Gori, tako i u regionu.
-Konačno, nakon dugog perioda i nekoliko pregovora, album je u procesu izdavanja. Detalje još ne mogu da podijelim sa vama, ali uskoro hoću… Neke od pjesama su već objavljene, tj izvedene na nekom festivalu i Montevizijama, a ima i novih, do sada neobjavljivanih. Ima i bržih i balada- naglasila je ona.
Iako su nastupi za sada oslabljeni, Nina se trudi da ga iskoristi na pravi način. Međutim, Nina kao neko ko je poznat da pravi odličnu atmosferu na nastupima i dalje dobija ponude za nastupe širom Crne Gore.
-Kao što svi znamo, u smislu nastupa, nastupio je “gluvi” period…. U smislu stvaranja (što je za mene takođe dio posla) je idealno vrijeme za iskoristiti- kaže ona.
Lijepa pjevačica je pet godina u skladnom braku sa Sanjinom, a na pitanje da li je ljubav pokreće, duhovito je odgovorila.
-Pokreće i okreće…
Nina nam je otkrila šta za nju predstavlja sreća.
– Zdravlje je sreća, na prvom mjestu. Sada, više nego ikada, toga smo svjesni. Možda ćemo sada, ako imamo imalo svijesti, malo bolje razumjeti ljude koji se bore sa ovim ili onim zdravstvenim problemom oduvijek, imati malo više empatije… Sreća je i kad imaš sa kim da podijeliš neke svoje male/velike pobjede- zaključila je ona.
Muzičar Igor Lazić Niggor potresnom objavom na Instagramu oprostio se od voljene majke Olge.
Popularni muzičar je na ovoj društvenoj mreži objavio fotografiju svoje majke i dodao nekoliko potresnih riječi.
– Hvala Majko za neizmjernu ljubav, i što si me vaspitala da budem čovjek kakav jesam, počivaj u miru nebeskom sa tvojim Stojanom, vole te tvoji Igor i Goran i čuvaju u srcu dovijeka – napisao je Niggor.
Uslijedile su riječi utjehe njegovih pratioca, a među prvima je saučešće izjavila Lazićeva koleginica Tijana Dapčević.
“Prije šest godina mi je majka umrla na rukama, bila je jako bolesna i ja sam ovdje u Beogradu bio beskućnik. Da nisam imao divne prijatelje Sergeja Ćetkovića, Borisa Bulića i Danila Bećkovića, mislim da ne bih opstao”, rekao je u potresnoj ispovijesti glumac Slaviša Čurović, prenosi Direktno.
Čurović je gostovao na televiji Prva i u emisiji “Praktična žena” Nataši Pavlović ispričao detalje koji do sada nisu bili poznati.
“Ja sam Srbin iz Crne Gore. Majka mi nije dala da se bavim boksom, bio sam nemiran momak, a sad sam miran čovjek. Boks komentarišem već 22 godine, time se bavim dugo. Borio sam se za boks, napravili smo “Arena fight” kanal, tu sam glavni urednik. Imam ćerku, 14 godina, da imam sina pustio bih ga da se bavi boksom, manje povreda ima nego što mislimo, manje smrtnih ishoda i teških ishoda”, rekao je Čurović, a onda govorio i o svojoj profesiji, glumi:
“Dugo sam čekao za svoju šansu u karijeri, a znao sam iz boksa da se nekada mora čekati, a sad kad dočekaš, jurišaj, oscilacije u poslu ili ima previše ili premalo.
Slaviša je priznao i da je u Beogradu živio kao beskućnik.
“Prije šest godina, kada mi je majka umrla na rukama, bila je jako bolesna i bio sam beskućnik ovdje u Beogradu i da nisam imao divne prijatelje Sergeja Ćetkovića, Borisa Bulića, Danila Bećkovica i još neke divne ljude, ne bih opstao. Tad sam se i razveo”, rekao je i dodao:
“Vjerovatno bi se prosječan Amerikanac u toj situaciji sa 36 godina bacio sa terase i završio posao”.
U jednom trenutku glumcu su pokazali fotografiju majke, a on je briznuo u plač.
“Jako mi je teško, ona je mlada otišla, molim vas oprostite. Slab sam na dvije osobe u životu, na moju majku i ćerku, a ćerka ima istu sudbinu… Majka je bila najbolji čovjek na svijetu… Otišla je sa 60, nikada nije imala mira, sve što je imala ostavila je mojoj ćerki”.
Slaviša Čurović je bio u braku sa koleginicom Tijanom Čurović, a kako otkriva, njegova bivša supruga i majka su se odlično slagale:
“Rekla mi je u testamentu majka: “Znaš šta sine, ti si najbolji čovjek, ali usta služe da zadrže jezik, tako da ne pričam previše”… Bili smo jako bliski, znaš da se svekrve i snahe ne podnose, ali moja bivša žena je molila moju majku da živi sa nama – eto to nikad nisam čuo”, rekao je on u emisiji “Praktična žena” i osvrnuo se na razvod kroz koji je prošao:
“Nemojte ljudi da se razvodite, molim vas, to je strašno, dijete mi je imalo sedam godina… Dijete mi je osjetljivo, plače za sitnicu. Taj razvod, te suze ćerkine nikada neću zaboraviti… Razvod je katastrofa ako imate djecu. Ja sam isto osjetljiv, rastrgli bi me da znaju da sam nježan”.
Serija “Orđinali”, reditelja Živka Nikolića mnogo puta do sada se reprizirala na Javnom servisu Crne Gore i uvijek bila u samom vrhu gledanosti.
Jednu od uloga imala je i Anja Popović koja je igrala atrakitivnu Anu Livadu, djevojku Mime Karadžića.
Anju posljednjih godina nemamo prilike da gledamo u domaćim serijama, a jednu od posljednjih uloga imala je u “Moj rođak sa sela”, gdje glumi lucidnu Dragicu Cicu Katanić.
Kada su ranije pitali Anju da li je nekada zloupotrijebila glumu zarad ličnih interesa tada je za Press odgovorila:
– Ne, nikada. Ima jedna sjajna izreka koja kaže da žena ima tri mogućnosti – da se osloni na svoju moć, ljepotu, ili duhovnu snagu. E, mene vjera pokreće. Mnogo je važno vjerovati, i da sve što radite, radite u ime Boga. Kakvi god da su problemi, vjerom se sve rješava.
Kako je u seriji “Moj rođak sa sela” njena posljednja, nameće se pitanje da li je tako i u provatnom životu.
Anja prije nekoliko godina
– Vaspitavana sam u spartanskom duhu, tako da često u životu „oblačim pantalone” i rijetko umijem da popustim. Mada, smatram da je bolje kada je muška posljednja, ali pravi muškarac treba da zna da nad ženom uspostavi prećutni autoritet.
Mlad, talentovan, harizmatičan i kako većina glumačkih znalaca znaju da kažu umjetnik koji obećava i koji će svojim raskošnim znanjem da dostigne velike visine u svom poslu. Skromnost ga krasi i uprkos brojim uspjesima, Milan je ostao onaj momak iz kraja sa kulturnim i vaspitanim manirima, a popularnost ga nije uzdrmala da svoje postulate na kojima je odrastao prekrši.
Crnogorska publika ima prilike da vas gleda u seriji “Državni službenik” na Superstar TV. Koliko vam je ova serija izazov i koliko ste se pronašli u liku Lazara?
Državni službenik je jako lijepo prihvaćen od publike, dobijamo zaista mnogo pohvala i pozitivnih kritika. Serija je nastala kombinacijom dobrog scenarija, režije, produkcije, glume. Ni jedan segment nije podbacio, i onda je, naravno, krajnji proizvod bolji od prostog zbira ovih činilaca. Lazar mi je blizak, ima puno osobina koje i sam posjedujem, generacijski se poklapamo, tako da sam ga razumeo bez velike muke. Volim što smo u drugoj sezoni ušli dublje u njegova emotivna stanja, što razumijemo posljedice trauma koje je doživio u prvoj sezoni i dileme koje ima dok donosi važne odluke od kojih mu zavisi budućnost. Na ovaj način je akcioni junak Lazar zaličio na stvarnog čovjeka i postao još bliskiji svima.
Djelujete vrlo skromno, vaspitano i sa manirima. Reklo bi se da se sve od kuće nosi. Danas bi mnogi rekli da je u vremenu u kom živimo to mana. A šta vi kažete?
Hvala na lijepim riječima. Slažem se da se vaspitanje nosi iz kuće, ali ne mislim da je to mana. U svakom vremenu, pa i danas, treba težiti lijepom vaspitanju, kulturnom ophođenju prema drugim ljudima, posebno prema neistomišljenicima. Bez obzira što to može izgledati kao slabost, sačuvati druge od sebe zapravo je čojstvo, a to vi u Crnoj Gori najbolje znate.
Da li svoje odluke, profesionalne i životne preispitujete?
Da. Preispitujem sebe, više nego odluke same po sebi. I to radim stalno. Razmišljam o svojim motivima, ponašanju, izborima… Težim da razumijem i upoznam sebe, što je ponekad težak, čak i bolan proces. Ali nagrada je velika, jer se tako život oslobađa potisnutog, skrivenog, nesvesnog. Zapravo se tako život preuzima u svoje ruke.
Da li ste ponosni na svoju dosadašnju karijeru. Da li bi nešto promijenili?
Zadovoljan sam svime što sam do sada uradio i svojom karijerom, kako pozorišnom tako i filmskom. Zahvalan sam na svim pruženim prilikama i ukazanom povjerenju, koje, nadam se, nisam iznevjerio. Posebno sam srećan što moj rad prati, uvažava i voli veoma raznovrsna publika. Na kraju, za naš rad postoji samo jedan konačni sud, a to je sud publike.
Kako reagujete kada vam se djevojka prva udvara. Da li se zbunite ili ipak više volite da ste vi inicijator?
Nemam predrasude u pogledu toga ko treba da inicira komunikaciju. Ali, naravno, ovdje isključujem preterivanje, napadnost i agresiju, koje mnogi brkaju sa malim signalima i laganim flertom u kome obje strane učestvuju i gdje nebitno, pa čak i nemoguće razaznati ko je inicirao.
Imali ste što privatno što poslovno da posjetite Crnu Goru. Kako bi opisali karakter Crnogorki?
Rizikovaću da upadnem u zamku generalizacije i stereotipije, jer moram da izrazim veliko poštovanje prema snazi karaktera i mudrosti Crnogorki, koje su, u naoko patrijarhalnoj sredini, stubovi temeljci svojih porodica. Mislim da nije slučajno što se ovdje tako brižljivo njeguje kult majke. Crnogorke su poznate i po svojoj stasitosti i ljepoti, i to mogu da potvrdim da je sa realnim pokrićem.
– Samo ako svako svojim „malim“ doprinosom nešto učini, vjerom u moć istine a ne laži moguće je prevazići agoniju u kojoj živimo. A budućnost je ionako u teškoj magli i ljudi će, kada se korona povuče, odlaziti odavde. I to je prirodno. Otadžbina je tamo gdje ti je dobro a ne gdje su sarme – rekla je između ostalog čuvena glumica za najnovji broj nedjeljnika NIN.
Ovaj dio velikog intervjua, inače izvučen i kao glavni naslov čitavog izdanja, burno je dočekan u javnosti gdje prednjače oni koji osuđuju glumicu pozivajući na to da bude “otkazana”. Smeta im to što je Seka Sablić rekla da je potpuno normalno i razumljivo da ljudi odlaze tamo gdje im je bolje, gdje imaju mogućnost za bolji i plaćeniji posao, gdje će biti srećniji i zadovoljniji, da imaju priliku da napreduju.
Inače, u intervjuu je komentarisala i situaciju u kulturi, odgovarajući na pitanje da li i kako dnevna politika utiče na život pozorišta, filma, umetnosti uopšte.
– Umjetnost je ovdje na margini društva. Takvom orijentacijom mladi ljudi su prepušteni jeftinoći, poremećenim vrijednostima ili su osuđeni na iseljavanje iz zemlje, na bežaniju odavde. Pa, nekada su najbolje protjerivali u Sibir. To je u takvim režimima prirodno, da se sklanjaju svi koji vrede, svi koji imaju integritet, pismeni i misleći. Svaki nezavisan intelektualac ovdje smeta i treba ga ukloniti, kao što je Staljin uklanjao svakog ko je umikeo da se potpiše. Pošto je kultura marginalizovana, to društvo gura u depresiju i apatiju. U svijetu, civilizovani narodi idu za sopstvenim interesom, a za ostvarenje tog interesa potrebni su najbolji. To ovdje nije slučaj – rekla je za Nin Seka Sablić.
Glumac Mustafa Nadarević već duže vrijeme se bori sa teškom bolešću, i do nedavno je bio u bolnici.
Nadarević je početkom ove godine javnosti otkrio da boluje od karcinoma pluća. Njegovi prijatelji otkrili su sada da je Nadarević konačno izašao iz bolnice i da se oporavlja u svom domu u Zagrebu.
“Mustafa je bolje. Dobio je nekoliko kilograma. Ali iz kuće ne izlazi, čuva se zbog korone”, rekao je jedan od glumčevih prijatelja.
Kolege iz serije “Lud, zbunjen, normalan” poručili su kako neće nastaviti sa snimanjem serije sve dok im se Mustafa ne vrati na set.
Nova potpredsjednica Amerike Kamale Haris i njen suprug Daglas Emhof pišu novu strnicu američke istorije.
Ona je prva crna osoba u američkoj istoriji koja je prihvatila kandidaturu za potpredsedničkog kandidata, i prva osoba azijskog porijekla koja je izabrana da se takmiči za tu dužnost na izborima. Tako je Amerika prvi put dobila i”drugog gospodina” .
Ali obzira na formalni naslov, Emhof, koji je Jevrej, piše istoriju koja je odraz nacionalnih i političkih promjena ali i rodnih normi. Čini se da 55-godišnji advokat nema ni najmanje problema da bude u sjenci svoje supruge. Od početka kampanje bio je uz nju spreman da je zaštiti od svega. Tako je 2019.godine, kada je držala govor, a na binu istrčao demonstrant kako bi joj uzeo mikrofon Emhof je i prije pripadnika osiguranja priskočio u pomoć svojoj supruzi. A nakon što je Bajden proglasio pobjedu ispod fotografije sa na kojoj ej u zagrljaju sa svojom suprugom napisao je na Twiteru „Tako sam ponosan na tebe“.
Nova potpredsjednica Amerike i njen suprug isto su godište i maju po 56 godina, a vjenčali su se prije šest godina. Njihova kombinacija pokrijekla je vrlo zanimljiva. Ona je tamnoputa, indijskog porekla, baptista poput svog oca, iako joj je majka otkrila običaje hinduizma, a Daglas je bijelac, Jevrejin.
Na njihovom vjenčanju 2014. godine Emhof je oko vrata nosio cvjetni vjenac, kako bi odao počast njenom indijskom porijeklu, a zajedno su, po jevrejskom običaju, zgazili čašu.
Za senatorku je to prvi brak dok Emhof iza sebe ima jedan propali, iz kojeg ima dvoje djece.
Privrženost porodici Haris je uvijek isticala. Tako je u maju 2019.za magazin Elle kazala da su njeni pastorci smislili da je zovu”Momala”, jer ne žele da je zovu “maćeha”.
“Moja porodica mi znači sve. I tokom karijere bilo je puno titula, i naravno, ‘potpredsjednica’ će biti sjajna, ali ‘Momala’ će uvijek biti ta koja znači najviše”, kazala je Harris u njenon prvom govoru nakon što je Bajden izabrao da se kandiduje za Bijelu kuću.
Glumcu Milanu Mariću pripala jr uloga Tome Zdravkovića, dok Andrija Kuzmanović glumi Tominog menadžera. Po onome što do sada znamo, film će izuzetno vjerno dočarati jednu epohu – vrijeme boema, starih kafana i muzike koja dira pravo u srce.
„Mnogo puta sam rekao kako bih najviše volio da sam se rodio kada i moji roditelji, da sam neko ’55. godište i da zakačim to najljepše doba Jugoslavije“, govori Andrija Kuzmanović, koji od Tome najviše voli pjesme “Čekaj me” i “Život je reka”.
Kada bi na platno mogo da preneseživot neke poznate ličnosti, Andrija bira uspješnog sportistu.
„Moj izbor bi bio Goran Ivanišević, hrvatski teniser. Gledao sam skoro neke dokumetarce o njemu, čovjek je imao nestvaran život. Šta mu se sve izdešavalo i na kraju je ipak uspjo da ostvari svoj cilj i osvoji Vimbldon“.
Andrijin put do velikog platna došao je na mala vrata.
„Svaki glumac ima prekretnicu u karijeri, ali mislim da je vrlo važno od čega si počeo. Ja nisam imao neku pretjerano bitnu ulogu u Montevideu, ali sam definitivno bio jedan od šrafova te reprezentacije i mislim da mi je ta uloga Jakše ili El grande Milovana zapravo bila ulaznica u ovaj posao, u filmski svijet. Radio sam već u pozorištu, ali na filmu nisam do tad. Ako ćemo iskreno, mislim da mi je ta uloga preokrenula dosta toga“.
Andriji kada se govori o modi prija sportski stil.
„Volim da su mi stvari udobne i komotne. Ne volim da me zatežu, da mi te stvari stalno skreću pažnju na to da postoje i da su tu na meni. Ne mora da bude preširoko, ali mora da bude komotno, udobno i materijal mora da bude pamuk“.
Kada bi morao da odabere dio odjeće na koji najviše obraćaju pažnju, izbor bi bio lak.
„Ako obuća nije udobna, možeš gore da nosiš šta god želiš i to ništa neće imati puno smisla. Gledam da mi udobnost u obući bude na prvom mestu i mogu da kažem da je najnovija Zig Kinetica Edge stvarno objasnila što se tiče udobnosti“, kaže Andrija.
Pjevač Sergej Ćetković i njegova supruga Kristina važe za jedan od najskladnijih parova na javnoj sceni.
Sergej i Kristina imaju dvije kćerke Lolu i Milu koje su usvojili prije par godina. Evo šta o tome kaže popularni pjevač:
„Ljudi se pomalo srame da pričaju o usvajanju, a ne bi trebalo. Šta znači uopšte biti roditelj? To nije samo da si rodio dete, već biti njegova sigurnost, podrška, vodič. Biti neko ko je uvijek uz njega. Mi nismo razglabali o tome – da li i kako ćemo usvojiti djecu, već smo samo pustili da se to desi. Jedno veče smo sjedeli u kolima i shvatili da smo predali dokumentaciju za usvajanje, tako je isto bilo i za drugu ćerku. Ako želite da budete roditelji, nemojte da birate sredstva – usvojite djecu, učinite ih srećnim, a samim tim i sebe. Bez ikakve primjese da činite dobro djelo. Ne radi se o tome i ne razmisljaš o tome. Ja uvijek kažem mojoj djeci – ja sam vas rodio iz srca – otvoreno je ispričao pop pjevač
„Problem i barijera kod svih ljudi je taj strah – šta će biti kad moja djeca saznaju da su usvojena. Moje ćerke znaju da su usvojene, pričao sam im od prvog dana kako postoji neka škola za djecu gde smo mi došli i one su rekle, pa gdje ste vi do sada. Moraš da dođeš do načina na koji ćeš najslikovitije, najbliže kroz neku bajku da im to preneseš. Ljudi uvijek prave kao nekakav bauk tu priču, čekaju do 18. godine i slično, a ne treba tako. Kad smo dobili Milu onda smo i njoj rekli. “Mi smo sa sekom došli u tu školu, tražili te, a ti si digla ruku i rekla evo me”. pričao je Ćetković
„Jedini problem u tom procesu jeste da se nađe neki drugačiji modalitet za institucije. Znam dosta prijatelja koji su bili na razgovoru za usvajanje, pa ih tamo izbombarduju nekim pričama, toliko im napune glavu nebitnih stvarima, da odustanu na kraju, jer budu zbunjeni i isprepadani. Nema potrebe za tim. Ublažite ljudima, predočite im na najbolji način da svako treba i može da ima svoju porodicu – rekao je Sergej.
Andrija Milošević još jednom je nasmijao svoje pratioce na društvenim mrežama. On je na svom profilu postavio videu u kome sa svojim bratom Velizarom pokazuje kako se prave punjene priganice. Opredijelili smo se za tradicijalnu kuhinju crnogorskog tipa prajganika što bi englezi rekli ali ćemo za sve mlade domaćice dodati i kamember sir, tako da će to biti spoj tradicije i francuskog klasicizma pojasno je poznati glumac.
Jedna od najpopularnijih pjevačica u regionu Emina Jahović karijeru je zvanično započela 2002. godine, učešćem na Pesmi Evrovizije, kada je predstavljala Bosnu i Hercegovinu.
Prisjećajući se samih početaka, Emina je otkrila ko joj je finansirao prvi album i pričala o saradnji sa Dinom Merlinom.
“Mnogo sam imala nevjerice oko sebe kada sam počinjala. Brat Mirsad mi je finansirao prvi album. Moj brat je dosta konzervativan. Želio je da izbjegnem neke prljave stvari na estradi. Otišao je kod Merlina, dogovorio se sa njim da radimo zajedno. Dino Merlin je želio da me odgovori od toga, rekao mi je da posao pjevačice nije za mene. Ja sam znala da je to posao za mene. Moje je da savjet prihvatim ili ne” kazala je Emina za Mondo.rsGlamur
Iz ove perspektive, ona smatra da nije bila ispravna odluka da karijeru počne iz BiH, jer je ona iz Srbije.
“Počela sam iz Sarajeva, ne znam ni zašto. Nije trebalo. Mnogo volim Bosnu, ali ja nisam iz Bosne, već iz Srbije. Počela sam odatle, jer je Dino radio na tom albumu. Taj CD je bio totalno vanvremenski. Želim da ga jednog dana uradim ponovo, iz početka. Taj album nije shvaćen kako treba, bio je 50 godina ispred vremena. Te pjesme nisu dobro prošle. Ništa se nije desilo. Svi su mi govorili: “Jesmo ti rekli, to su samo potrošene pare…”. Samo sam se tad još više naoštrila da uspijem”, ispričala je Emina koja je svoj cilj i ostvarila.
Američki glumac Džoni Dep izjavio je juče da neće igrati u filmu “Fantastične zvijeri” nakon što je izgubio sudski spor protiv britanskog tabloida “San” koji ga je nazvao “muškarcem koji tuče žene”.
Dep je na Instagramu objasnio da ga je studio Vorner bros zamolio da odustane od uloge negativca Gelerta Grindevalda u spin-ofu franšize “Hari Poter”.
“Uvažio sam i saglasio se s tim zahtjevom”, napisao je Dep, prenosi Rojters.
Vorner Bros je saopštio da će uloga biti dodijeljena drugom glumcu.
U saopštenju se ističe da je snimanje filma nastavljeno i da se očekuje da u bioskope stigne 2022. godine.
Dep je u ponedjeljak izgubio slučaj protiv londonskog tabloida “San”, koji je tužio za klevetu zbog toga što su ga nazvali “muškarcem koji tuče žene”, javlja AP.
Sudija londonskog suda Endru Nikol rekao je da vjeruje da je glumac zlostavljao bivšu suprugu Amber Herd do te mjere da se često plašila za svoj život i da su tužitelji tokom suđenja dokazali da su njihovi navodi protiv Depa “suštinski istiniti”.
Tanja Bošković gostovala je u emisiji “Balkanskom ulicom”, a ovom prilikom govorila je o najtežim trenucima s kojima se susretala tokom života. Istakla je da nikad nije imala para, da je voljela da ih ulaže u djecu i prave vrijednosti, ali i da ni jednom nije bila zaprošena. Osim toga, odlazak tate nikad nije preboljela, a tuge ređale su se jedna za drugom…
“Najteže sam u životu podnijela tatin odlazak, međutim on je otišao srećan i bez straha, bez grča. Ali ja znam da je on sa mnom i vjerujem u boga i znam da je tu. Čak mi je usfalila briga oko njega, ona svakodnevna i sasvim prozaična. Teško mi padaju i krajevi, kad se završava jedan komad, onda prestajete da se svakodnevno družite sa ljudima, tako da mi i premijere teško padaju između ostalog”, ispričala je čuvena glumica te odgovorila na pitanje da li je ikada dobijala ljubavna pisma:
“Meni nikada niko nije pisao ta pisma, nisam ih zaslužila. Isto nikada nisam imala vjerenički prsten. Jedina osoba koja me je ikad zaprosila je bio Tika Stanić u predstavi “Očevi i oci”. Ni jedan prsten nisam bacila, jer ga nisam ni dobila. Recimo moja ćerka je sad dobila prsten i ja sam presrećna. Dobila je prosidbu kakvu žene mogu samo da sanjaju, meni su suze tekle”.
Tanja Bošković se s teškom gorčinom prisjetila da njenoj djeci nikada nije odgovarao njen duh i temperament. Kako ističe, ćerka joj je stalno govorila da se očešlja, jer je uvijek imala razbarušenu grivu dok su druge dame bile „uredne”…
“Nekad djeci uopšte nije odgovoralo što sam bila tako mlada. Lana je govorila kao mala, molim te kad dolaziš u školu očešljaj se, jer sam nosila te duge razbarušene kose, a druge žene punđe i kratke kose. U mladosti nisu voljeli što pjevam, stalno sam pjevala i igrala pa je bilo mama saberi se, ali sada mislim da im vrlo prija što sam ovakva. Oni su došli u godine kad mogu da podnesu moju različitost, ona nije jedostavna i ja nisam uobičajna mama. Imam utisak da se moja djeca prilično ponose mnome i zbog toga sam presrećna”, istakla je Tanja za emisiju „Balkanskom ulicom”, a potom otkrila da nikada nije štedjela novac.
“Para nikad nisam imala, pa ko je vidio bogatog glumca sem ako je trgovac. Nisam bogata i nikad se nisam bavila da to budem, ali sam bogata u potpuno drugom smislu. Žena sam koja troškari, volim da recimo napravim terasu, volim ljepotu i sve što sam zaradila uložila sam i dala. Odgajila sam svoju djecu, putovali su po bijelom svijetu, vrlo sam bogata u tom smsilu. A pare nisam skupljala za crne dane nikada, niti mi trebaju za tako nešto”.
Iako na prvu loptu ne djeluje kao osjetljiva osoba, Tanja je bila hipersenzitivna. Teško se nosila sa predrasudama, a zbog negativnih kritika znala je da plače u svoja četiri zida…
“Plakala sam u tišinama, kada me niko ne vidi nakon tih prijekih pogleda i ružnih riječi. Umjetnika možete ubiti pogledom, preživjela sam probe koje nikad neću zaboraviti. Desi se da probam neku ulogu, a ne mogu ništa, loše mi ide, ne razumijem. Sjedi koleginica ispred mene, drži noge na naslonu stolice i negoduje, radi ono “c,c,c”, e tad sam porasla. Inat je divna stvar”.
“Onda su odjednom na ova moja usta izletjele žabe krastače, zmijurine najgore, to je gnijev. Pala sam u pravi pravcati gnijev sa sve bacanjem namještaja sa scene, podivljala sam, ali sam odrasla. Tad sam se uspravila i rekla – pusti me na miru, ja sad probam koliko god da mi treba. Dozvoljeno je pokušati i ne uspjeti, dozvoljeno je i biti loš, baš me briga šta misli kritika”, ispričala je Tanja i dodala:
“Glupost je neizlječiva ali je dio moje ličnosti i to je strašno važno, sve muke mimo mene prođoše. Strašno je važno da znate u životu da sve dolazi od boga i radujete mu se. U životu me ništa nije unazadilo, nešto me okrznulo po malo, ali samo sam se malo potresla i to je prošlo. Ne okrećem se, pamtim i skupljam samo dragulje, a one kaljave škripce iz cipela samo istresete i zaboravite. Zaboravljanje ružnih stvari je ljekovito i jako važno za zdravlje. Samo od naših misli zavisi kakvi ćemo biti, naša sloboda je sloboda da izaberemo dobrotu, od nje se niko nije razbolio”, završila je Tanja svoju emotivnu ispovijest.
Nina Badrić nije odavno predstavila javnosti emotivnog partnera. Popularna pjevačica već dugo živi samačkim životom i kaže da joj to prija.
Mada tvrdi da voli da se izoluje od ljudi, mjere bezbjednosti uslijed koronavirusa koje uključuju i fizičku distancu nikako joj ne gode.
“Tako živim već jako dugo. Volim da se osamim. Tip sam osobe koja umije da bude sama. Volim ponekad sebe da maknem od ljudi i svijeta, ali ovo je sve prisilno, pa onda nije više gušt. Neka neizvjesnost stalno mi se vrzma po glavi. Međutim, najgore što čovjek sebi može da dozvoli jeste da uđe u strah. Strahu jedno veliko ne! Ostanimo negativni što se tiče korone, ali ostanimo pozitivni što se tiče misli. Evo, ja sam sebi postavila u glavi da sve ide ka boljem i da će sve biti dobro”, ispričala je za „IN magazin” Nina i istakla da, iako je situacija zaista teška, nju optimizam ne napušta.
“Ne znam kako će izgledati dan kada ćemo ponovno stati pred publiku jer je muzika bez publike sasvim mrtva tvorevina. Muzika je toliko živa stvar da jednostavno ne možeš odvojiti nas s pozornice i publiku koja stoji ispred nas, mi smo zapravo jedno. Koncerti bez ljudi zaista nemaju smisla”, zaključila je Nina.
I dok se glasovi sa birališta još prebrpjavaju i ne neizvjesno je ko je pobijeddio u trci za predsjednika Amerike, Tramp ili Bajden, jedno je sigurno: Sara Mekbrajd je postala prva transrodna osoba izabrana za državnog senatora u istoriji SAD, javlja “Gardijan”.
I just had the privilege of voting for myself in the general election.
To anyone who worries that their truth and their dreams are mutually exclusive, know that change is possible. Know that your voice matters. Know that you can do this, too. 💗 pic.twitter.com/2B4ZMpPony
“Upravo sam glasala za sebe na izborima. Svako ko se bori da se njihovi snovi i istina ne isključuju, znajte da je promJena moguća. Znajte da je vaš glas važan. Znajte da i vi to možete”, napisala je Sara na Tviteru.
Sara je 2013. radila na kampanji Boa Bajdena, pokojnog sina Džoa Bajdena, koji je radio kao državni tužilac u Delaveru, i sarađivala sa njim na Zakonu o nediskriminaciji rodnog indentiteta. Džo Bajden napisao je predgovor za njenu knjigu o pravima transrodnih osoba objavljenu 2018. godine.
Ona se godinama se borila za prava LGBTQ populacije radeći sa kampanjom “Ljudska prava”, i bila je prva transosoba koja je radila u Beloj kući, u administraciji Baraka Obame.
Prvi i najomiljeniji glumac u ulozi Džejms Bonda, kojeg je na filmu igrao sedam puta, dobitnik Oskara, dvije nagrade Bafta i tri Zlatna globusa, prkosni škot koga je Britanska kraljica proglasila vitezom Ser Šon Koneri preminuo je prije tri dana u 91. godini, a njegova druga supruga umjetnica Mišelin Rokebrun koja je u braku sa slavnim glumcem provela 45 godina postavila je na Instagramu njihovu posljednju zajedničku fotografiju i otkrila od čega je bolovao njen suprug ali i njegovu posljednju želju.
“To nije bio život za njega. Preminuo je u snu. Bila sam sa njim sve vrijeme, a on je otišao dostojanstveno. Sve je bilo kako je i želio. Demencija sa kojom se borio je uzela danak. Ostvarila mu se posljednja želja da umre mirno”, rekla je Mišelin (91) koja je otkrila da čuveni Džejms Bond zbog ovog zdravstvenog problema nije mogao posljednjih godina da razgovara i funkcioniše.
Ser Šon Koneri rođen je 25. avgusta 1930. godine u siromašnoj četvrti u Edinburgu. Prvu značajniju ulogu na filmu je ostvario 1958. u filmu “Another Time, Another Place” sa Lanom Tarner.
Prvi film iz serijala o britanskom tajnom agentu bio je “Dr. No” (1962), a zatim i “Iz Rusije s ljubavlju” (1963), “Goldfinger” (1964), “Operacija Grom” (1965), “Samo dvaput se živi” (1967) i “Dijamanti su večni” (1971). Ponovo je igrao Džejmsa Bonda u filmu “Nikad ne reci nikad” (1981).
Uloga irskog policajca Malonea u filmu Nedodirljivi (1987) donijela mu je Oskara i Zlatni globus. Igrao je i u filmu Indijana Džons i posljednji krstaški pohod (1989). Posljednja uloga na velikom ekranu mu je bila u filmu “Liga izuzetnih džentlmena” iz 2003. godine.
Koneri se zalagao za nezavisnost Škotske i bio je član Nacionalne partije Škotske.
Povukao se sa filma u aprilu 2011. godine, a devedeseti rođendan proslavio je u avgustu.
Smrt mitropolita crnogorsko –primorskog Amfilohija Radovića u tren obišla je svijet. Vjernici, ne samo u Crnoj Gori, već žirom svijeta tu vijest primili su sa velikom tugom. Od petka ujutro 30.10.2020. kada je umro u KC Crne Gore nakon čega je njegovo tijelo preneseno u cetinjski manastir a dan kasnije u podgorički Saborni Hrama Hristovog Vaskrsenja u čijoj je kripti po sopstvenoj želji pokopan hiljade ljudi u nijemom mimohodu odavali su mu počast. O životu i radu mitropolita Amfilohija svjedoče mnoge poznate ličnosti. Među njima je i proslavljeni glumac Petar Božović koji u ekskluzivnom intervju za za portal Serbiantimes između ostalog kaže:
„Mislili smo da njemu nema kraja i da uopšte nije smrtan dok se ne riješe mnogi problemi. Ali, eto priroda i Bog su ga prizvali sebi, privili uz svoje skute shvativši da i on može da se umori“.
Šta je još kazao Petar Božović pročitajte u intervju-u koji prenosimo u cjelini.
Kako ste prihvatili ovu vijest?
– Dosta teško. Mi smo Amfilohija doživljavali i vidjeli stalno u borbi. Mislili smo da njemu nema kraja i da uopšte nije smrtan dok se ne riješe mnogi problemi. Ali, eto priroda i Bog su ga prizvali sebi, privili uz svoje skute shvativši da i on može da se umori. Čovjek je malo zbunjen tom činjenicom iako smo navikli na umiranje kao dio života. Naročito sada zbog ove situacije, koja je i sama doprinijela njegovom odlasku. Ali, radujte se braćo! Imali ste takvog čovjeka, takvog ratnika Božjeg za hrišćanstvo u teškim trenucima, takvog graditelja crkvi, obnovitelja manastira, ali prije svega obnovitelja duha hrišćanskog, koji je bio zanemaren, pogotovo u Crnoj Gori.
Šta Vam prvo padne na pamet kada pomislite na vladiku Amfilohija?
– Sjećam se jednog sastanka u Nikšiću, pored dvora kralja Nikole. Tada sam se pripremao da snimam “Gorski vijenac”. Bili smo često u kontaktu. Susreli smo se na groblju kod tih dvorova, gdje smo bili svjedoci kako se nasledstvo nećaka koristilo za pravljenje grobnica. To smo komentarisali, ali ima jedna stvar koju nikada neću zaboraviti. Kada je dolazio i takoreći ponovo pokrštavao stanovništvo, rekao mi je: ”Petre, da li vjerujete da nisu znali da se prekrste?” Ako od toga krenete, pa stignete do ovih litija i velelepnih hramova, koje je on inicirao, vidite šta je postigao za kratko vrijeme.
Možda mogu 82. godine čovjeku da izgledaju kao nešto dugo, ali u istorijskom kontekstu ta vremenska kategorija se ne smatra velikim periodom. To njegovo dijelo ostaje na dobrobit naroda i mislim da će se tek sada preliti onaj dio naroda koji je stegnut, da će se objediniti, ne samo kao što je uspjelo sa litijama. Ne samo u tom vjerskom, nego i u građanskom, rekao bih demokratskom smislu. Njegove zasluge će tek timovi stručnjaka da objašnjavaju i analiziraju, ali nama običnom narodu dobri Đedo je mnogo ostavio. Žalost u srcu, ali ponos što smo ga poznavali.
Koliko često ste komunicirali?
– Znao je da me zove, kada god nešto treba. Kada je bila proslava 600 godina Moračkog manastira dobio sam vijest da treba da budem tu i tu, u toliko i toliko. Krenuo sam iz Beograda, avion je nešto kasnio, imao sam problema sa putovanjem. Ali, nekako sam stigao na neki ćošak u Podgoricu. Oni su naišli, maltene su me strpali u gepek. Krenuli smo i ja kažem: ”Vladiko, evo zamalo da ne dođem zbog kašnjenja nekih službi.” A, on se okrene i onako sugestivno izgovori: ”Morača Vas ne bi oprala.” Kako je bio strog prema sebi, tako je bio i prema drugima.
Imali ste baš intezivan odnos
– Bio sam na otkrovenju i osveštavanju manastira u Podgorici, Baru, Beranama, čak sam i držao konferansu, kada su sva crnogorska plemena davala po jedan krst za Saborni hram u Momišićima, u Podgorici. I onda sam svako pleme komentarisao koristeći duhovitosti koje je imao kralj Nikola, gdje im je davao neke karakteristike, lišavajući ih velikog herojstva a dodajući im ljudske osobine. A jednom sam u Praskvici, paštrovićkom manastiru iznad Svetog Stefana, koji je dosta čuven, imao recitovanje Njegoša. Nisam ni znao da je on tu. Poslije su me pozvali da dođem u neku prostoriju. Kada sam ušao, njih 15 sjedi, a on predsjedava, kao da je direktor, nekog… Kako se to kaže, grupa preduzeća…?
Konzorcijum.
– E, da konzorcijum. Slušam šta on sve priča, od sitnica, nekih potreba koje su domaćinske prirode, svima potanko objašnjava šta, gdje… Znate, kao u onim velikim starim seoskim zadrugama, uvijek je bio neki đed koji je rukovodio svim tim. Imao je sve u malom prstu. Van ovih duhovnih poslova, bio je jako praktičan. Da ne pominjemo njegovo obrazovanje, koje nikada nije isticao. Znao je tih pet-šest jezika i raznih čuda. Stvarno je bio bogat, svaka mu čast. Vrlo sam srećan na neki poseban način što sam služio svakoj njegovoj ideji, što sam mogao da učestvujem u tome.
Kada ste to snimali “Gorski vijenac”?
– E, sad me mnogo pitate. Bilo je davno, negdje prije bombardovanja. Kada sam išao da tražim manastire, to sam snimao u Jerusalimu, jordanskim pustinjama, po Grčkoj… Na kraju mi je trebala i Crna Gora, pa sam išao da tražim manastire, došao sam u piperski manastir, koji je nekada bio ruina, i naišao sam na jednu prelijepu, divnu građevinu u kojoj je bilo pet-šest djevojaka i jedna mati. I mati me pitala: “Zar morate ovde da snimate?“ To sam rekao vladiki Amfilohiju, koga sam iz milošte zvao Amfos.
Kako?
– Amfos. Zvao sam ga i Risto, pošto je on iz junačke kuće Radovića, potomak čuvenog vojvode Mine Radovića. Ovo Mine, treba kratkosilazni akcenat. Došao sam to da mu kežem, i on onako ponosno krene da priča: “One su odlučile da žive odvojeno od svijeta…“ Tako su me odbili, a da sam insistirao on bi mi to dozvolio. Ali i meni je bilo žao, jer je bilo dosta statista, trebalo je da u ženski manastir dođu momci iz kulturno-umjetničkog društva. Odustao sam od toga, našao sam jedan objekat sasvim prigodan. Imao bih dosta doga da pričam, ali mislim da je dovoljno.
Neću da Vas zadržavam, znam da danas slavite svetog Luku.
– Lučindan je majčina slava. Ja sam Rovčanin, a moja piperska slava je Mitrovdan. Mi smo riješili da to svedemo na proslavu sa najosnovnijim članovima porodice, i ništa više. Vremena za slavlje će biti, ovo sada treba obilježiti slavskim kolačem, osvještenjem i žitom. Ne treba praviti, kao što je u posljednje vrijeme počelo, velike fešte koje traju po nekoliko dana. Tu se ne poštuje svetac, već počinje takmičenje čija je slava bila raskošnija, bolja. Kao da je svadba. Slava nije svadba, to je nešto drugo. Ali mi sve moramo da pretvorimo u Ivkovu slavu.
Piše: Aleksandar Đuričić; Foto: Youtube, Mitropolija
Nebojša Saveljić Neba , prije 21 godina, u 28. godini poginuo je u saobraćajnoj nesreći na magistralnom putu Podgorica-Cetinje, a njegova smrt potresla je čitav region.
Oko 3.45 ujutru, 31. oktobra 1999. godine, vozilo u kome se nalazio Saveljić je zbog neprilagođene brzine prešlo na suprotnu stranu i udarilo u stijenu, a od siline udarca prevrnulo se na krov i zatim sletjdlo u jarak pored puta.
Osim popularnog pevača u teškoj saobraćajnoj nesreći poginulo je još dvoje ljudi, a jedna djevojka je bjla teško povređena. Nakon tragedije koja se dogodila 31. oktobra 1999. godine bend “Montenigersi” je nestao. Drugi član grupe, Igor Lazić Nigor, smogao je snage da nastavi samostalnu karijeru, a prva pjesma koju je snimio bila je posvećena upravo njegovom velikom prijatelju Nebojši.
Riječ je o numeri “Ne brže od života”, koju je otpevao sa Vladom Georgievim.
I poslije 21.godinu, porodicu Saveljić boli prerani Nebojšin odlazak.
foto: sa instagram profila Niše Saveljića
-Više i ne gledam. Ne znam koliko godina je prošlo. Znam da me pratiš, pratiš, gledaš, pomažeš. Fali te… Nebo, Vanja- napisao je Niša na svom Inatagram profilu.
Talentovani crnogorski muzičari kročili su na javnu scenu 1988. godine, kada je najprije osnovan bend “Brake boys”, da bi od 1994. počeli da nastupaju kao “Montenigersi”. Pored Nebojše Saveljića Neba i Igora Lazića Nigora prvobitnu postavu činio je još jedan član – Duško Nikolić. Međutim, Saveljićeva prerana pogibija nije bila prva tragedija koja ih je zadesila. Sa prvim uspjesima bend je doživeo i prvu veliku nesreću – Duško Nikolić preminuo je od leukemije.
Postoje razne priče o prokletstvu Monteniggersa zbog smrti dvojice članova, takođe mnogo je pisano i o Igorovom životu i teškim emotivnim stanjima zbog ovih nemilih događaja. Naime, nakon smrti Duška Nikolića, bolom skrhani i potreseni Nigor i Nebo su mu posvetili pjesmu “Voleli bi da si tu”, a zajedno sa njim u kovčeg su položili i svoj album prvenac, tačnije audio-kasetu! Svojevremeno je jedna gatara Igoru ispričala da je to što su uradili bila inicijalna kapisla za sve dalje tragedije koje su se dešavale samim članovima grupe, ali i njihovim bližnjima.
Porodica, prijatelji i publika nikada nisu zaboravili Saveljića.
U zemljama bivše Jugoslavije u posljednjih 30 godina se ništa suštinski nije promijenilo, izjavila je u Prištini poznata glumica Mirjana Karanović, dodajući da “smo se do grla ukopali u našem blatu”, piše RSE.
Karanović je to izjavila na panel-diskusiji o ulozi glumaca sa Balkana u promociji rodne jednakosti i borbi protiv homofobije i nacionalizma, koja se održala u sklopu pozorišnog festivala “Kosovo Theater Showcase” u organizaciji Jetona Neziraja, direktora Multimedijalnog centra (Qendra Multimediale) iz Prištine, piše RSE.
Ovaj festival je u utorak otvorila upravo predstava “Balava”, u kojoj glume Mirjana Karanović, Jasna Đuričić, Jovana Belović i Isidora Simijonović.
Na panel-diskusiji, Karanović je, govoreći o budućnosti društva, ocijenila da u “donošenje odluka nisu uključeni najpametniji ljudi”.
“Onda je to pitanje budućnosti kao neka šarena laža u kojoj vi lažete, prije svega druge, da sada vi to radite za opšte dobro i obećavate neku fenomenalnu budućnost samo ako idete za mnom. Ja to vidim manje-više svuda. Mi smo zarobljeni u lažnim vizijama lažnih proroka, ljudi koji nemaju viziju budućnosti nego, zapravo, podilaze nekakvim površnim vizijama koje ne mogu da budu energija za stvaranje neke realne budućnosti”, ocijenila je Karanović.
“Borim se”, navela je, “protiv tog osjećaja očaja što se tako malo stvari promijenilo”.
Rekla je i kako “više ne vjeruje u moć pozorišta”.
“Nekada su pozorišne predstave izazivale eksploziju u društvu i velike polemike u javnosti, a danas postoji trend da se sve svodi na površnost, da se značajne teme prekriju maskirnim krpicama, a jedan veliki objekat da se prekrije mrežom”, ocijenila je Karanović, dodajući kako ipak pozorište nikada neće nestati, jer ono nije samo zabava, nego nešto što obuhvata ljudske potrebe.
Pjevačica Ana Kokić prokomentarisala je situaciju sa korona virusom, kao i kako sve to utiče na nju, ali i posao.
“Od marta sam imala par nastupa, ali bože moj, tako je kako je. Zdravlje je na prvom mjestu. Takva je situacija. Moramo ostati hrabri i jaki u glavi. Nije mi sad kao toliko teško zbog finansija nego što ne radim posao koji volim i radim 20 godina. Nedostaje mi svirka, bend, publika… Za novac ćemo se snaći, hvala Bogu da imamo porodicu, prijatelje pa jedni drugima pomažemo. Sreća, pa ćerke nisu zahtjevne. Zaista su dobre djevojčice i sve razumiju. Lijepo smo ih vaspitali i nemamo problem sa njima”, rekla je pjevačica za Blic.
Posljednjih dana pjevačima se otkazuju zakazani nastupi zbog skoka zaraženih korona virusom, kojih je u Srbiji ovih dana preko 500. Povodom toga, vlasnici klubova zatvaraju klubove i splavove na određeno vrijeme, a izvođači ponovo ostaju bez aganžmana, ali i prihoda. Jedna od njih je i Ana Kokić, koja ovog vikenda ima zakazan nastup, a pitanje je da li će se održati, piše Blic.
Pjevačica kaže da će se za novac uvijek snaći, ali da je pomalo bila depresivna jer joj nedostaje posao kojim se bavi punih 20 godina.
“Mi smo djeca devedesetih, navikli smo na ovakve stvari, pa čak i gore. Preživjećemo. Imala sam period kada sam bila, da ne kažem u depresiji, ali nije mi bilo svejedno jer je sve nesigurno mjesecima. Ne možemo ni da se organizujemo, niti da planiramo neke stvari. Treba lijepo da znamo i onda da napravimo plan, čekaj: “Živjećemo tako i tako. Živjećemo od toliko do toliko”. Ovako je sve neizvjesno, a to me je najviše uzdrmalo”, rekla je pjevačica i dodala da na sve moguće načine pokušava da ostane pozitivna.
Uloga Tome Zdravkovića u istoimenom filmu pripala je mladom glumcu Milanu Mariću.
Film pokriva skoro cio život Tome Zdravkovića, njegovo djetinjstvo, trenutak kada ga Silvana 1958. godine izvlači iz Leskovca i odvodi u Tuzlu, gde zapravo i počinje njegova karijera. Obuhvaćen je čitav proces postajanja onog Tome Zdravkovića koga znamo, jedne od najvećih zvijezda jugoslovenske muzike, sve do njegove smrti na VMA. Tako da tu ima mnogo epoha i mnogo se svijet promijenio od njegovog djetinjstva do 1991. Ono što je simbolično u čitavom filmu i što je nekako nedodirljivo, jeste da su potpuno paralelno rasli, ali i umrli Jugoslavija i Toma Zdravković. On je vrhunac svoje karijere postigao 70-ih godina, u trenutku kada je Jugoslavija išla ka svom vrhuncu, a umro je 1991. kada suštinski počinje i raspad Jugoslavije“.
Tomine pjesme nezaobilazni su dio kafanskih izlazaka pa Milan naručuje “Tužno leto”, “Danku”, “Ostao sam sam”,” Dotak’o sam dno života”.
Prema amilanovim riječima jednu isyorijsku ličnost bi rado glumio.
„Voli bih da na platnu možda vidim život Danila Kiša“
Međutim, kaže da svaki glumac ima baš onu jednu ulogu koja predstavlja prekretnicu u njegovoj karijeri.
„Uloga Dovlatova je moja prekretnica iz milion i jednog razloga. Prvenstveno zbog toga što je to bila prva glavna, najveća uloga, najkompleksnija, za koju sam morao fizički da se transformišem, da naučim strani jezik i da je odigram cijelu na tom jeziku na kome se nisam osjećao ni najmanje sigurno. Tada sam shvatio da ulogama treba da prilaziš potpuno univerzalno, jer ako počneš da im prilaziš stalno iz istog ključa, to postaje rutina, a to ubija strast, želju, igru i to onda postaje samo odrađivanje. Koliko god to bilo dobro ili ne, ti više nisi zadovoljan, više te posao ne radi i stalno moraš da tražiš neko parče sebe koje ima veze sa tom ulogom koju igraš. Tražiš nešto da bi bio zadovoljan, da te dovoljno radi, da te loži i pokreće, da se osjećaš nesigurno, te da kroz proces stvaranja osvajaš ulogu lagano i postaješ dominantan“, kaže Milan.
Glumci otkrivaju u kojoj garderobi se najbolje osjeća.
„To stvarno zavisi od raspoloženja. Suštinski se najbolje osjećam kada nosim neke jednostavne farmerke, bijelu majicu i Reebok patike. To mi je idealna kombinacija za svaki dan, međutim kad bih mogao baš da biram, vratio bih se u 30-te i nosio odijela, cipele i neki dobar sat“, rekao je Milan Marić.
Milan Marić je prošle godine proglašen za „Zvijezdu u usponu“ na Berlinskom filmskom festivalu, zahvaljujući ulozi u ruskom filmu „Dovlatov“, a pored tako značajnog priznanja, mladi glumac ipak nije pustio da ga to ponese.
„Nikada ništa nisam planirao, kao što nisam planirao ni tu ulogu. Kada bih vam rekao da je reditelj tražio među 10 000 ljudi u Rusiji, Izraelu, bivšim republikama SSSR-a, Americi i našao mene, zahvaljujući jednoj našoj divnoj glumici koja živi i radi u Peterburgu koja mu je rekla da u Srbiji ima sjajnih glumaca. Ja stvarno to nisam planirao, tako da ne planiram ni dalje. Bavim se ovim poslom u ovom trenutku. Ima polja na kojima još želim da radim, na kojima želim da napredujem, imam stalno posla sam sa sobom jer takav je posao“, priča Milan.
Pznato je da među glumcima postoje dobra prijateljstva pa su tako Andrija Kuzmanović i on dobri drugovi i van seta, što često umije da se prenese i na poslovni segment.
„U radu sa Andrijom nema mane. Eventualno propust može da se desi zato što podrazumijevaš stvari kada radiš sa nekim koga poznaješ i onda ne obratiš pažnju na sitnice, ali je lakše zato što si sigurniji i možeš da se pustiš u sve to, u istraživanje, u nesigurnosti, u sopstveni mrak, u lutanje. Kada kreneš u proces pravljenja uloge ti moraš da izađeš iz zone komfora i moraš nekad, makar malo, da uđeš u polje koje se zove nesigurnost. Samim tim sebe dovodiš u pomalo nelagodno stanje, a onda ti olakšava to kada da znaš da je tu neko koga poznaješ i ko će te vratiti ako se izgubiš“, kaže Milan.
-Od osobe koja se podsmijevala ljudima koje kače katanac sa imenom voljene osobe po bjelosvjetskim mostovima i kapijama, do one koja ode na kafu- provjeri kako joj je i ta uspomena katanac sa vjenčanja- napisala je Iris.
Supruga najboljeg tenisera svijeta i uspješna poslovna žena Jelena Đoković sa pratiocima na društvenim mrežama podijelila je koje su knjige promijenile njen život, a među njima je i jedna posvećena seksu.
“Ja sada najviše čitam popularnu psihologiju i to je ono što najviše doprinosi mom rastu”, kazala je Jelena i preporučila knjigu “E, zabole me” pošto govori koliko su važne naše sopstvene odluke za sve ono što želimo od života.
Priznaje da tu knjigu nije ni pročitala, ali jeste čula da je mnogima pomogla.
“Ja vrlo poštujem Džoa Dispencu i jako volim njegove knjige, mislim da je sjajan čovjek. A tu je i knjiga Četiri sporazuma koju preporučujem od srca, kao i Ester Perel. Ona je genije za partnerske odnose. Seksualnost je nešto jako bitno i što mnogi izgube u dugim vezama. Pa ovo je nešto što može da vam da neku interesantnu perspektivu”, savjetuje Jelena Đoković.
Premijera predstave “Čitač”, prema motivima romana Bernarda Šlinka, a u režiji Borisa Liješevića, zakazana je za 24. oktobar od 20 časova na velikoj sceni “Olivera i Rade Marković” BDP-a.
Roman je napisan kao ispovijest jednog čoveka koji u srednjoškolskom periodu upoznaje stariju ženu Hanu Šmic i stupa s njom u intimnu vezu. Ona u jednom trenutku nestaje iz njegovog života, ali njihovi putevi će se ukrstiti nakon Drugog svjetskog rata. On će tada kao student prava prisustvovati suđenju nadzornicama logora, a među optuženima za ratne zločine biće i njegova voljena Hana.
Glumica Mirjana Karanović, koja tumači glavnu žensku ulogu u ovoj predstavi, kaže da je tema kako knjige tako i ovog komada suočavanje sa tim ko si i kako prevazići sebe.
“Sve moje uloge pokušavam i uspijevam da razumem kao ljudska bića jer tako i gledaoci mogu da razumijeju i da prenesem to. Razumijevanje Hane je važno, ona je tema te predstave, glavni junak pokušava da je razumije, i on se pita kako takva žena može da učestvuje u zločinima”, kaže Karanovićeva.
sa današnjeg presa: Liješević i Karanović
Ona smatra da su kultura, obrazovanje i upoznavanje sa prošlošću najbolji put da se oslobodimo prošlosti.
“Najlakše je reći da su ratne zločine radili ljudi koji su poremećeni, ali nisu, to su samo ljudi. Shvatiti ljudsku prirodu je najbolji način da mi kao društvo možemo i imamo šansu da se promenimo”, smatra Karanovićeva, kojia je gostovala na TV Prva.
Dodaje da je učesnike predstave više zanimala transformacija i to putovanje kako Hane tako i tog mladića, kao i opisivanje tog iskustva – ljubavi prema nekome ko je počinio zloćin.
Često za nju kažu da je teška za saradnju, i ona to ne poriče.
“Možda neki put zavisi od raspoloženja ali generalno živimo u nesigurnom vremenu, a ja se kao osoba osjećam često ugroženo i nesigurno i te emocije dijelim sa mnogim ljudima, pa često ulazimo u sukobe jer se bojimo da budemo ugroženi, da nismo dovoljno poštovani”, navela je glumica dodajući da mnogima od nas nedostaje poštovanje od drugih, ali i samopoštovanje.
“Živimo jedan loš period što zbog okolnosti u regionu i u svijetu. Neka nelagoda je uvijek tu”, smatra Mirjana Karanović.
Petar Strugar nedavno je bio glavna tema medija zbog fizičkog i verbalnog sukoba sa radnikom na salašu, na kom je glumčev konjički klub, a kako djeluje, dramu je ostavio iza sebe i nastavio da radi ono što voli.
Ovog puta mnoge je iznenadio kada je priznao da je upisao fakultet, te da se našao u ulozi studenta.
“Upisao sam Višu trenersku za trenera konjičkog sporta. Volim konje, bavim se njima. Veliki sam štreber. Sad za čitanje mogu da vam predložim samo stručnu literaturu”, kroz osmijeh je rekao za “Ekskluziv” i dodao:
“Treba da odem i do inostranstva da vidim kako funkcionišu štale, kako idu treninzi, kako se sve to radi na zapadu”, ispričao je glumac.
Podsjetimo, Strugar se u septembru sukobio s radnikom salaša u Jakovu, čiji je zakupac, a kako je ispričao policiji, nakon kraće verbalne rasprave, dobio je udarac u glavu uslijed čega je zadobio povrede nosa i jagodične kosti.
Glumac Momčilo Otašević oduvikdk je govorio da želi da bude bar upola dobar otac kao što je to bio njegov tata, kako bi se zaista reklo da je sjajan u toj ulozi. – Nije lako biti dobar tata, ali je lijepo. Srećan sam i zadovoljan. Čim se Maša rodila, rekao sam da se čovjeku u tom trenutku promjene prioriteti, a sada dodajem da se promeni i način života i razmišljanja. Oduvikdk sam htio da postanem otac. Evo, dok nas dvoje pričamo, gledam Mašu kako “jede” svoje prstiće. Nekad je posmatram kad se udubi u misli, koje mi ne možemo da dokučimo. A nekad se pitam kako je već sad tako stabilna i spretna. Iako je mala, po kući vozi trotinet bez ikakvih problema – iskreno je ispričao Momčilo početkom ljeta. Supruga našeg uspešnog glumca, Jelena Perčin već ima jedanaestogodišnju ćerku Lotu, a početkom decembra u njihov dom stiže i sin.
-Nismo rekli “ajde da sada imamo dikete”, već smo slikedili logiku: “Da li je nama likepo – jeste. Da li bismo voljeli da imamo još jedno – voleli bismo”. Nismo se pazili, i to je to – ispričao je Momčilo na magazin “Hello!” i naveo da će dečak stići na svijet u decembru. I dok se termin porođaja polako približava, glumac se trudi da svaki slobodan trenutak provodi sa svojom porodicom. Pravo uživanje je igranje sa malenom Mašom, koja tati uvijek izmami osmikeh na lice. Glumac je odlučio da na svoj “Instagram” objavi i prvu fotografiju uz veoma duhovit komentar.